Bijeg od stvarnosti?

Kako mi misli lutaju, kako li lutaju... čas mi jedna prolazi glavom, čas druga.
Ne mogu ih uhvatiti, prebrze su. A opet, možda ne toliko brze koliko nejasne i daleke.
Ljudi pišu da približu stvarnost drugim ljudima, da kažu što misle, da pokažu kako znaju. Ja pišem da skupim misli. Moje su rečenice prečesto pobacane unaokolo i ne mogu ih sve naći, a kamoli posložiti u cjelinu. Vidim riječi koje ne mogu povezati, a znam da su tu s razlogom.
Zašto sam nazvala ovaj blog "bijegom" od stvarnosti kad je moje pisanje ulaz u stvarnost? Stvarnost koju ne želim pokazati, za koju znam, a ne želim je priznati. Kao roditelj koji ne priznaje svoje dijete.
Ne mogu procijeniti jesam li se riješila boli ili sam i sebe prevarila pričama o sreći.
Ne mogu reći da se sjećam osjećaja koji su me prožimali.
Ne mogu znati koliko je stvarno sve to bilo.
Ne mogu znati.

Čitatelj će mi možda zamjeriti nered. Ne pišem za čitatelja, pokušavam ući u stvarnost.

Oznake: bijeg, stvarnost, misli