 |
Nostalgija ili povratak u budućnost
23.05.2004., nedjelja
I tako...poletismo mi za Zagreb...
Podno aviona još su se nekako nazirali obrisi mora, a ja sam sa uzdahom zaključila kako ni u ovom momentu tj. prizoru ne smijem, ne mogu uživat jer se sinko prebacio na tipa koji je sjedio ispred mene...ništa darling...otkopčaj siguronosni pojas, trči po avionu za sinkom dok stjuardesa viče da ja to NE SMIJEM, a koji kurac da radim...on je u stanju sjest pilotu u krilo i okrenut avion put Afganistana ili malo egzotičnije...no...never mind...
Vratismo se na naše sjedalo, ekipa nasuprot nas povraća (a sve neki vrli sportaši i predstavnici naše nogometne reprezentacije), mali se usro do grla, nos mu curi, urla, čupa me, grebe....ma ludilo...odmor iz snova...moš mislit...
I dalje se nazire more, al uz njega se sad, mnogo jasnije vide polja koja iz ove perspektive izgledaju ko prutići od plastelina, prošarani vijugavim uspavanim zmijama (rekoše mi ljudi da su to rijeke)...i mislim se, u onoj sekundi kad je sinko konačno umuko i zabavio se otvaranjem i zatvaranjem prozorčića na avionu, kako da ja volim tu zemlju?
Kako da mi komadi plastelina i vijugave uspavane zmije budu draži od velikog plavetnila po kojima su nabacani mali zeleni otočići...kako da mi grad bude draži od otoka...i kako da ja tu zemlju stavim ispred mora i nazovem ju DOM?
Sva sreća, otkako imam dijete, razmišljanje i nostalgičarenje mi nije dozvoljeno, osim u onim rijetkim momentima insomnije, kad me najčešće muči probava pa na zahodu sjedim i brojim točkice na mojim novim, plavim pločicama u kupioniku...
Mama...vidi...mooooooooooojeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee....da sine, to je more, nagledaj ga se sad jer ko zna kad ćeš ga opet vidit....
Ma, mamaaaaaaaaaaa...Tiji (kako on sebe od milja zove) piva (pliva), Tiji baci u moojjjjjjjjeeeeeeeeeeee...
I čupa, grebe po prozoru dok se meni srce ponovno slama...
Jer u toj patnji više nisam sama, i moj sinak dijeli istu čežnju...
A onda u jednom momentu, skoči na noge i vrisne iz sveg glas: "gooooooooooo (gol)...jeeeeeeeeeeeeeee (ne treba prijevod :)...biji, biji, biji (bili, bili, bili)......"
I gledam ga onako znojnog posranog, u dresu od Hajduka i mislim se: pa jesi ti normalna?
Još će ti ga zgazit neko namjerno kad ga vidi...al neka, nek izdrži još malo da ga "stari" vidi...ionako mu je obećao kupit plavi dres kad sletimo u Zagreb.
"Poštovani putnici, sletili smo u zračnu luku Zagreb, temperatura zraka je 29 celzijusovih stupnjeva, bla, bla.."
No divno, može li gore?
Tata nas čeka na aerodromu, trči prema nama, uzima sinka i ljubi ga.
Tebe ženo, ko jebe, tebe sam očito, dovoljno ljubio.
Neka, neka, pusti, ja ću, evo i kufere uzet a pomazit se možemo kad mali legne večeras, još ću ga i uspavat, ionako je naviko na mene, već smo srasli jedan s drugim, ko lupor i kamen.
Poljubac sam dobila još na aerodromu, a na parkingu sam izgubila parkirnu karticu..žena plava, otvorila prozor, vjetar odnio sve...ma šta mene ne odnese i ne zalipi na neku stinu kraj mora :)))
Al ajde, kad dvoje upregnu dva mozga sve je lakše...našli smo kartu, vukli se onim vrućim asfaltom nekih sat vremena do doma...sinak zaspao u autu, znoj mu se cijedi niz lice, amblem Hajduka je pustio boju po bijeloj majici...al neka, mi smo zajedno i to je najvažnije...još malo pa smo doma.
Doma...štala, blago rečeno, al evo, dva dana kasnije, već sam mu oprostila momački način života dok mene nema.
Ja sam, naime prilagodljiva žena, nadasve tolerantna i popustljiva, do te granice da sam prekršila obećanje o vetu na sex do daljnjeg...pogađate?
Dala sam mu naravno, tj. UZELA!
Jer ako sam ja kurva (u braku ofkors), onda je on žigolo.
Back to track...sve po starom...a tako se lako naviknut na maminu ruku, na mir, red, čistoću, raspored.
Na more....
I kad sve posložim u glavi, jer evo, sin i muž spavaju pa ja razmišljam (a i probava me opet muči), ja imam dva doma: ovaj kopneni kojeg volim jer je samo naš, jer je i neuredan, i vesel i bučan i tužan ponekad, i onaj morski....koji mi više ne pripada, jer se svijet nije zamrzao kad sam se odselila, jer su se ljudi i tako navikli na činjenicu da me nema, jer me doživljavju kao "purgericu na moru", jer sam daleko.
Kad malo bolje razmislim, osjećam se kao apsolutni višak: i u gradu i na moru.
I taj osjećaj boli....ali ja i tako nemam vremena za razmišljanje, a tu ipak imam dijete i muža, i da ih ponesem na bilo koji kraj svijeta tamo bi bio moj dom, naš dom, moj život.
Jebem ti probavu!!!!!!!!!!!!!!
|
|
|
