26.03.2009., četvrtak
Fjaka panonskog mora
Dunav se tegli ispod petrovaradinske tvrđave. Dugo u noć tamburaši sviraju na uho pijanom gostu staklastog pogleda i još krhkijih nogu. Na zaflekanom stolu prazna zdjela riblje čorbe, a dimljenog šarana presjekoh rakijom od marelice. Daj još jednu, pa da platimo. I sutra je dan.
fotografija preuzeta sa mojdunav.com
|
- 00:01 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
25.03.2009., srijeda
Stambol - Fotke
20.03.2009., petak
U Stambolu na Bosporu...
U našim glavama uglavnom čuči predodžba o Turskoj kao o zaostaloj i prljavoj zemlji u kojoj vlada neimaština, u kojoj oni sretniji voze svoje mnogobrojne obitelji u četvrt stoljeća starim opel karavanima, zastajući povremeno ne bi li na travnjaku uz cestu prstima pojeli kakav smrdljiv komad ovčetine. Oni, pak, koji spadaju u prosjek nacije najčešće naganjaju stado ovaca preko livada i misle da je tekuća voda u kući Šejtanovo djelo. Takva predodžba vjerojatno dolazi iz istog onog skučenog pogleda osobe koja svu svoju istinu uči s televizije, otamo otkud je ispala i ideja kako mi Hrvati imamo zemlju na kojoj nam cijeli Svijet zavidi i koji smo po svom rođenju predodređeni da budemo najpametniji. Uopće neću ulaziti u priče o dostignućima kroz povijest, tko je prije imao sveučilište - mi ili oni, i slično. To si prosurfajte sami. Ja ću reći ono što sam vidio ili što su mi rekli ljudi s kojima sam se susretao.
Istanbul je grad od kojih dvanaest milijuna ljudi, a uslijed dnevnih migracija taj broj naraste do petnaest. U gradu se vozi četiri i pol milijuna auta koji dvaput dnevno naprave jezive čepove na mostovima preko Bospora što spajaju azijski i europski dio grada. Turci su pomalo divlji vozači. Grad ima podzemnu željeznicu, a zbog različitih visina terena ima i podzemnu uspinjaču koja povezuje dvije linije podzemne i koja je stara preko sto godina (sada se po njoj voze potpuno novi vagoni, kamo su stavili povijesne – ne znam). Sam izgled grada je vrlo interesantan. U biti, radi se o konglomeratu nekoliko manjih gradova, tako da je teško odrediti jedno središte - već u najboljem slučaju središte pojedinog naselja. No, vjerojatno je moguće postići konsenzus da je centar ipak područje koje se proteže od trga Taksim, preko jedne dugačke pješačke ulice, završivši kod tornja Galata. Pojedini kvartovi su vrlo starinski i živopisni, trguje se na ulici, iz zvučnika se čuje mujezin kako zove na molitvu, a „ubacivači“ vas pokušavaju nagovoriti da uđete baš u njihov restoran. U drugima pak sve je krcato poslovnim neboderima od betona i stakla, ljudi hodaju u odijelima i tipkaju po laptopima u kafićima.
Svi znamo da su Turci suludi u pregovaranju i cjenkanju. No, koliko god će vas u pregovorima pokušati oderati, kad se posao dogovori vrlo su pošteni i poslovni. Drže riječ prije svega. Ono što vjerojatno nije poznato jest da su, uz Englesku, najjača zemlja u Europi po bankarstvu i karticama te generalno po platnoj industriji. Ono što oni rade i znaju je otprilike desetak godina ispred nas, pet godina ispred Francuske, a petnaest ispred Njemačke. Marljivi su, rade puno, a ono što je njima normalna tehnologija nama je znanstvena fantastika.
Jedna od krivih predodžbi je da Turci piju kavu. Piju neki i to rijetko, više kao proizvod modernih vremena nego tradicije. Oni zapravo tradicijski piju čaj. Koji se u turskom također kaže čaj. Kao što se i višnja kaže višnja, a jastuk pogađate – jastuk. Slično je i s dugmetom, čobanom, burekom i hrpom drugih riječi – uglavnom s onima za koje mislimo da su baš naše najizvornije.
Turci su dosta zabrinuti za sigurnost, pogotovo od bombaških napada koji su se desili prije nekog vremena, pa u većini javnih prostora postoji security i detektori metala. Na ulici nije rijetkost susresti vojnike s puškama. Bez obzira na to, opći osjećaj sigurnosti je vrlo visok.
Obična ekipa koju srećete na ulici po odijevanju se ne razlikuje previše od nas, a u prosjeku su crnomanjasti i niži. Žena zabrađenih u marame ima iznimno malo, tu i tamo pokoja prođe po ulici, ali u blizini džamija je taj broj ipak znatno veći. Također, u nekim tvrtkama, u „open space“ uredima sam vidio da sve žene imaju maramu, što je onda vjerojatno neki dress code. S druge strane, nije problem sresti zblajhanog istetoviranog komada u majici bez rukava i uskim trapericama. U prosjeku su ipak malo konzervativniji nego mi.
Radi se o izrazito čistim ljudima. I u najgoroj čevabdžinici dobit ćete vlažnu maramicu da obrišete ruke prije jela, stariji siromašniji čovjek može hodati okolo u pokrpanoj odjeći, ali nikad u prljavoj ili ne daj Bože smrdljivoj. Nisam vidio nikog da kopa po smeću ili da baca smeće uokolo. U javnom prijevozu ne smrdi, dapače ugodan je i klimatiziran. Nisam vidio prosjake.
Ljudi su nevjerojatno prisni i topli. Ako netko skuži da ste se izgubili, da ne znate kako ući u podzemnu željeznicu ili bilo što slično odmah će vam prići u učiniti sve da vam pomogne. Makar mahao rukama, vodio vas dvije tramvajske stanice za ruku ili pitao osam ljudi govore li engleski ne bi li se objasnio s vama. U Istanbulu je gost svetinja. Oni će uzeti od svojih usta ako treba da bi vama dali (ne bi bilo loše da par Turaka doselimo u Dalmaciju, možda naši nešto od njih nauče). Odmah vam pokazuju slike svojih familija, jer je to ono najvrjednije što vam mogu dati, pokušavajući na taj način uspostaviti prisnost. Vodat će vas posvuda i pokazivati vam svašta. Hranit će vas najraznovrsnijim i prekrasnim vrstama hrane do iznemoglosti. A kad više ne možete, onda ćete jesti još malo. Neki od njih ne piju alkohol, ali neki i piju. A ako piju, to je uglavnom „raki“, nešto slično uzo u Grčkoj ili mastiki u Makedoniji. Piju i vino. Za večernji izlazak popularna su mjesta gdje je živa muzika i meze. Neka vas ovo „meze“ ne zavara, ne radi se o dvije kriške salame koje nabodeš na čačkalicu. Istina, u pitanju je klopa koja se jede uz razgovor iz malih zdjelica, ali ja sam izbrojao oko 20 različitih vrsta hrane koje su divljačkim tempom nosili pred mene. Živa muzika znači tri lika od kojih jedan dere violinu, jedan bubanj, a jedan „ud“ koji je neka vrsta mandoline. Večer počinje pjesmama o tužnoj ljubavi između goluba i ruže te par domoljubnih o ljepotama Istanbula, a završava opakim ritmom, pljeskanjem svih prisutnih u sve bržem tempu, sviračima koji ti dolaze za stol, plesom po stolcima te keljenjem novčanica na čelo svirača. Moram priznati da me iznenadilo koliko su mlade poslovne žene, primjerice direktorica marketinga koju sam upoznao, vješte u trbušnom plesu. Vrlo je simpatično vidjeti kad se netko tako opušteno zabavlja, bez neke ukočenosti kojoj smo mi vrlo skloni, ali i bez vulgarnosti. Kojoj smo također često skloni.
Dakle, mene su moja putovanja u Istanbul naučila da sam glup u vlastitim predrasudama. Reklo bi se u narodu „Ne kudi konja kojeg nisi jahao.“ Nemojte da se i vama omakne. Stvarno je jadno biti prepotentan u svojoj zalupanosti.
P.S. Danas sam bio u turskoj kupelji i bilo je dosta ludo. Čim (uskoro) uhvatim mrvu vremena napisat ću nešto i o tome.
|
- 21:16 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
|
