bigg

< studeni, 2006 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Oglas 



Broj posjeta
Hit Counters

 Zanimljivo iz arhive
Beč-Bjelovar-Brčko
Ne sagriješi rječju
Sudionici u prometu
Svoga tela gospodar
Psihologija i odgoj
Moda
Lisabon
Lisabon 2
Nogomet
Vječiti bundžije
Malo dijete mala briga
Boris & Bata Reunion
Val reformi...
Dioničarstvo u Hrvata
Opstipacija
Bolna priča o vrelim dodirima
Felga ti sama beži



 08.11.2006., srijeda

Što jesti u Istri?


Na ovako postavljeno pitanje naoko je teško odgovoriti. Tu su fuži, njoki, fritaje, tartufa ima crnih i bijelih, na obali Istre ima i ribljih specijaliteta... No, pravom nosiocu brkate kombinacije kromosoma s istančanim ukusom (ispričavam se ženama pod testosteronskom terapijom) vrlo je lako prokrčiti kroz tu šumu i usmjeriti se ka osunčanom proplanku čistog užitka. Dakle, neka mi vlasnici istančanih osjetila oproste, ali ono što slijedi je čisto moj izbor.

Dobar početak svakog istarskog obroka je biska. Za neupućene, u pitanju je žestoko piće koje možete doživjeti kao slatkastu rakiju ili kao iznimno jak biljni liker. Ovako ili onako, jako žeže i jako miriše te je stoga uputno piti je prilično hladnu. Jedan od bitnih sastojaka je imela. Znam da mnogi ljudi misle kako je lijepo ljubiti se ispod imele. Ja bih rekao da je puno bolje od nje praviti bisku. Ovaj aperitiv sam pio serviran na razne načine, ali jedan bih istaknuo kao najbolji. Uzmete mali vrčić veličine oko 0,5 koji je napravljen od nepečene ili slabo pečene gline. Umočite ga u vodu i kad je se glina dobro napije stavite ga u duboko zamrzavanje. Kad se voda koju je vrčić popio pošteno smrzne, izvadite vrčiće i u tako zaleđene servirajte bisku. Priča za totalne sladokusce. No, čak i ako nemate mogućnosti za ovakve štoseve, biska će u bilo kojoj varijanti biti dobra uvertira u sve bolji razvoj događaja.

Slijedi korak hladnog predjela. U ovoj fazi neki se priklanjaju pršutu i siru. Meni to nije loše, ali nekako mi nije naročito bitno - niti mi je tako nešto specijalna odlika Istre. Toga ima i u Slavoniji i u Dalmaciji te zato obično preskačem platu. I idem dalje na jednu od meni omiljenih stvari.

Supa je nešto što se u Istri zove baš tako, ali označava nešto totalno drugačije nego recimo u Srbiji. Osnovni sastojak je teran, teško seljačko, zemljano vino – kako mu i ime govori. Vino se prokuha, stavi se u njega maslinovog ulja, šećera i papra. Jedna kriška domaćeg kruha se dodatno prepeče na ploči peći na drva do stupnja da se vanjski sloj na nekim mjestima malo karbonizira. Takva kriška se ubaci u supu i pusti se da se malo razmoči. Nakon što je kruh malo razmočen jede se žlicom. Supa se obično servira u specijalnim glinenim vrčevima, u količini od pola litre ili litru. Pola litre, u kombinaciji s aperitivnom biskom koju ste već prije popili, je dovoljno da muškarac od preko sto kilograma navikao na pijenje čistog vina na putu prema autu potraži sigurnost oslonca ograde te da pred vozilom ključeve preda ženi. Jedna litra je dovoljna da žena od 47 kilograma kaže muškarcu od preko 100 kilograma da je pijana stoka i da će ga ostaviti da spava u ovoj pripizdini, a da je on pri tome, cereći se od uha do uha, pokuša od dragosti ljubiti slinavim ustima. Obratite pažnju da u supi osim alkohola postoji i tanin. On iz vruće tekućine isparava poprilično i samo ga udišući možete se opiti. Jedući žlicom nagnuti nad vrč – kako se to normalno čini - možete se sasvim pošteno zatući. S obzirom da bit supe nije u alkoholiziranju već u njenom iznimnom okusu, budite oprezni. Pojedite žlicom samo kruh, a ostatak tekućine pijte uz obrok. Bit ćete povremeno iznenađeni zaostalim komadićima kruha, ali to je meni velik dio gušta. Imao sam prilike kušati supu i hladnu, ali osobno to smatram bogohuljenjem.

Idući korak je ombolo. Radi se o lungiću, koji je najbolji komad svinjetine koji uopće postoji. Nalazi se negdje na mjestu gdje se vrat i leđa pajceka spajaju. Osim jezikom, možete ga osjetiti i u obliku velike boli koja nastaje kada se brzo vozite s otvorenim prozorom auta i kad vam vjetar puše po vratu. Ili kad u teretani u stojećem stavu dižete uteg s pojasa na bradu. No, to što vas tada boli nije svinjski već vaš lungić. Ispričavam se svinjama koje čitaju ovaj tekst (pretpostavljam da ga one doživljavaju kao horror priču). Enivej, u meni najdražoj, običnoj, seljačkoj varijanti lungić je lagano dimljen, začinjen, a potom u komadu pečen u pećnici, uz podlijevanje. Kad je pečen nareže se na šnite i lijepo posloži po tanjuru. Jeo sam i varijantu s „mediteranskim biljem“, što znači više manje istu priču ali umak nije vlastiti već je spravljen od maslina, lovora i ružmarina, što daje vrlo interesantnu notu cijeloj priči, ali se gubi ona crta izvornosti koju ja iznimno cijenim. Sviđa mi se jedna i druga varijanta, izbor je na vama. Umjesto lungića možete jesti i kobasice (naglasak je na slovu „i“) koje sliče dimljenim roštiljkama, ali meni je ombolo bolji.

Za prilog nije loše imati pečeni krumpir. Ali ono što je obavezno imati je dinstano kiselo zelje s komadima mesa unutra. I s puno papra. Ja to zelje zalijevam i s maslinovim uljem, ali vjerojatno to ne paše svima. Uglavnom, bitno je da je malo žestoko. Ovo daje pravu seljačku notu obroku te ako ga jedete u dobrom ambijentu, kakvih je puno po Istri, dobijete osjećaj da ste se vratili parsto godina u prošlost.

U ovoj fazi ste već prilično umorni, ali još je jedan težak izbor pred vama. Možete se odlučiti za tradicionalni ili malo ekstravagantniji desert. Tradicionalni bi bile krištule, tijesto razvaljano kao mlinci, ali zaprženo u vrućem ulju kao krafne. Pomalo papreno i zasuto „štaub šećerom“. Vrlo jednostavno, ukusno i u skladu s regulama o izvornosti. Druga varijanta, koja mi se iznimno svidjela – na moje veliko iznenađenje – jest jedna fora sa sladoledom. Da, dobro ste čuli. Neočekivano, ha? Dakle, uzmete par kuglica sladoleda (najbolje samo vrlo gorak sladoled od čokolade) i stavite ga u zdjelicu. A potom ga malo zalijte djevičanskim maslinovim uljem (ispod hladne preše). Grozno? Nemojte biti takve konzerve već kušajte. Ja sam se oduševio.

Dobar kraj svakog istarskog obroka je biska. Znam da vam je do sada želudac već pun, oči na pola koplja, ali puno ćete lakše sve provariti ako maznete još jednu. Osim toga, u ovoj fazi jako dobro „sjeda“ njen okus. A i manje će vas smetati škripa guma nakon što vas bijesna žena proveze oštrim zavojima uskih istarskih cestica.

Dobro u cijeloj priči je da po selima Istre ovo ne smije koštati više od 150 kuna po osobi, a normalno košta stotinjak. Osim ako odete na neko razvikano mjesto gdje se goste Talijani i domaći snobovi. Srećom, ovi potonji još su uvijek u manjini.

Hmmm.... rekao bih da je tekst pri kraju. Pod koje sad da ga rubrike uklikam? „Recepti“? „Putopisi“? „Osobno“? Ili možda najbolje pod „Filozofija i smisao života“.

Za kraj, zapjevajmo...


Krasna zemljo, Istro mila,
Dome roda Hrvatskog,
Svud se ori pjesma vila
S Učke pa do mora tog.
Glas se čuje oko Raše,
Čuje Mirna, Draga, Lim,
Sve se diže što je naše,
Za rod gori srcem svim.

Slava tebi Pazin grade,
Koj nam čuvaš rodni kraj.
Krasna polja, i livade,
Nek vas mine, nek vas mine tuđi sjaj!
Sva se Istra širom budi,
Pula, Buzet, Lošinj, Cres.
Svud pomažu dobri ljudi,
Nauk žari, nauk žari kano krijes!

- 20:15 - Komentari (17) - Isprintaj - #