04.05.2006., četvrtak
Lisabon – Kakva noć, ludilo u nama...
Prošlo je već nekoliko dana otkako sam iza sebe ostavio Portugal. Dnevne obaveze počele su pritiskati, ne baš jako mirna svakodnevica uzima danak u sjećanjima, a slabija cirkulacija u mozgu - uslijed velikog broja obljetnica otkad sam primljen u Pionire - nikako mi ne pomaže. Stoga mi se učinilo da bi vrijedilo baciti na papir ono što mi je još uvijek u glavi. Dok je tu.
Jedna od tipičnih ideja koje naši poslovni partneri imaju jest da je moguće svaki dan raditi od devet ujutro do šest naveče, a potom svako veče tulumariti do pet-šest ujutro. Dan za danom. Tako smo i te večeri prvo pojeli kulturnu večericu u nekom restoranu u luci. Mjesto je bilo jako dobro, uzeli su stari hangar u kojem su se nekad popravljali brodovi, ostavili onu veliku dizalicu i gole zidove od cigle te napravili iz toga mondeni restoran. U svakom slučaju, kad smo završili s večerom gotovo svi su već bili pod dobrom turažom, uslijed nekog prilično finog crnog vina (naravno Amerikanci su kukali jer su navikli na onu kalifornijsku ušećerenu vodicu). Uz desert se pio porto u kojem je bez problema mogla žlica stajati, što je dodatno smanjilo broj eritrocita u odnosu na molekule etanola u našim venama. Veselo društvo se potrpalo u taksije i krenuo u život. Pretpostavljam da nije potrebno napominjati da su nas taksisti ponovo oženili za lovu.
Došli smo na jedno mjesto koje se zove Doccas (Dokaš, po naški). U osnovi, to je beskrajni niz barova odmah uz rijeku Tejo (Težo, po naški), ispod Golden Gate mosta te točno nasuprot statui Isusa iz Ria. Znam da sada mislite da u stanju u kojem sam stigao tamo nisam ni mogao imati smislenije pamćenje, ali vas uvjeravam kako je ovo što govorim apsolutna istina. Naime, iz nekog čudnog razloga Portugalci su preko rijeke Tejo odlučili sagraditi repliku spomenutog mosta u gotovo pa pravoj veličini. Izgleda prilično impozantno i šokantno onako odozdo. I prilično dobro. Također, s druge strane rijeke, na visokom stupu, obasjan nebrojenim reflektorima stoji Isus raširenih ruku. Istim momcima se učinilo zgodno podići repliku 1:1 nadaleko poznate statue iz Ria. Ne znam čemu im to treba, ali znam da ću biti jako razočaran ako na istom mjestu ne zateknem i Kineski zid idući put kad dođem.
Čim smo se iskrcali iz taksija zaskočili su nas crnomanjasti momci s ogromnim buketima ruža u rukama i vrlo uporno stali nuđati da ih kupimo damama. Krv je proključala u meni i odmah se maših novčanika, ne bih li pokazao širinu hrvatskih srca i plemenitost naše desnice (neometanu činjenicom da imamo barem osam puta manje plaće od spomenutih dama i da je bolje da si same kupe jebeno cvijeće). Srećom, dame su bile vrlo iskusne u zbivanjima na Doccasu i svjesne kako momci pokušavaju za velike pare iskoristiti našu naivnost i dobrotu te su nam rekle da će se gadno naljutiti ako im kupimo ruže. Barem sam ja tako razumio ono "I'll get pissed!". Nadam se da nisu mislile doslovno. U svakom slučaju, momci s ružama motali su se oko nas čitave večeri, proširivši repertoar i na svjetlucajuće trakice i dijademe, loptice koje skviče i sve što se već može naći na pristojnom vašaru. Neprekidno i uporno su nas davili da nešto kupimo, a pred jutro su za tri eura davali sve što imaju, uključujući i odjeću koju nose na sebi.
Pred barom u koji smo došli stajala su dva redara opasnog izgleda (vjerojatno bi izgledali još opasnije da nisu bili za glavu i pol manji od mene), odjeveni u duge, crne kapute. Jesam li pripomenuo da smo svi mi bili u majicama kratkih rukava, bez obzira na to što se tulum odvijao malo u baru, a malo ispred? Na toj temperaturi, pretpostavljam da je dobro da nisu skidali kapute sa sebe čitave večeri. Nisam siguran bismo li izdržali smrad koji bi oslobodili da su to učinili. U samoj ustanovi vlada ludilo. Tutnji muzika kojoj je glavna karakteristika bas bubanj, hrpetina ljudi skače po podiju u deliriju. Stroboskop blica. Plave konobarice odjevene u crnu, usku odjeću, s dekolteom koji samo što im ne skoči u lice, po hrpama leda u čašama toče s velike visine žestoka alkoholna pića. Na šanku i na podiju ispred DJ-a svoj zamamni, izazovni ples divljeg ritma plešu polugole žene. Da bi i gošće bile zadovoljne, među plesačima je i mladić južnjačkog izgleda, gol do pojasa, s maramom na glavi, na čijim golim nabildanim prsima odbljeskju kapljice znoja. Kako bismo se što prije uklopili u atmosferu, poslovni partneri počinju ludim tempom donositi runde bacardi – cole. Tko ne pije brzo počinje gomilati pune čaše pred sobom. Što je izrazito nepristojno te se svojski trudim ne uvrijediti nikoga.
Kad smo se već dotaknuli žena, čini mi se da postoji nekakav mit o Portugalkama kao nekakvim vatrenima i što ti ja znam kakvim komadima. Rekao bih da su plesačice i konobarice bile grupa najljepših žena koje sam sve skupa vidio u Lisabonu. Generalno, meni su tamošnje cure uglavnom bile male i guzičave. Lica su im, doduše, prilično osebujna s karakterisičnim jako simpatičnim nosem, koji je sve samo ne prćast. Ne mislim da po pravilu imaju male mliječne žljezde, ali problem je u tome što im one uglavnom rastu na trupu s linijom struka kakvom se diči Giter-4 opeka. Stoga im grudi izgledaju kao dvije mandarine pribijene na komad zida. Mislim da su naše cure u prosjeku dosta ljepše.
Enivej, moj kolega se totalno napalio plesati s domaćim curama. Ne čudi me to, budući da je moje iskustvo da dame iz anglosaksonskog svijeta (s kojima smo uglavnom bili okruženi) plešu kao ranjene krmače, da prostite. Kolega je neko veče bio u salsa klubu i totalno se oduševio. Prvo, sve su domaće cure htjele plesati – jer su po to i došle. Drugo, po njegovim riječima, kad se stavi portugalskoj curi ruka na leđa u plesu, pod njom se osjeća neprekidno uvijanje i talasanje uslijed zamamnog uvijanja bokovima. Kaže da naspram njih naše cure plešu poput stupa električne rasvjete. E sad, koliko je njemu vjerovati – ne znam. Budući da je na cijelom putovanju iskazivao simptome pretjerane količine testosterona, postoji mogućnost da mu je mozak bio malo zamagljen (ne jako, onoliko koliko je recimo Franji Arapoviću – mudrom saborskom zastupniku – svakodnevna pojava). Meni to što je rekao zvuči vjerodostojno. Naravno, momak je krenuo pitati i cure u ovom baru za ples. Odustao je negdje oko desete košarice. Očito, tu ne izlaze one dame iz salsa bara. Najbolji mi je bio kad je skužio jednu djevojku totalno netipičnog, slatkog izgleda, duge plave kose s velikim kovrčama, krasne guze i krasnog svega ostalog, kako se zamamno izvija. Vilica mu se objesila kao kojotu iz Ptice Trkačice. Ali avaj, tad je skužio da se izvija oko druge mlade dame odjevene u mušku košulju i kratke hlače, tamne kože, s malo previše kila, obrijane glave i spirsanog nosa. Kolega je podivljao, da pas mater, da šteta, da kako može biti s njom, da ju je ova gadna totalno upropastila i tako to. Upitah ga koja je razlika iz njegove perspektive da li se ljepotica umiljava gadnoj lezbi ili prekrasnom heteroseksualnom muškarcu, u svakom slučaju mu je nedostupna. On mi je rekao da postoji jako velika razlika, ali je nije znao objasniti riječima. Ali svakako postoji. Osobno, mislim da je u pitanju njegova muška sujeta. Siguran sam da mu je sad pimpek za bar dva centimetra manji.
Provod se nastavio divljanjem na plesnom podiju i šanku, po stolovima ispred bara, beskrajnim pićima i ostalim elementima lokalnog folklora. Negdje oko pet zaključio sam da sam dao od sebe sve što sam mogao te da sam i primio u sebe sve što sam mogao. Veče je definitivno gotovo (koliko god to bilo glupo reći u trenutku kad se sunce pomalja na istoku). Kolega i ja krenuli smo na taksi, praćeni zadnjim očajničkim pokušajima cvjećara da nam nešto prodaju. Unatoč svim našim očekivanjima, taksist nas nije niti pokušao prevariti. Dovezao nas je ravno pred hotel, sa uključenim teksimetrom, uz divljačku škripu guma i zanošenje u zavoju. Mislim da on to ne radi za novce, već da mu je plašenje turista hobi.
Nakon dva sata supijanog delirija koji se može nazvati i snom pokšavao sam razbistriti glavu. Stajao sam pokraj rezervoara s juiceom i nalijevao u sebe čašu za čašom. Dug je dan bio predamnom, dijelom na poslu, a dijelom popodne u gradu. No, o tome drugi put.
|
- 10:27 -
Komentari (22) -
Isprintaj -
#
|
