postoji li starost duha?

<	ožujak, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
trepavica

Prva ljubav

Tad još nisam ništa znao
i još nisam verovao,
da na svetu tuge ima.

Jedino mi važno bilo
da postanem levo krilo
il' centarfor školskog tima.

Tad sam iznenada sreo
najtoplijeg leta deo,
to su njene oči bile.
Imala je kose plave
i u njima na vrh glave
belu mašnicu od svile.

Prva je ljubav došla tiho, nezvana, sama,
za sva vremena skrila se tu negde, duboko u nama.

Kad je prošlo đačko vreme,
padeži i teoreme
i stripovi ispod klupe,
nije više bila klinka,
počela je da se šminka
i da želi stvari skupe.

Tako mi je svakog dana
bivala sve više strana,
slutio sam šta nas čeka.
Pa sam prestao da brinem
kako da joj zvezde skinem,
postala mi je daleka.

Prva je ljubav došla tiho, nezvana sama,
za sva vremena skrila se tu negde, duboko u nama.

Danas je na sedmom nebu,
kažu mi da čeka bebu.
Našla je sigurnost, sreću, dom...
Ima muža inžinjera
pred kojim je karijera
i mesto u društvu visokom.

Ja još kradem dane bogu.
Ja još umem, ja još mogu
da sam sebi stvorim neki mir.
Još sam sretan što postojim,
pišem pesme, zvezde brojim.
Još sam onaj isti vetropir.

Prva je ljubav došla tiho, nezvana sama,
za sva vremena skrila se tu negde, duboko u nama.

Treblebass

kreni sa mnom
zadnji put
vjeruj mi
daleko od mraka
bolje ćemo znati
ništa nije teško

naša lica još su lijepa
zatvori mi oči
neka kraj nas jure
nek se lome prsti
idemo na ples
i svijet je opet mlad

i samo šuti
gdje su bile riječi
kad nije bilo nade za nas
samo dugi dani nestali u tami
jer ništa nije važno

raširi ruke
ruke su ti snažne
upri iz sve snage
nek se cijedi znoj
nek koža pukne mi
idemo na ples
i svijet je opet mlad

i naša lica još su uvijek lijepa...

raširi ruke,ruke su ti snažne...

udahni zrak
koji dolazi
sve je gotovo
i mi smo spašeni

i naša lica još su lijepa.

24.03.2005., četvrtak

Zasigurno nije bilo jasno i očito, ali ovaj prošli post je bio o sportu i raspadanju mog kluba, ja jednostavno ne mogu prihvatiti da se to dešava. Bilo je jasno da ne ćemo opstati nakon srednje škole, ali mislila sam da bar do kraja četvrtog razreda hoćemo, no ni to se nije desilo. Dobro nije još konačno, ali povratka na ono što je bilo pred dvije godine nema. Jer, koliko sam ja sama puta htjela prestati i posvetiti se drugim stvarima, ali me uvijek nešto vuklo nazad. To ne mogu shvatiti oni koji nisu nikad trenirali, a ja hvala bogu treniram već osam godina i još uvijek se ne mogu definirati potpunim zaljubljenikom u sport. Ali ne, ne znam, valjda ću postati odrasla kad prestanem, a nadam se da se to nikada ne će dogoditi i da će se moj djetinji duh sačuvati kroz druge sfere.

Mislila sam pisati o ljepoti sporta, no na kraju se pretvorilo u razmišljanje o prolaznosti vremena. Neka iskustva jednostavno moramo pravovremeno doživjeti jer su inače zauvijek izgubljena, ne kažem da time nismo potpune osobe ako nešto što je etiketa za određenu dob ne napravimo tada i da u protivnome moramo žaliti. Ali vidim da su iskustvo i navike sve u nama i da što prije sprije moramo spoznati razliku između stvari koje su za nas dobre a koje nisu, jer što smo stariji to se više gubimo u kolotečini i ne upijamo emocije te nam je sve teže naći način da se usrećimo. Treba, i u to sam uvjerena, žrtvovati dio svoga uspjeha koji spada u profesionalne sfere te podati to vrijeme glupostima i djetinjarijama, a ako to činimo revnosno i bez žaljenja, gluposti i djetinjarije će prijeći u strasti oblikovat će se u neke naše životne potrebe i stopiti se s nama. A što je ljepse od djetinje sreće. Da li je neka druga vrsta sreće zanosnija i čistija? Vjerujte mi, nju je najlakše pronaći, ali samo ako je ne zapostavimo kao neizostavan dio naše osobnosti.. Jer inače ona se gubi, kroz frustracije, a ona rečenica "za sreću su potrebne male stvari" postaje samo fraza.

- 13:33 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>