Beyond Q

Iako većina ljudi smatra da je disleksija ustvari mana (u većini slučajeva čitalačka, tj disleksičarima se miješaju slova i slogovi pa teško čitaju), disleksija je dar. Razlog za tu ne shvaćenost je nedostatak zanimacije za otkrivanje pravog podrijetla problema. Istina je da se ljudima koji imaju disleksiju miješaju slova pa teško čitaju, ili mogu pročitati zadani tekst ali ga se uopće ne sjećaju i nisu ga uspjeli razumjeti, i da im je jednako tako komplicirano računati ne papiru, jer im se i brojevi miješaju, ali to je tek manji dio pojava koje se zbivaju disleksičnim ljudima. A i izraz je krivi. Leksem je najmanja zapisiva jezična jedinica, tj. slovo, a prefiks dis upućuje u to da je nešto izvan svojeg pravog toka, dakle, naziv je skovan prema prvom očitom elementu cijele pojave. Trebalo bi naravno otkriti zašto je to tako. Raspitajte se malo oko sebe s prijateljima i roditeljima kako oni razmišljaju, vide li oni zamišljenu situaciju u glavi kao sliku ili film koji se odvija, ili samo čuju glas ili vide slova koja ispisuju što oni misle. Ovo je malo pojednostavljeno, postoje gotovo uvijek kombinacije ali više-manje je to to. Ne biste vjerovali ali ne vide svi slike u glavi i filmove, ima puno ljudi koji čuju glasove ili vide slova. Pokazat će se u daljnjem raspitivanju da oni koji vide slike i filmove su ustvari disleksični, ili su bili, tj, i takvi ljudi mogu naučiti čitati normalno. Svi ostali ne pate od poremećaja čitanja. Odmah se nameće misao da su oni koji mogu vidjeti sliku, od onih koji vide slova od zamišljene riječi u prednosti, jer, a ima i izreka, slika vrijedi tisuću riječi, to bi značilo da su ti ljudi u prednosti tisuću puta. To i je tako. A zašto? Zašto disleksični mogu puno brže i kreativnije razmišljati, rješavati vizualno logičke probleme, a ne mogu čitati normalno ili izračunati nešto u dekadnom sustavu? Zato jer im to ništa ne znači. Dijete od nekoliko mjeseci ne može puno više od ležati ne leđima i malo okretati vratom. Kada se netko približi krevetiću oni ga ne mogu vidjeti dok se ne nagne, i tak tada prepoznaju majku ili nekog drugog, tj, ne prepoznaju lice, jer je lice najrazličitije, i bebi najjednostavnije za zapamtiti. Djeca za koju će se kasnije pokazati da su disleksična mogu prepoznati posjetioca po laktovima, rukama, dlanovima ili nečem sličnom. Zašto? Jer ta djeca razmišljaju u slikama i već su si tisuću puta pozvala slike prije majčinog lica i shvatila da se nešto pokazuje prije lica i to zapamtila, štoviše ona na pojavu ruku mogu pretpostaviti da će se nakon njih pojaviti i lice, jer se uglavnom tako desi, a kako siječanja imaju kao slike i filmove koje mogu vrlo precizno vrtiti naprijed i nazad, stignu o tome puno puta razmišljati i razviti očekivanje. Beba koja je vidjela mačku, ne bi ju prepoznala u sklupčanom položaju, jer ju prije nije tako vidjelo, beba uči polako. Buduća disleksična beba bi ju prepoznala odmah, jer je sliku sklupčane mačke u svome umu već puno puta razmotala, i zna da se ona pretvara u mačku koja hoda na 4 noge. Disleksičari testove inteligencije koji se baziraju na povezivanju sve kompliciranijih oblika rješavaju bez problema, dok svime ostalima treba vremena i dosta razmišljanja, tj. napinjanja mozga. Normalno to je zato što je disleksičaru dati takav zadatak, kao normalnom čovjeku reći da hoda po ravnoj liniji. Disleksičar je preko tisuću puta u glavi razmotao kocku, i ostale predmete na njihove plašteve, i nema nikakav problema u zamišljanju istih procesa sa novim predmetima, dok ne disleksičar koji nije navikao razmišljati u slikama to radi s mukom. Naravno, svi se mogu natjerati zamisliti sliku, ali nekima je ta stvarno teško, kao npr. pamtiti puno brojeva napamet, jednostavno zahtjeva mantalno napinjanje i napor. Disleksičar stalno razmišlja tako da vidi slike, filmove, i normalno, čuje zvukove u glavi, to je proces koji postane normalan i ne zamjetan kao i disanje. To je ogromna prednost nad onima koji to ne mogu, a vjerovali ili ne, njih stvarno ima. Disleksičari zahvaljujući tome mogu prije uočiti preobleme, jer i doslovno vide u glavi, mogu se bolje uživiti u neku situacije jer su si je sposobni odigrati u glavi, kao san, odgledati događaje i pojasniti si neka pitanja. Prednost je ogromna. Ipak, ne mogu pročitati i shvatiti što je pisalo… zašto? Zato jer njima slova uglavnom ništa ne znače. Disleksičan čovjek kada pročita riječ cvijet u glavi dobije sliku cvijeta, kojeg god hoće, ako prethodno nije opisano o kakvom se cvijetu radi, onda je to onaj cvijet koji očekuje da bi se mogao pojaviti, ili onaj kojeg bi htio da bude, najčešće onaj kojeg se najbolje sjeća, npr. onaj kojeg ima doma ili slično. Ako piše žuti cvijet, to u njegovoj glavi uzima te karakteristike, ogromni žuti cvijet je i dalje lako, i on nema problema, ali ukoliko se pojavi „je“ u tekstu to će predstavljati problem, naime, nemoguće je dobiti ispravnu sliku što riječ je znači, budući da ona sama za sebe ne znači ništa, i disleksičar ovdje staje. Ne može zamisliti u glavi sliku značenja riječi je. Može zamisliti ta slova u glavi, ali slova sama po sebi ne znače ništa, i tu počinje ne shvaćanje teksta. Takvih riječi koje u stvari ne znače ništa ima na pretek, i jednu je još i lako naučiti zanemariti i shvatiti iz daljnjeg teksta, ali kada ih se zareda nekoliko, npr. u nekom znanstvenom tekstu ili nečem tome sličnom, nema šanse za razumijevanje i disleksičar se tu gubi. Ili zapne i pokušava shvatiti što to piše, ili ih pročita ne obazirući se na to što znači. Nakon ovoga, on je pročitao tekst tečno, ali nema blage veze što je tamo pisalo. Jedan od razloga zašto je čitati Augusta Šenou komplicirano čitati… On piše tako komplicirane rečenice da se u njima smisleno lako izgubiti. Disleksičan čovjek pojmove ući kroz iskustva, može ih vidjeti u glavi a to mu je slično kao da ih je vidio u živo i tako uči vrlo jednostavno, brže od ne disleksičara. Ne disleksičar će sporije naučiti, a sve riječi koje zna će morati naučiti napamet jer ih teško može smisliti. Njemu će više trebati da nauči riječi, ali kada to napravi shvati ih zdravo za gotovo i zauvijek ih zna, i nema problema s njima, dok god su mu one objašnjene u glavi. Isto vrijedi na računanje. Teško je disleksičaru oduzeti 15.486 od 22.516 jer malo tko može zamisliti te količine nečega u glavi. U jednom prijašnjem postu sam rekao da su brojevi izmišljeni da bi brojali nešto, i da sami za sebe nemaju funkciju. S tim se problemom susreće disleksičar. Ako negdje piše 15,486 to je teško zamislivo, ako ne piše čega ima 15.486. Ako piše pak 15.486 auta, disleksičar može zamisliti recimo, ogromno parkiralište prepuno auta, i to mu baš i neće pomoći puno jer je i dalje teško smisliti 15.486 auta, ali imat će jedan problem manje, jer će znati o čemu se radi, i što zamišljati. Sada preostaje još samo to što ih nije sposoban zamisliti 15.486. Dakle izbor ipak nije neki, u glavi se pojavljuje slika brojeva, a to apsolutno ništa ne znači i iritira. Pokušaj da se to riješi moguće je potražiti u onom sustavu oduzimanja s crtom, kada se dva zadana broja upišu jedan iznad drugog i oduzimaju od jedinica prema deseticama i tako dalje. Budući da se kada se u takvom sustavu pojavi da treba prenijeti broj u operaciju ispred to ima još manje smisla disleksičaru i on se tu lako izgubi… isto vrijedi i za ostale računske radnje, i cijelu matematiku, kada se pojavi znakovi za korijen, zagrade, i slične radnje. A formule? Formula za kvadratnu razliku? To je neshvatljivo jer ništa ne znači… osim kao formuli nije pridružena slika koja prikazuje radnju. Disleksičari ne kuže arihmetiku, ali razvaljuju geometriju. Nju mogu vidjeti. Pa lako je izračunati oplošje i volumen n-strane pravilne prizme kad ju može vidjeti. Samo ju rastvori na plašt u glavi, izbroji stranice, podjeli im neka slova ako baš mora imati formulu ,a u ovom slučaju kada može vidjeti što neko slovo predstavlja, to ga ne zbunjuje nego olakšava, i to je to. Volumen? Ista stvar, pa volumen je zapremina nekog tijela. Ok, kako to tijelo izgleda? Koje je površina baze puta visina, i to je to, jer da se radi o nekoj bačvi ,važno je samo znati njenu površinu i onda ako samo zamislite kako punite bačvu vodom sinut će vam da vas zanima koliko je bačva visoka i onda ćete to pomnožiti s time koliko u nju stane na dnu. Formula dakako ne bi imala smisla, bez slike.
Neke stvari radi prilagodbe svijetu disleksičar uči napamet i bez razumijevanja, a riječi ipak većinom spadaju u to. Na jednom su Engleskom sveučilištu zaključili da nije vžan peordak rijčei u reečinci, oism pvorg i zadnjeg solva, da bi mi ljdui znlai kaj piše. Što je i evidentno iz same tvrdnje. Paradoksalno! Dakle svi učimo napamet neke stvari, ovdje disleksičar nije nikakve slike dobivao, nego su ga slike ovih riječi koje je čitao podsjećale na one koje je već puno puta vidio, i naučio što znače bez da ih mora zamisliti, iako to ipak radi automatski. Tako naštrebano napamet čita ne disleksičar, on od prije zna što riječi znače i samo ih takvima zamišlja. Ne potrebno je navesti da su zato disleksičari skloniji dubljem proživljavanju poezije i romana, oni mogu biti doslovno tamo, samo u svojem umu. Nedisleksičar će malo skeptično prihvatiti poeziju kuja ima slobodan stih, a disleksičaru to neće smetati jer on zamišlja sve što čita, dok nedislaksičaru fali pravilna rima, jer je nju naučio vidjeti kada čita pjesme, očekuje ju, poput algoritma jer njega to jeko zabavlja. Budući da vidi riječi u glavi, vidi i cijele strofe i ritmičko podudaranje slogova tj. rimu, a ako je nema nešto nedostaje, pjesma više nije doživljaj kakav on očekuje i može jednostavno doživjeti. Dislekičaru je teže cijeniti figurativnu umjetnost jer mu malo problema predstavlja shvaćanje nečega što ne predstavlja formu, tj ništa. Ne disleksičar se time nije niti zamarao nego je odmah počeo obraćati pozornost na kompoziciju boja i dinamiku svega zajedno. Disleksičar to može tek kada pređe preko toga da shvati što slika predstavlja. On to može bez problema, samo mu nije prirodno, a nakon što se dovoljno udubi u sliku može si ju protumačiti kako god hoće i vidjeti u njoj što god hoće. Leonardo da Vinci je bio dislektičar. U njegovom traktatu o slikarstvu (možda se ne zove knjiga tako, ne znam) kaže da inteligentan čovjek može u zvonjavi crkvenih zvona čuti imena koja poželi, i da kada se slika neki motiv i treba ga se smjestiti u pejzaž, npr. akt ili portret, nije potrebno ići u pejzaž, to se može i u ateljeu. Kaže da inteligentan čovjek promatranjem bilo čega apstraktnog (kamenčiča pobacanih na podu, plastu sijena, reljefnog stropa, površine vode) doći do realnih i prirodnih oblika. Između ostalog navodi da inteligentan čovjek može promatranjem oblaka primijetiti razne poznate oblike kao što su životinje, ljudi i predmeti. Ono što je Leonardo da Vicni ustvari skužio jest da disleksični ljudi mogu maštom proizvesti ono za što bi ne disleksičnom trebao motiv. Tada naravno nisu postajali termini disleksije, pa je njegova definicija ljudi nalik njemu, koji mogu zamisliti umom slike, bila i točnija, naime dislektičari su inteligentniji od ostalih upravo zato. Brži su. Shvaćaju munjevito, jer slika govori tisuću riječi. Generalni problem je u tome što ovo većina ljudi, a među njima i većina nastavnika, uopće ne zna, i odbacuje prvaše koji ne nauče čitati kako treba kao manje pametne, pokušava ih naučiti programom koji je prilagođen većini tj, normalnoj djeci. To ne funkcionira, i često potiskuje disleksične karakteristike. Daju se loše ocjene, roditelji su ljuti na dijete zato što „ne ući“ ili misle da je gluplje, odnosi se pogoršavaju i u pubertetu se najčešće dešava to da se subjekt pretvori u delikventa koji izbjegava obaveze, i ne priznaje autoritet. Takvi „zabušanti“ su u tome vrlo uspješni, jer oni psihologiju i sociologiju, tj unutarnje i vanjsko ponašanje čovjeka puno bolje razumiju, zahvaljujući tome što si mogu zamisliti reakciju nekoga ako nešto naprave, to usporediti sa sobom i ostalima i u mislima vrtiti događaje sa različitim završetcima. Oni vrlo lako nažicaju od roditelja ili profesora, ili bilo koga, nešto jer znaju točno što reći, kako pristupiti, kakvu reakciju očekivati, i kako na to odgovoriti. Rjeđe se desi da se normalno razviju u odraslu funkcionalnu osobu.. Ja sam većinom prevladao probleme s čitanjem i shvaćanjem, mada ne u potpunosti. Kada profesorica diktira povijest, ja je zapisujem svojim riječima, jer ona nekada govori beskorisne riječi koje mi ne znače ništa. Mogu pisati dugačke komplicirane rečenice jer sam ih zamislio u glavi, tj. poruku koju moram prenijeti, ali iste takve koje nisu moje teže shvaćam, iako zanemarivo teže. Dislektičarima je urođena određena vrsta šala i viceva, i oni ih bolje shvaćaju i pričaju od ne dislektiča. Generalno disleksija je dar, a ne mana, ako je moguće u dovoljno ranoj dobi to detektirati i pomoći djetetu da se razvije svojim putem i prema svojim mogućnostima. Zanimljivo je kako je to samo od sebe dokazivo. Disleksična se dijeca načešće nalaze u kreativnim („umjetničkim“) školama, razlikuju se od gimnazijalaca po društvenim navikama, načinom kako provode slobodno vrijeme, glazbi koju slušaju, i svim ostalim stvarima koje karakteriziraju subkulturne skupine. Teško da će neki disleksičar slušati pop glazbu, jer je ona produkt dizajniran da zaradi novac i nema zanimljiv tekst, ilako ima hvatljivu melodiju, ona je sjaj izvana sa praznom nutrinom. O njoj se ne može razmišljati, a rijeći pjesama su nabacane tako da ne dislektične mogu zabaviti, jer ih vrlo lako pod sjećaju na ono što autori žele, rečenice kao kompletne nisu važne, važni su dijelovi koji dobro zvuče, a očekuje se ponavljanje fraza koje ljudi žele čuti. Takvo što dislektičaru nema smisla jer ne znači nište, a on vrlo brzo uoči ritam ponavljanja, i obrazac po kojem se pop radi, te zašto je tako isprazan. Hitovi su jedino što može slušati jer ima dobre melodije… Sličnih primjera ima mnogo. Mogao bi o ovome pisati još duplo, ali ne moram više uopće, jer tko je shvatio, shvatio je, a tko nije nit neće.