Jedne večeri dok se vjetar bude šetao kroz moju ulicu možda se sjeti da se ušunja u moju sobu, onako tiho, na prstima i da me ponovo primi u svoj hladni zagrljaj. Biće kasno, ali grad će još drhtati od svijetla… Ja ću se tada po sto i prvi put u snu nasmijati i vjetar će se smijati sa mnom… Hodaćemo tako zagrljeni, nošeni nekom pjesmom koju samo mi možemo čuti, zapjevaćemo u njenoj melodoji…
We laughed, we cried, and all the time we felt so alive. Lijepo se je biti srećan, biti zaljubljen… Tada treba skakati, pjevati, vikati na sav glas. Ja ću skakati, pjevati, vikati… Reći prijateljima koliko ih volim i koliko mi znače… Jednoga dana skupiću hrabrosti i njemu reći koliko mi znači… Jer nikada ne znamo šta nas čeka iz ugla… I onda nije fer ne smijati se kada si srećan, ne plakati kada si tužan, biti odsječen od svijeta i ignorisati glasove oko sebe, nije fer imati čitav svijet samo za sebe… Svijet je ujedno i prevelik i premalen… Premalen je za one koji razmišljaju van njegovih granica, koji neprestano gledaju u nebo, plešu sa zvijezdama, pričaju s Mjesecom, za one koji žele vidjeti nešto više od kopna, mora i šumovitih brda i planina… Prevelik je za one koji su uvjek na jednom mjestu, kojima ne treba ništa više od onoga što imaju… How many times must a man look up before he can see the sky? Koji ne vide nebo, koji ne osjete Sunce u njegovom punom sjaju… Koji prizivaju sjećanja, žive u prošlosti, koji se jednostavno ne mogu snaći u mašti… The answer my friend is blowing in the wind, the answer is blowing in the wind

***
Nerviraju me djevojke koje paze samo na to kako izgledaju. Kojim nije stalo da nešto novo vide, pročitaju, saznaju... Koje misle da će im čitav život drugi izvršavati obaveze i koje mi kažu da sam budala što volim čitati knjige! Znam da se ne bih trebala brinuti za njih i čak razmišljati o njima, ali jednostavno to nije fer! Nije fer kada ja nešto napišem i kada dobijam odličnu ocjenu za to, ona dobije isto, a nije ni prist pomjerila da nešto uradi ili pak razmislila o onome što je dugi za nju napisao… No ni život nije uvjek fer, pa ne smijemo iz vida izgubiti sve njegove ljepote… Njegovo porljeće. Besmisleno je tražiti smisao života. Besmisleno je provesti život zatvoren za duge oko se... Glupo je ne vidjeti prijatelje, a grozno je otvoriti oči tek onda kada shvatiš šta si propustio... Zabavno je tražiti nova pitanja, zabavno je tražiti odgovore na pitanja… Ponekad je čak i zabavnije to nego konačno riješenje. Riješenje znači da smo gotovi sa potragom… Nema više hodanja po ulicama, zavlačenja po ćoškovima, ispitivanja, pretraživanja… Ponekad samo zato i tražimo odgovore… Da bi smo mogi tražiti. Look up, look up there`s an angel in the snow! Uvjek mi je bilo simpatično zamišljati anđela i đavola na ramenima. Znate, anđeo na desnoj strani, đavo na lijevoj. Moji su poput likova iz crtića, svađaju se, dure se i na kraju ne poslušamo ni jednog ni durog nego uradimo nešto sasvim deseto... U destom selu živi Antuntun. U njega je malo neobičan um. On posao svaki na svoj način radi. Jaja za leženje on u vrtu sadi. Lijepo je biti jedinstven... Ući u prostoriju gdje sjedi gomila sličnih ljudi i ti znaš da govore o tebi... Da te osuđuju zbog autentičnosti... Lijepo je pokazati koliko te nije briga. Iskreno, ja žalim one što pokušavaju biti isti kao ostali, divim se onima koji se usuđuju biti drugačiji. Danas prolazim pored butika u kome sve blješti od roze i žute boje. Iz njega izlaze dvije 15-godišnjakinje, identično odjevene. To je u modi. Takve osobe će mi uvjek pričati iza leđa. Govriti kao možeš ovo, kao možeš ono. Jednostavo mogu! Ja sam ja i niko drugi! All I want to do is be more like me and be less like you!

Ne dam nikome da me mjenja!

***
Izašla sam na ulicu. Nekoliko dječaka igralo je košarku, mada su bili previše mali da dohvate improvizivani koš. Uključila sam muziku i zapjevala ispod glasa...

150 ruža i djelić tvog sna
marširalo je sinoć bez prestanka.
Dao sam svoj najbolji grad.
Padali su uz put
oznojeni šampioni,
ugašenih pogleda.