Koliko dugo nisam napisala nešto o sebi... Predugo čini se. Pa bilo bi lijepo napisati par redaka o sebi. Kako sam ja?? Šta radim ovih dana??
Onih čuvenih pet dana pakla u sedici su ponovo pokrenuli svoje kotače. No vratiti se u školu bilo je lijepo. Nasmijala sam se, plesala, naravno učila... Čudan momak si bio i mislili smo svi da pomalo lud si ti... Naravno bio je pristojan, nasmijan, tako prijateljski nastrojen. Nervira me. Nervira me što je tako dobar i tako tako slijep, a ja sam tako očita. Listali su se tako, dan za danom. Isti hodnici, isti ljudi, ista svjetla. I on je uvjek bio tamo. Htjela bih ga dotaknuti, zagrliti, poljubiti, ali to neće biti moguće. Ne želi više samo o njemu razmišljati. Pisati gluposti u kojima je ipak on koji se krije između redaka. Ne mogu više čekati da se sjeti da ova mala djevojčica naprosto gubi tlo pod nogama kada ugleda ta dva oka. Ove noći mogu ti posvetiti najljepšu ljubavnu pjesmu...Naravno uvjek ću ga voljeti. Bio mi je prva ljubav. Sve što osjećam rekla bih ti, pa nek riječi izgore... Zarobio me je sa prvim osmijehom i držaće me dok se vrijeme ne ugasi, ali dio mene uspio je pronaći izalaz. Malo svjetlo na kraju tunela. Sada vidim ljepše i jasnije! Ne veruj im kad ti kažu ona te još uvjek voli..Kako ono kažu, kocka je bačena. Ja sam odlučila biti srećna i sreću tražiti u drugima. Sada shvatam koliko je stvari proletjelo dok sam bila samo tvoja. Crna devojčica opet voli i tajna ostaje samo moja...

***

Što vam ja radim ovih dana?? Osim što učim i čitam lektire, pa posvetila sam se muzici. Slušam je mnogo više nego prije. Zaboravila sam koliko uživam uz gitare u rock 'n' roll ritmu. Anđeli dolaze, kao krv crveni... Shvatila sam da ipak nisam izgubila potpuno vjeru u Boga. Vjerujem u jedan dio njega – u njegove lijepe anđele. I uveče kada gledam u Mjesec izmolim pokoju molitvu anđelima. Molim ih ne samo za sebe. Nego i za druge. Da m daju malo osmjeha, da im oboje svijet, da mi podare malo vjere. Čula sam jednu zanimljivu priču: Mlada žena izgubila je brata. Izvršio je samoubistvo. Ona u tom groznom času tuge, okrenula se srkvi i vjeri. Ona vjeruje da je njen brat dobro. Da je živ negdje daleko i da je srećan. I ona vjeruje i vjerovaće zauvjek. Kaže da ju je to spasilo. Vrijedna lekicja. Volim učiti i naučila sam mnogo toga. Protekla godina mislim da je bila najpoučnija godina mog života. Nikada do tada nisam više živjela. Iskusila sam mnogo toga i saznala koliko sam u stvari jaka. I nisam to mogla sama napraviti. Protekla godina donijela mi je nešto predivno. Nove prijatelje. Posebno tebe D., ti si bila prva. I volim te mnogo mnogo. Znaš me vjerovatno najbolje i unatoč tome još si mi prijateljica. Hvala ti! Molim vas ostali nemojte se uvrijediti. Vi ste moja druga sreća i da mogu sada bih skočila do neba i donijela bih vam sve sjajne zvjezdice odozgo.
Ja sam kralj, ti si žena pjesnika zašto plačeš gospođo... Zašto su ljudi tako pesimistični?? Posmatram darkere u školi; oni nose samo crno i ponekad ljubičasto. Ne shvatam kako život mogu svesti na svega dvije boje. Zašto misle da je besmisleno živjeti? Naišli su na par slijepih ulica u životu, ne razumije ih niko... :-S. Ne krijem, jednom sam htjela biti poput njih, ali onda me Sunce bezobrazno ukralo i pokazalo mi kako napolju može biti lijepo.

We laughed, we cried and all
The time we felt so alive...

Neko bi im rebao reći da maku sivi oblak nad glavom... Kako mogu žaliti što su živi? To je najljepši dar koji smo ikada dobili. Šansu da trčimo, da plačemo, da se smijemo, da izgubimo, da dobijemo... To sve odbaciti je besmislica. Depresija je užasna stvar, mržnja takođe. Zasljepljuje. Ne treba se konstantno kriti iza zidova usamljenosti. Ne treba se bojati tražiti zagrljaj, riječ ili osmijeh. Potrebni su svakome ko diše. Prolazim iz Beodradske morke ulice, u mislima ja nosim tvoje poljupce, jer ja te volim... Prije par noći tata i ja smo slušali muziku. Sve stare rock grupe. Pričali smo dugo u noć. O svemu... Do običnih svakodnevnih stvari, preko razgovora o bendovima, do priča iz njegovog djetinjstva.
Volim slušati te priče. Bilo im je tako lijepo. Ploče, gramofoni, dobri bendovi, sigurna vremena. Bilo je to neko ljepše i srećnije vrijeme... Nije ni nama tako loše. Kad se sve sabere, oduzme, pomnoži i podjeli mi smo poprilično luda ekipa.
„Ja vam kažem nebo je naranžaste boje.“ – rečenica izgovorena u mom svakodnevnom napadu ludila na pauzi od 5 minuta između dva časa.
„Da, da naravno naravno. A sada idemo mi po tvoje lijekove.“ – Lana mi suptilno odgovara :-D. Fino je nama i u ovo malo hladnije doba.

Veliki poljubac i zagrljaj dragoj A. jer samo želim da joj se sve karte poslože na mjesto - zaslužila je jer je sjajna prijateljica. Neopisivo mi je žao što smo bile ohladile odnos i potrudiću iz petnih žila da sve to popravim. Ma volim ja tebe mila i grlim te puno. Moraš znati ja jako volim da grlim ljude.
Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela
Ima jedna svijet gdje riječi cu djela...

Na kraju vas sve grlim i grlim i oprostite što ste čekali na ovaj posti. I nje nešto ispao, ali je definitivno bolji od ostalih pokušaja... :))) ... Častim čokoladom onoga ko je imao živaca doći dovde ^^