Berini dnevnici

Nema ljepšeg nego kada dan započne ranojutarnjom psovačinom, zbog nefunkcionalnosti novo-ugovorene usluge, a djelatnik službe za korisnike, da ti do znanja kako, od pomoći možeš očekivati, samo da ti dođe doma nabaciti osmijeh na lice, tako da ti pogladi jaja, pošto on ne može ništa napraviti, jer nema ovlasti.
Tada jednostavno zaželiš, da takav dan što prije ode u zaborav.
Poslije se najebeš, pa zakasniš na posao, jer ti se neki ciganski kreten, nasrao sa svojim šugavim polu-smetlište, nazovi autom i zakrčio ulaz u parking.
Tako da ti jednino ostaje derat se na sav glas, kako mu tuceš sekicu, dok vješa veš na svom, od popaljenog željeza, improviziranom štriku.
Nakon svega dolaziš na posao, gdje te karaju s novonastalom situacijom i proglašavaju sve jako ozbiljnim, i kažu kako nema više zajebavanja.
Poslije saznaš još dvije tri neugodne vijesti, pa se odeš jednostavno na sve to pokenjat i pustit vodu da manje smrdi.
Kasnije dođeš u situaciju da, tu i tamo, steraš kolege u kurac, jer ih još nitko nije taj dan sterao.
U hodu nazoveš nadređenog i hladnokrvno mu priopćiš da: Pošto ti je pun kurac svega, ideš doma drkati, a on neka jebe sam sa svojim poslom, a ako mu nešto nije jasno, neka ti slobodno dođe pocuclat karu.
Za kraj, natipkaš sve ovo, samo zato jer si pročitao, da prema istraživanju Sveučilišta East Anglia u Norwichu, psovanje oslobađa stresa. Jednako tako, da psovanje može učvrstiti solidarnost i zajedništvo kolega. Na kraju, je napomenuto, da bi zabrana psovanja bila štetna, ali bi ga ipak trebalo ograničiti u prisutnosti stranaka ili šefova, za što te iskreno zaboli kurac…