Berini dnevnici

Hodao sam stepenicama uskog stubišta, koje nisu skrivale nedavne građevinske radove, jer su mi se tragovi tenisica ocrtavali na više milimetarskoj prašini.
Došao sam do svog odredišta, prošavši kroz masivna bijela vrata i ušavši u prostoriju popraćen škripom nepodmazanih panti. U prostoriji desno od ulaza, iza staklenog šaltera nalazila se sestra, kojoj je svaka novopridošlica predstavljala neopisivo veselje, koje je pokazivala lupajući svojom medvjeđom šakom o stol.
- Dobar dan, naručen sam za zubara u 09:00, izustih kratko.
- Aha vidim, rekla je, a zatim nekako svojim šiš-ćevapima iščeprkala moj karton iz željezne ladice.
- Izvolite, vrata ravno stolac broj , uputila me, isprativši me osmjehom, svog predivnog, kobilskog zubala.
Skidam jaknu i ulazim u prostoriju gdje postrojeni bijahu nekoliko zubarskih stolaca. Nađem svoje sjedalo i lijepo se namjestim.
Do mene dolazi mlađa ženska osoba i svojim pametnim očima pogledava karton, dok joj ruke malo trepere, poput alkića koji još nije popio svoju jutarnju dozu Mirogojčeka.
Strah i panika zavladahu mojim mislima, pošto baš i nije ulijevala povjerenje za čeprkanje onim piskutavim napravama po mojoj caklini.
Odlaže karton, pali reflektor i stavlja mi onu plastičnu srkalicu od koje mi uvijek jezik utrne.
Uzima metalnu čeprkalicu i točno mogu osjetiti kako mi zabija u caklinu zašiljene vrhove.
Nakon toga stavlja odgovarajući nastavak u bušilicu i počinje ritual popraćen siktanjem naprave.
Bušila je nekoliko trenutaka, a onda, kao kurcem ubodena, poskočila i odložila bušilicu, te zavukla ruku u đep.
Krajičkom oka vidim, kako vadi mobitel i počne razgovor.
- E da, evo radim, imam pacijenta na stolu, pa se čujemo malo kasnije, izgovara kratko, prekida i vraća mobitel u đep.
Nastavlja „oprezno“ bušenje, nekoliko puta prouzročivši mi blage bolove da sam mogao vidjeti sve zakutke mliječne staze.
Opet poskoči, nakon nekoliko trenutaka, ponovna procedura vađenja mobitela, na kojemu se jasno moglo vidjeti kako fale vratašca i opet nastavlja općenje sa svojim sugovornikom.
- E ne mogu sad zbilja, daj nazovem te kad završim. Ma vidi ne mogu se sad raspravljati o tome, čut ćemo se kasnije.
Dok mi ona jebena krkljalica sve jače siše i utrnjuje jezik, a glavom mi kruže zločeste misli poput onih, kako guta svoju malu plastičnu napravu i ukusno žvače, zamišljajući nafinije jelo koje je ikada pojela, ona uredno se uredno seksa sa nekim očitim idiotom, i to preko telefona, koji ne zna značenje pojma NE.
Bez isprike i kao da se ništa nije dogodilo, nastavlja hladnokrvno daljnje roštanje po mom pokvarenom zubu, još koji puta mi nanijevši bol.
Završila je konačno nakon nekoliko desetaka minuta, upisala u karton neku opasku, lupila X umjesto potpisa i udaljila se bez imalo osjećaja za krivicu, bez pozdrava ili recimo malene isprike.