Bergaz naopačke

ponedjeljak, 28.09.2020.

Nešto okruglasto - 2004.

Obećajem, s te (ne)davne 2004. iskočit ću na 2005. tek u sljedećem postu. Jer neke fotke ondje nađene jednostavno me ne puštaju dalje...
Opisi fotografija, kao i inače, izraz su mojih (gdjegdje i maglovitih...) saznanja ili sjećanja te bih bio sretan da se netko nađe ponukan dodati koju 'pametnu'...


Još kao klinci sa znatiželjom smo kroz plot gledali ovu 'okruglu kuću' vjerojatno zamišljajući kako bismo se u njenim sobama, vjerojatno također okruglim, jurcali.
Za nju je govoreno da je (projekt i vlasništvo?) od, glavom i bradom, arhitekta Planića koji je po svom izričaju i ura(d)cima po Gradu bio izrazito naginjao (polu)kružnim tlocrtima. Kuća je tada, kako i dolikuje egzemplaru, imala prostranu 'zelenu' okućnicu.
Ali vjerojatna kasnija financijska situacija natjerala je nasljednike stvarnih vlasnika da cijeli grunt podijele na trećine, a na dvjema od njih niknule su, nažalost, dvije novovjeke grozote, nevrijedne pokazivanja.

Ispravak kakvog sam želio: Prijatelj VT upozorio me da u ovoj "Okrugloj kući", tzv. "Villi Fuhrmann", koju je projektirao Planić, on sâm nije nikad živio.
Kad dođe na red, pokazat ću uskoro i njegov stvarni domicil u Radničkom Dolu.
- Gornje Prekrižje


Grad je svoju vodovodnu mrežu dobio prije više od 140 godina crpeći 'prvu' vodu iz bunara koji je bio 'izbušen' na tada debeloj periferiji, kod Zagorske ulice.
Na tu 'civilizacijsku' prekretnicu još i danas podsjeća toponim "Vodovodna ulica"... a i ovaj obzidani bunar koji je ovako nefunkcionalan, samo kao trag jednog euforičnog vremena, zaostao na današnjim livadama iza, za "Vodovod" 'tipičnih', plavih vrata.
- Selska cesta


Pod geslom "Nema odmora dok traje obnova", poslije 'Onog rata' među ostalim javnim radovima bila je (ne baš 'dobrovoljnim' radom!) izgrađena i Ljetna pozornica u jednom od podtuškanačkih 'klančića'. Uz 'stvarnu' pozornicu, njen atraktivniji dio, tih pedesetih-šezdesetih, svakako su bile filmske projekcije pod vedrim nebom i neizbježni "fakini" koji su fućkali iz obližnjeg gustiša.
Kasnije je sve nekako izgubilo 'smisao' pa je cijeli kompleks bio prepušten devastaciji, a projektori iz ove 'projekcijske kabine' očito 'brutalnom silom" istrgnuti.
Srećom, sve je posljednjih godina ipak 'nekako' vraćeno u osnovnu, idealiziranu funkciju.
- Ljetna pozornica Tuškanac


U nedalekom dvorištu dijela ionako 'otkačene' Akademije (likovnih umjetnosti) mogu se naći kojekakve zanimljive studentske umjetničke 'intervencije' i artefakti (neke od njih bio sam svojevremeno s veseljem pokazao i na blogu) no nekom je u trenutku posebnog nadahnuća palo na pamet dodati i malo 'trivij(alij)e' usred Akademijinog travnjaka.
Kad je 'ljubav pukla', i taj, ne baš umjetnički nadahnut simbol, ubrzo je nestao.
- ALU Jabukovac


Sličan emotivan epilog obznanjen je "Urbi et orbi" na usputnoj cestovnoj prepreci u Dubravi. Nije to jedina takva ljubavna isprika grafitirana u Gradu, današnje generacije vjerojatno naginju pompoznim rješenjima svojih problema, i novim 'tehnologijama' obznane.
U jednom momentu pomislio sam da je Dominik u 'fusnoti' naknadno dodao drastičniju 'atribuciju', ali bi i grafolog-amater mogao potvrditi da ju je, naknadno, kao augmentaciju svoje 'pokore', napisala ista ruka.
- Oporovečka cesta


Mnogobrojni sljemenski potoci godinama su pogonili vodenice, kao mlinove za žito i kukuruz, izgrađene uz njihove 'obale', ali taj je mukotrpan posao s dolaskom 'elektrike' naglo zamro. Danas se u podsljemenskoj zoni mogu ponegdje naći zapuštene, polurazrušene... ali začudo i obnovljene i funkcionalne drvom građene (a vodom pogonjene!) vodenice poput "Banićevog mlina" na potoku Ribnjaku.
Možda i češće, u seoskim dvorištima mogu se uočiti još samo oni 'tvrđi', gotovo neuništivi dijelovi mlinova-vodenica - njihovi mlinski kamenovi - kao emotivni izraz nekad slavne obiteljske tradicije.
- Podsusedsko Dolje


Kad je Grad s gradonačelnikom Holjevcem ne samo idejno 'preskočio Savu', bilo je nužno, zbog "Novog" grada koji je nastajao, taj skok potkrijepiti i solidnim mostovima i prometnicama. Oni bivši, tehnički i prometno zastarjeli mostovi postadoše samo trasa manje zahtjevnog pješačkog ili biciklističkog prometa. Po nekoć ključnom željeznom 'Crvenom mostu' (preseljenom s kraja Savske ceste u 1930-ima!) s daščanim kolovozom i središnjom metalnom gredom, prelazili smo godinama Savu kod Jakuševca biciklima na turama prema Turopolju, Andautoniji, ...
I onda ga je jedne noći 1990. nabujala Sava 'zrondala' u vodu, da bi još godinama kasnije njegovi kopneni ostaci čekali (i dočekali) "konačno rješenje".
- Jakuševečki most


Nedavni post blogera Mekona ponukao me je da u ovu 2004. godinu uklopim i jednu stranu meteorološkog stupa ispred njegove, kako veli, rodne kuće. Istina, taj stup, još uvijek isti, i dandanas postoji i nema na njemu nekih čuda osim, ipak, sata kojemu brojčanik nije 12-satni (od 1 do 12 i tako dvaput u danu), kako smo navikli, nego 24-satni na kojem mala kazaljka u danu obiđe uru samo jednom, što zbunjuje mnoge prolaznike.
Prikazano stanje sata čovjek bi izdaleka očitao kao nekih 'pola deset', ali u stvarnosti 'sada' je pola sedam ujutro.
Ne znam ima li u Gradu neka slična javna ura?
- Zrinjevac


Preko puta, za neke kultnog, kluba "Jabuka" godinama sam u prolazu promatrao 'klasnu' kuću koju su odlikovala nekim arhitektonskim rješenjima iz tzv. "Moderne"... između dva rata. Njen povelik okrugao prozor 'skrivao' je neki smisleni rad u unutrašnjosti tog doma, npr. stolnu lampu za nekog projektanta... ili sam si to samo bio umislio.
I onda je, ima tome već ohoho godina, vjerojatno došlo do smjene generacija i nakon toga kuća je u potpunosti zamrla, napuštena je... i naočigled kopni. Više nema ni traga ni glasa nekadašnjem šarmu.
- Jabukovac

© • 28.09.2020. u 00:00 • Komentari (7) • #



<< Arhiva >>




gp.zagrebancije@gmail.com