Bergaz naopačke

srijeda, 23.09.2020.

Tragovi prolaznosti - 2004.

Htjedoh se već mrdnuti s te 2004., ali još sam, 'brauzajući' po arhivi, naišao na neke usputne snimke koje zaslužuju rečenicu dvije. 'Iz glave', bez zavirivanja u Wikipediju i pod cijenu toga da su faktografski 'labavo' utemeljene.


Ovo stablo kestena bilo je doživjelo stare dane zahvaljujući, rekao bih, neoficijelnom entuzijazmu izvođača pločnika uz ogradu "Ruđera". Iako je izvedba, prometno gledajući, pomalo 'apsurdna', meni je uvijek bilo drago vidjeti da je netko tamo 'osjećao', a nije se odmah mašio motorne pile.
Za to su se pobrinuli nekoliko godina kasnije i sada tamo zjapi samo neuredan zemljani krug.

Ispravljam svoj (!) krivi navod (nešto sam u svojoj memoriji bio pomiješao): Stablo još stoji i dandanas... Istina, sav asfalt oko njega se 'nadigao' i scena je 'manje idilična'...
Bijenička cesta


Sjećanje mnogih Zagrepčana na "Samoborček", nekadašnju 'vicinalnu' uskotračnu željeznicu od Grada do Samobora... i dalje do Bregane... budi uzdahe premda predmijevam da se velika većina njome nije nikad ni provozala. Postala je 'kultna' tek kad su ju ukinuli i povadili tračnice da se netko ne domisli revitalizirati cijelu ideju.
Tek poneki njeni ostaci znaju i danas nekima dirnuti žicu nostalgije.

Klanječka ulica


Jedna 'zebra', iako je to uobičajen, strog i 'hladan' standard pješačkog prijelaza preko ulice, doživjela je tokom nesumnjive euforije i procvata Grada uoči "Univerzijade" 1987. svoju razigraniju varijantu s prugama u bojama službenog logoa te studentske 'Olimpijade'.
Pomalo je tužno da i pri njenom osvježavanju netko/nitko nije imao sluha pa nabavio nekoliko bočica pigmenta da ona, tako jedinstvena u Gradu, opet zasjaji. Umjesto toga, ona je danas opet sasvim obična, bijela.

Trg Ante Starčevića


U ovom dijelu grada se u neka tmurnija vremena s početka devedesetih odigravala prava drama. Šteta što tada nisam imao nekakav fotoaparat kako bih snimio neizvjesno pregovaranje i zauzimanje kasarne JNA na Selskoj cesti. Da se spriječi izvlačenje/bijeg motoriziranih jedinica, bile su tada unaokolo, uz mine, postavljene i ove protutenkovske prepreke koje su još godinama svjedočile o nekim besanim noćima u gradu.
Danas je cijeli prostor bivše kasarne u potpunosti urbaniziran i neprepoznatljivo promijenjen.

Selska cesta


Tik ispod padina Rokovog Perivoja, kao prirodnog nastavka Tuškanca, još donedavno se dičio i omanji 'industrijski' dimnjak uz dvorišne radionice u Ilici. Kako se govorilo, tamo je od 19. stoljeća djelovala respektabilna bojadisaona tkanina "Ondrušek", a kasnije i kemijska čistionica koja je na uličnoj strani zgrade imala i svoj lokal.
Nedavno je taj dimnjak srušen, a široki prostori prenamijenjeni su u prilično otkačen i nadaleko poznat "Swanky" (Mint) hostel.

Ilica 50


U procvatu industrije u Gradu, okvirno - na prijelazu s 19. u 20. stoljeće, mnoga su postrojenja arhitektonski oblikovali tada vodeći arhitekti. Tako je bilo i s tvornicom svijeća "Iskra" čija je 'energana', dakle postrojenje 'parnih kotlova' za potrebe tadašnje tehnologije, bila oblikovana poput kakvog izložbenog salona. Ne znam je li kasnije, kad su tamo djelovale tvornica igračaka te prerada lima, energana bila u funkciji, ali kao zaštićeno kulturno dobro ta zgrada godinama čami i propada.
U posljednje vrijeme oko nje se digla medijska prašina jer je naš Bandinjo koji stanuje u neposrednoj blizini, iz samo njemu poznatih razloga stavio 'šapu' na nju.

Bužanova bb


Uz Heinzelovu ulicu koja je nastala kao smjer širenja industrije Grada prema jugoistoku, na potezu prema tadašnjoj "Klaonici", Grad je gradio i tzv. 'Gradske kuće', pristojno izgledajuće zgradice s tipiziranim i jednoobraznim stanovima za radnike i namještenike. Poslije preseljenja industrije dalje prema Žitnjaku, njihova ciljana funkcija se izgubila te su u prostore ušli i drugi 'stanovnici' - primjerice "Osnovna Montessori škola" koja se pobrinula da 'u svom stilu' uljepša svoje pročelje.
No i 'Ona' je u međuvremenu odavle preselila... na Trešnjevku.

Martićeva ulica


Oduvijek mi se nekako dopadala ta 'shabby chic' vanjština prostorija planinarskog društva "Vihor" na Gornjem gradu. Nikad nisam bio nazočan nekoj aktivnosti tamo pa nisam ni provirio u unutrašnjost. U svakom slučaju, svaki put pri spominjanju "Vihora" ne mogoh suspregnuti asocijaciju na predivan "Vihoraški put" po Bijelim i Samarskim stijenama, koji su, pretpostavljam, upravo oni bili trasirali.
Niti lokot na vratima ni naškrabana cedulja nisu baš garancija da se Društvance stvarno odselilo/preselilo jer neke web-stranice i dalje navode tu adresu.

Basaričekova ulica


I kad smo već kod planinara, vesele me primjeri u kojima entuzijastično, makar i uzaludno, neki kao 'usputno' apeliraju na 'Nas' za spas Prirode.
"When Will We Ever Learn?"

Sljeme

© • 23.09.2020. u 00:00 • Komentari (8) #



<< Arhiva >>




gp.zagrebancije@gmail.com