Uspomene

Neki trenuci, događaji ili osjeti mogu pobuditi sjećanja. Snažno i gotovo mistično. I radi njih se osjećamo kao djeca koja smo onda bilo. Evo nekoliko njih.
Radeći u vrtu, do mene je stigao miris kamilice s polja. Taj ugodan miris podsjetio me na rano ljeto prije vise godina kada smo bili s bakom u berbi kamilice. Mi smo bile male, i uskoro nam je taj "posao" dosadio. Bilo nam je teško i stajati. Seka je sjela uz put. Nije dugo sjedila jer se pod njom nalazio mravinjak! A uznemireni mravi su je pokušavali potjerati. Tako je nastao izraz: sjela u mravinjak.
Domaći voćni jogurt podsjeti na tužan događaj. Mama je napravila voćni jogurt od bobica kao sto su maline i kupine. Bio je tamne boje, gust i u velikim šalicama. Donijela ga je na terasu u tacni i stavila na stol. Mi smo se smjestile oko stola čekajući ostale. Ne znam kako, ali nekako sam nespretno primila šalicu i moj čitavi jogurt je završio na mojoj majci. Bila sam veoma tužna. Srećom, jogurta je bilo za pet šalica pa sam dobila tu petu. Ali znala sam da to nije uredu.. i jela kroz suze. Moji su se nasmijali događaju pa mi je to na kraju izmamilo osmijeh. I još mnogo njih sada kada se sjetim toga.
Djetinjstvo obilježe i neke slike. Jedna takva mi je oslikani tanjur na kojem je prikazan seoski zimski prizor. Vide se kućica s dimom iz dimnjaka, štalica i stog sijena. Možda i dva. A posve naprijed je prikazana tikva. Kada smo ovih dana slagali stog, oživjela je u meni ta slika, tako lijepa i jednostavna. Stog sijena je praktičan i lijep. Čaroban. Podsjeća na vremena baka i djedova, narodnih nošnji i drugačijeg života.
Nakon dugo vremena otišla sam na jutarnju misu. Razne okolnosti učinile su da inače odlazim na župnu misu u 11 sati. No nije oduvijek tako. U djetinjstvu smo dolazili ujutro. I zaista jutarnja misa ima svoju car. Tišina koja te dočeka u crkvi, jutarnje svjetlo i poznata lica. Čak se i jutarnja molitva razlikuje od one podnevne. Imali smo "svoje" mjesto ispred Gospina kipa. Tata ga je odabrao i uvijek nas je čekalo. Još se sjećam nekih propovijedi koje sam pažljivo slušala. Crkva mi je uvijek bila lijepo mjesto, mjesto tišine i pomalo mistično.
Šetnja me zna podsjetiti na jedan sunčan ljetni dan kada se nije išlo u školu. Bilo je jutro, i bila sam na dvorištu u rano prijepodne. Bosa sam otišla do poljskog puteljka koji se nalazi iza našeg polja, ubrala različke i vratila se. Bila je to možda prva vaza koju sam složila. Osjetila sam se nekako slobodna i velika. Nisam ni znala da ću kasnije još mnogo puta onuda prolaziti u raznim šetnjama. Ali ne bosa. To ostaje posebno.
Jedan dan u godini je bio obilježen drugačijom radošću, dan župe. To je svetkovina Presvetog Trojstva. Obicno smo nakon ručka išli " u kram", razgledavali sto ima na štandovima (tada nije bilo svih ovih trgovina), a onda se vozili na vrtuljku. Plavi autić sam odabrala na svom prvom kramu, a jedne godine smo seka i ja kupile loptu. Došle smo kući s njom, i svi smo se igrali, a onda je ona pukla. Dala nam je mnogo radosti i otišla, ostavljajući tek lijepa sjećanja.
Satkani smo od sjećanja, od uspomena. Oni nas cine ovakvima kakvi jesmo. Jedinstvenima. Dobro je prisjetiti se lijepih dana, događaja, trenutaka i ljudi koji su nam obilježili početak života. Dobro je živjeti prenoseći dobro koje smo i sami primili.