Isus iz Nazareta

Isus iz Nazareta je živio prije više od dvije tisuće godina. Zašto on još uvijek plijeni pozornost mnogih? Zašto ga neki još uvijek žele slijediti, a drugi pak, još uvijek, nastoje ukloniti? Što uopće znamo o njemu? Čini se malo. Neki će reći da je to što znamo zapravo neprecizno i neutemeljeno. Pa zašto onda spomen na njega još uvijek živi?

Isus je rođen u vrijeme kralja Heroda, kada je car bio August. O Isusovu djetinjstvu se ne zna gotovo ništa. Tek to da je Herod odlučio da se ubiju sva djeca do dvije godine pa se Josip i Marija pobjegli u Egipat gdje su ostali neko vrijeme. Trideset godina se ne zna ništa o Isusu. Njegovo rođenje je izazvalo divljenje, rasprave, strah i nadu, a onda šutnja. Što je radio, gdje je bio? Znamo da je bio drvodjeljin sin, odnosno posinak, pa je moguće da je i sam izučio taj zanat. Evanđelja kažu samo da je bio poslušan.
Pojavio se Ivan Krstitelj, čovjek grub i strog, koji je govorio otvoreno. Pozivao je na obraćenje. Dolazili su mu razni ljudi kako bi se krstili, oprali da bi mogli krenuti iznova. Došao je i Isus. Ivan ga nije želio krstiti, ali Isus se nije dao odgovoriti. Tim činom i on se ubrojio među grešnike. Ali njegovo krštenje je bilo obilježeno znakom s neba- nazvan je Sinom Božjim.
Isus tada odlazi u pustinju na četrdeset dana. Ondje posti i moli. Ništa ne želi učiniti bez molitve. Boravak u pustinji donosi veliku promjenu u njegovu životu. Ne vraća se kući u tišinu i skrovitost, nego započinje s djelovanjem. Mnogi su ga čuli i vidjeli, mnoge je ozdravio, govorio je drugačije nego učitelji zakona.za njim idu učenici od kojih izabire one najbliže- apostole. Donosi promjene u razmišljanju. Predstavlja Boga koji je Otac, milosrdan i nježan. I mnogima se svidio. A nekima je bio kao trn u oku. „Zavodi narod“, zaključili su članovi vijeća, „I zato mora umrijeti.“ Zašto im je smetao ako je govorio istinu i pozivao na veću vjernost Bogu? Očito istina nije svima bila prihvatljiva.
Vrijeme u kojem je Isus živio bilo je teško. Izrael je u teškom položaju, rimljani su im nad glavom. Nametnuli su poreze, veću kontrolu, popise, donijeli svoje običaje. Ne diraju u vjerski život Izraelaca, ali ga svakako ugrožavaju. Pismoznanci i farizeji su kao stupovi vjere, oni uče narod i nastoje održati živom vjeru u Izraelu. Barem naizgled. Isus mnogo puta upravo u njih upire prstom. Kaže da su dvoličnjaci, sami ne žele ići prema Bogu i priječe narodu. Izvana vrše sve odredbe, a srca su im puna grabeža, zla i opačine. Nisu mogli prijeći preko toga. Previše je bio različit, previše se isticao s tim novim naukom. Poticao je ljude na promjenu, budio ih iz uljuljanosti u svakodnevicu, brige i očaja zbog situacije.
S druge strane, Isus se druži s onima koji su na rubu društva. Carinici, bludnice, siromasi, ribari, radnici… S njima sjeda za stol, jede i razgovara. Ulazi u njihove kuće. Prihvaća svakog čovjeka, i vraća im dostojanstvo. Naziva ih prijateljima. Svi oni mijenjaju život u susretu s Isusom, ostavljaju staro iza sebe i kreću za njim. Više nisu carinici, bludnice i grešnici, nego postaju učenici. Isus oprašta svaki grijeh i vraća svakome čovjeku mir u srce. Očito je bio poseban, drugačiji. Išao je na svadbe, blagoslivljao je djecu, ozbiljno razgovarao, poučavao, plakao, radovao se, jeo, molio. Svakog čovjeka naziva imenom, s poštovanjem i ljubavlju.

Mnogo je dobra učinio, i mnogi su ga zavoljeli i slijedili. Ali znao je se bliži kraj. Upozorio je učenike, i ostavio oporuku. Euharistiju, posljednju večeru na kojoj je možda i zbunio učenike kada je rekao: Ovo je tijelo moje… Ovo je krv moja… Iste noći Isus je uhićen. Sudili su mu veliki svećenik, Pilat i Herod. Veliki svećenik svakako želi da bude pogubljen, Pilat bi trebao biti nepristran, ali se ne želi nikome zamjeriti, a Heroda nije briga za Isusa. U tom trenutku on traži da mu izvede neko čudo. Kada vidi da Isus neće izvesti čudo, vraća ga Pilatu. Presuda je bila smrt na križu. Razapet, umire, ukopan je u grobu u stijeni.
Činilo se da je Isusova smrt kraj njegova učenja. Učenici su se razbježali, zaključali, nestali iz javnosti. U strahu su, bez sigurnosti. Vraćaju se starim poslovima, ribarenju. A onda glas o tome da ga nema u grobu. Je li ga netko ukrao ili je moguće da je živ? Sjede svi zajedno i ne znaju odgovor. Vrata su dobro zatvorena. A onda odjednom, pozdrav Mir vama prekine tišinu. Svi pogledi bili su uprti prema mjestu s kojeg je došao glas. Sam Isus bio je pred njima. Dotaknuli su ga, dali mu jesti, razgovarali s njime. Zaista je on, živ. I sve se promijenilo! U zajednicu se vraća radost, nada, i svjedočenje. Odjednom su opet na ulicama, među ljudima. Govore, rade, svjedoče. Čak i kada im prijete smrću, ne posustaju. Prije slabi, sada postaju odvažni. Od tada se nije ugasilo sjećanje na Isusa, čovjeka i Boga.
Isus je osuđen je iz vjerskih i političkih razloga, ali njegova smrt ima još jedno značenje. Spasenjsko. Isus je umro da bi pobijedio smrt. Preuzeo je svu ljudsku bijedu na sebe, bio osuđen kao najteži zločinac, iako to nije. I na taj način otkupio svaki zločin, zauvijek.
Ali i više od toga. Dolazi na svijet da bi nam donio važnu poruku- Bog je ljubav. Rekao nam je nešto o sebi, o Bogu. Jer čovjek ništa o Bogu ne može znati, može nagađati. Samo Bog nam može otkriti sebe. I to je učinio, Isus nam je rekao dovoljno da bismo mogli vjerovati.

Kako to da još uvijek ima onih koji radikalno mijenjaju život da bi slijedili Isusa iz Nazareta? Ne znam. Možda je postalo društveno prihvaćeno biti kršćanin. Iako… u nekim zemljama ljudi još uvijek umiru jer su kršćani. Kažu da ono što je istina ostaje, unatoč svemu. Nijedan čovjek ne može obećati ono što Bog može, ništa ne može ispuniti potrebu za vječnosću koja se nalazi u dubini čovjeka. Uvijek ima onih koji sumnjaju, odbacuju s prezirom i negoduju. Ali ima i onih koji pronađu smisao i odgovore upravo u Isusu. I ništa ih ne može od njega odvojiti.