Čitajući cijenjene komentare onih koji su reagirali na moj prošli članak, sve više mi se nameće potreba da rasvijetlim one dijelove koji su očito ostali neshvaćeni. Pošto je bilo dosta komentara u kojima se pretpostavlja određeni stav iza kojega ne stojim, zaključujem da nisam bio dovoljno jasan. Greška je na meni pa ću je ovim pokušati ispraviti jer jedan moj komentar u moru ostalih nije bio dovoljan.

USPOREDBA HOMOSEKSUALNOSTI I PEDOFILIJE.
Ovim započinjem pošto je najviše komentara išlo u ovom smjeru. Namjera mi nije bila uspoređivati homoseksualnost i pedofiliju (ili homoseksualce i pedofile), iako sve da sam i to učinio to je nešto posve normalno. Uspoređivati znači tražiti dodirne točke, a ne izjednačavati dvije stvarnosti. A kada se radi o dvije različite stvari, najčešće se ipak mogu pronaći barem neke dodirne točke. No, moja usporedba je išla u smjeru da naglasim kako je moguće mijenjati zakonske norme i društveno mišljenje o gotovo bilo kojoj stvari, ukoliko se to čini na određen način. Nisam išao za tim da poistovjetim homoseksualce sa pedofilima. Naglasak sam htio staviti na činjenicu da je prije nekoliko desetljeća društvena percepcija homoseksualnosti bila slična današnjoj percepciji pedofilije. Homoseksualnost se gledala kao izopačenost, poremećaj u seksualnosti, nešto protuprirodno, bolest... Nisam imao namjeru time izjednačiti je sa pedofilijom. No, kako je tadašnja društvena percepcija bila slična današnjoj percepciji pedofilije, u članku o pedofiliji bila je vrlo dobar primjer kako se opće mišljenje može sustavno i planski mijenjati. Netko je spomenuo i borbu crnaca za svoja prava u Americi. Zaista osjećam se slobodan reći da i ovdje postoje dodirne točke u načinu promjene društvenog mišljenja. Time nipošto ne izjednačavam crnce, homoseksualce, pedofile ili bilo koju manjinu koja se u određenom trenutku osjećala (ili osjeća) neprihvaćenom od društva. Samo naglašavam kako je moguće učiniti promjenu. Ukoliko je tome tako i ukoliko pedofili rabe slične metode koje su nekoć koristili crnci u Americi ili homoseksualci u zapadnom društvu, onda je jasno da smjeram na to kako je više nego moguće da ova skupina u određenom vremenskom razdoblju ostvari zacrtane ciljeve, bez obzira na to koliko se mi gnušali danas nad time.
Još jednom za kraj. Homoseksualci nisu isto što i pedofili. Postoje bitne razlike. Time ne želim reći da prihvaćam homoseksualnost kao zdrav pristup seksualnosti, jer tome nije tako. No, o tome sam već pisao, pa ne bih ovdje dublje ulazio u razloge zbog kojih se držim ovog stava.

ŠTO TREBA UČINITI S PEDOFILIMA?
Neki su ovdje iznosili svoje recepte o tome što treba učiniti sa pedofilima. Određen broj komentara je bio vrlo agresivan. No, takvi komentari nisu baš imali dobre argumente, kada su spominjali gušenje, ubijanje i tome slično. Moramo najprije vidjeti što je pedofilija i dogovoriti se oko toga. Ukoliko se radi o poremećaju, o bolesti, u tom slučaju, oni koji predlažu ovakve rigorozne mjere, predlažu da nekoga ubijemo ili kaznimo zato što je bolestan. Bolesnika valja najprije liječiti, a ne ubiti. Problem jest u tome što je pedofilija bolest koja ugrožava integritet drugih osoba, još k tome djece, pa su ovakvi stavovi možda razumljivi, ali nipošto i razumni. Pod svaku cijenu valja zaštiti svako dijete od pedofila, no valja vidjeti i uzroke nečije pedofilije. I taj čovjek je, lako moguće, prošao neke ozbiljne životne traume (možda je sam bio žrtva pedofila), koji mogu biti razlozi njegovog izopačenog gledanja na seksualnost. No, jednako tako valja biti svjestan da postoje i druge bolesti koje ljudi mogu imati i njima ugrožavati druge osobe. Samo za primjer tu su AIDS, sifilis, razne psihoze, shizofrenije i tome slično. Ipak, civilizirano društvo oboljele od takvih bolesti neće strpati u geto, niti će ih usmrćivati.
Neki su spominjali pedofile kao silovatelje male djece. I tu smo otišli malo izvan okvira, jer novoregistrirana stranka u svom programu ne traži pravo na silovanje djece od nekoliko mjeseci. Oni samo žele spustiti dobnu granicu od koje bi netko mogao slobodno stupati u spolne odnose. I upravo je u tome problem. Mi ćemo se ovdje zgražavati nad silovateljima, a oni će nama reći kako nikoga ne žele silovati, već drže kako su djeca od dvanaeste godine sposobna zrelo odlučivati o svojoj spolnosti. Iako danas svatko pametan zna da to nema veze sa zdravim razumom, valja biti svjestan na koju kartu ova skupina igra i ići u pametnu borbu. Jer, budite uvjereni, da će oni koji se zalažu za ovakve stvari i sami osuđivati pedofile koji siluju djecu od najranije dobi. To njima za sada nije sporno. Mi, dakle moramo pokazati da granica za slobodno stupanje u seksualne odnose ne može biti dvanaest godina. A kako to učiniti? E, pa moramo se dogovoriti oko stvarne granice. I tu će biti problema. Probajte sami ovdje napisati što vam se čini koja bi trebala biti dopuštena granica i koje bi trebale biti okolnosti, pa ćete vidjeti kako društvo zapravo nema jedinstveno mišljenje o ovome. Problem je dakle, kako sam već i sam iznio u prošlom članku, u samom društvu koje nema jasno definirane vrijednosti.

I ovdje dolazimo do pravog problema. Mi zapravo živimo u društvu koje ne traži dobro, već samo proglašava što je dobro. Živimo u društvu u kojem, ono što je danas dobro, već za koje desetljeće može biti proglašeno zlom i obrnuto. Postoji više od jednog primjera koji potvrđuju ovu tezu. U takvom društvu, pobačaj je do prije 50 g. bio ubojstvo, a danas je pitanje izbora majke, homoseksualnost je bila bolest, a danas je jedan od oblika seksualnosti, eutanazija je bila kriminal, a danas je u nekim državama zakonsko pravo. I da ne nabrajam dalje, mislim da je dovoljno jasno.

PREMA ZAKLJUČKU?
Onda, ukoliko sve ovo gore stoji, pitam se kako netko može biti siguran da pedofilija neće proći? Pustimo sada raspravu o tome je li pobačaj ubojstvo ili nije, je li homoseksualnost poremećaj ili nije. Otvorimo malo oči, kako bismo shvatili da stvari nad kojima su se naši očevi i djedovi zgražali, suvremeno društvo prihvaća kao normalne, a one koji ne slijede opće mišljenje proglašava se zaostalima, pa i bolesnicima opasnima za društvo. I TO JE ČINJENICA. Tako bi vrlo brzo činjenica mogla biti i pedofilija kao općeprihvaćena "seksualna preferencija", ma koliko mi danas pozivali na linč. Moje mišljenje je da se valja ostaviti javnih linčeva, jer su oni odraz neargumentiranog bijesa utemeljenog na emocijama i želje za sigurnošću koju pruža većinska skupina. Valja naprotiv, dobro promisliti na čemu se ovo naše demokratsko (ma što to značilo) društvo temelji, uvidjeti ozbiljne rupe u sustavu koje omogućuju sulude pothvate koji će ovakvo društvo ni prvi, a bojim se, ni zadnji puta urušiti. I neće nas uništiti ni teroristi, ni ratovi, ni atomske bombe, ni epidemija ptičje gripe, već ono što je uništavalo svaku civilizaciju koja nam je prethodila, bila ona ne znam koliko velika i jaka - NEMORAL, odnosno izvrtanje dobra i zla. Igramo se bogova, a bogovi nismo. Ne dopuštamo da ikakav autoritet vlada nad nama, sami smo sebi autoritet, a nismo sposobni to biti. I nitko nam stoga neće biti krvnik nego mi sami sebi.
Pa, onda odmahnimo rukom, sjednimo, gledajmo, nadajmo se da će stvari ići barem za našeg života kako tako, a za ostalo nas ionako nije briga. Ne znam za ostale, ali ja neću sjediti i gledati. Ne dopuštam da mi većina kroji granice dobra i zla. Neću samome sebi biti bog i sudac i porota. Postoji objektivna istina - u to sam siguran. Postoji Bog - u to sam siguran. Koliko sam ja blizak Bogu i Istini, u to za života postajem sigurniji, ali na ovom svijetu nema nepobitnih dokaza. Postoji samo VJERA. To je naviše što možemo doseći. Bilo vjera da Boga ima, bilo vjera da Boga nema, bilo vjera da je odgovor na posljednje pitanje od smislu - 42. Neka svatko vjeruje kako hoće, ali suludo je očekivati da svi možemo biti u pravu.

No, dosta već. Od pedofilije sam došao do pitanje o smislu svemira, a to je zaista sasvim sasvim nešto drugo. Pozdrav.