Članak u današnjem Večernjaku možda je još jedna senzacionalistička novinarska spekulacija, a možda i nije. Bez obzira na to potaknuo me na razmišljanje o temi okretanja predsjedatelja i euharistijskog stola tijekom euharistije. Prije nekoliko godina (točnije: 2000.) kardinal Joseph Ratzinger (sadašnji papa) napisao je knjigu Duh liturgije u kojoj je dotaknuo i ovu temu. Moram priznati da je to bila jedna od rijetkih knjiga koje su me natjerale da promijenim svoje već prije oblikovano mišljenje o nekoj teološkoj temi. Neću reći da moja teološka misao stoji bez ikakvog pokreta i razvoja, već da sam mnoge teme preispitivao i s vremenom i pročitanim tekstovima usvajao određena mišljenja. Tako je bilo i sa temom okretanja predsjedatelja tijekom liturgije. Činilo mi se da sam o toj temi pročitao više manje sve što bi moglo biti važno, te da se tu nema što dodati. No, onda je došla knjiga Duh liturgije. Prije negoli sam pročitao III. poglavlje te knjige bio sam uvjeren kako je najbolje rješenje ovog pitanja došlo nakon Drugog vatikanskog sabora koji je stvari vratio u njihov izvorni oblik. Bio sam u krivu.
Ratzinger najprije spominje običaj okretanja prema istoku, koja je sa promjenom nakon Drugog vatikanskog sabora pao u drugi plan. Sadašnji položaj sudionika euharistije u odnosu na euharistijski stol tumačimo govoreći kako euharistijski stol predstavlja Krista, a sudionici su okrenuti prema njemu kao središtu života i liturgije Crkve. Meni je takvo tumačenje sasvim prihvatljivo, međutim izgubljena je simbolika istoka. Evo što kaže Ratzinger o tome:

Usmjerenost za vrijeme molitava prema istoku čvrsta je predaja od samoga početka te temeljni izričaj kršćanske sinteze kozmosa i povijesti, usidrenosti u jednokratnosti povijesti spasenja i hoda ususret Gospodinu koji dolazi. U tome podjednako dolaze do izražaja vjernost već darovanome kao i dinamika hoda naprijed, u budućnost.

Druga ideja koju Ratzinger spominje jest ideja izvornog oblika. Ovdje navodi Louisa Bouyera:

Ideja da je slavlje versus populum izvorni oblik, a napose da je to bio način odnosno oblik blagovanja na Posljednjoj večeri, počiva sasvim jednostavno na pogrješnoj predodžbi kršćanske ili nekršćanske gozbe u antici. Nikada nije predsjedavajući za stolom u ranokršćanskome vremenu imao svoje mjesto nasuprot drugima. Svi su sjedili ili ležali na konveksnoj, tj. izbočenoj strani stola koji je imao oblik slova sigme ili potkovice... Nigdje se u kršćanskoj antici nije mogla poroditi misao da je predsjedavajući za stolom morao zauzeti svoje mjesto versus populum - okrenut prema narodu. Zajedničarski karakter gozbe upravo je naglašen obrnutim, suprotnim poretkom, naime činjenicom, da su se svi sudionici nalazili s iste strane stola.

Nikada do tada nisam ovakvo što igdje pročitao. Bouyer je svakako jedan od najvećih liturgičara prošloga stoljeća. Što je izašlo iz njegova pera ima čvrsto pokriće. Tim više što ga je u svojoj knjizi naveo tadašnji pročelnik Kongregacije za nauk vjere, a sadašnji papa. Kada sam pročitao ove retke čitava moja teološka misao o ovoj temi jednostavno je pala u vodu. Koliko puta sam čuo kako je Leonardo svoju Posljednju večeru oslikao na način kako je to učinio samo zato da bi mogao jasno uključiti se sudionike u svoje djelo. Međutim, raspored sjedenja na Posljednjoj večeri je zaista bio otprilike takav kakvim ga je Leonardo predstavio.
Ratzinger nastavlja dalje s obzirom na okrenutost predsjedatelja:

Okrenutost svećenika prema narodu stvara od zajednice zatvoreni krug. Ta zajednica nije više - polazeći od njezina oblika - otvorena ni prema naprijed ni prema gore, nego se zatvara u samu sebe. zajedničko okretanje prema istoku nije značilo "slavljenje euharistije prema zidu", nije značilo ni to da svećenik "okreće leđa narodu". Svećenik nije uopće smatran toliko važnim. jer, kao što se u sinagogi zajednički gledalo prema Jeruzalemu, tako se ovdje zajednički upire pogled "prema Gospodinu". Uvijek se naprotiv radilo - kako se izražavao jedan od otaca Konstitucije o božanskoj liturgiji Drugoga vatikanskog sabora J. A. Jungmann - o istosmjernoj usmjerenosti i svećenika i naroda. svi su bili svjesni da se nalaze zajednički u hodu, u procesiji prema samome Gospodinu. Oni se ne zatvaraju u krug, ne gledaju jedan drugome u lice, nego su kao putujući Božji narodu u egzodusu prema Orijentu, prema dolazećem Kristu koji nam ide ususret.

Imajući sve rečeno i navedeno u vidu ostavljam mogućnost da članak u Večernjaku ipak ima neke čvršće temelje. Osobno prihvaćam ono što kaže Crkva. Nema tu nekakvih razloga za zabrinutost zbog promijene, jer pitanje okretanja predsjedatelja i položaja euharistijskog stola svakako nije dogmatsko pitanje. Crkva je stoga slobodna (i dužna) u svakom naraštaju prepoznavati znakove vremena te govoriti suvremenom čovjeku onim načinom govora koji će ga nedvosmisleno i jasno približavati, a ne udaljavati od Krista. Dakako da se pritom ne može odreći svoga nauka i morala. Teološki-povijesno gledano možda se može reći da je prošlo stoljeće bilo vrhunac ere čovjeka, autonomnog čovjeka koji je izgubio vezu sa Bogom, sa duhom, čovjeka koji se okrenuo isključivo sebi samome, svojim snagama, svojem razumu. To nam je stoljeće donijelo kao svoje neizbrisive tragove dva svjetska rata, holokaust, atomsku bombu, masovni ateizam... Možda je vrijeme da se počnemo ozbiljnije vraćati Bogu. U tom povratku, možda će liturgijski znak okretanja prema Bogu kao izvoru života biti jasniji od znaka koji je očito bio potreban čovjeku minulog stoljeća. Možda. Što ja znam? Odlučit će oni kojima je to dano. Vjerujem da će ih Bog nadahnuti da donesu najbolje odluke.

Navodi uzeti iz: Joseph Kardinal Raztzinger, Duh liturgije, ZIRAL, Mostar-Zagreb, 2001.