Kako vrijeme brzo prolazi, obično mi dođe do svijesti tek kada shvatim koliko je prošlo vremena od nekog meni značajnog događaja. Tako mi je bilo i ovih dana kada sam razmišljao o tome kako je prošla već godina dana od smrti pape Ivana Pavla II. U ove sate teško mi je suvislo napisati svega što mi je značio u osobnom životu. Iznad svega u sjećanje mi dolaze susreti s njim na kojima sam bio više puta. Prvi puta sam ga uživo vidio u Rimu 1994. prilikom hodočašća. Zatim je došao u Zagreb iste godine. Bio sam i tu. Loretto 1995., pa Slovenija 1996, Pariz 1997., 1998. Marija Bistirca, Rim 2000., Izrael 2000., Osijek 2003. i, posljednji puta - Banja Luka 2003.
Mogu reći da sam kroz ova hodočašća ne samo imao prilike upoznati ga kao čovjeka i kao papu, već su ovo bile godine u kojima je Isus Krist korak po korak sve više zahvaćao u moj život, a značajni su bili zahvati koje je činio upravo u ovim susretima. Svakog se hodočašća na susret s papom dobro sjećam i vidim kako sam se uvijek nalazio u različitim situacijama, a susreti su bili pomoć u teškoćama, krizama i dvojbama. Bogu sam uistinu zahvalan za činjenicu da sam živio u vrijeme Ivana Pavla II. Ovaj je svetac za mene bio poput ikone. Gledajući njega, njegov život, slušajući njegove riječi, zapravo sam imao mogućnost gledati u Isusa Krista, slušati što On govori svijetu i što govori meni preko njega. Uvijek me duboko dirala njegova briga za malene, njegova ljubav prema mladima, a oduševljavala me njegova spremnost da naviješta evanđelje svakom čovjeku, bilo kada, bilo gdje. Osobito sam mogao vidjeti koliko je pun Duha Svetoga u zadnjim godinama života kada je tijelom bivao sve slabiji. Baš se tada jače moglo vidjeti odakle dolazi snaga kojom živi i kojom služi Bogu, Crkvi i čovjeku. Njegova stijena bijaše Krist. Sjećam se večeras trenutaka kada je umirao. Stavio sam njegovu sliku u jedan okvir i dodao ove riječi za koje sam bio i ostao uvjeren da su se ispunile u njegovu životu: Ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. (2Tim 4, 6-7)