Kada jedna država koja želi pristupiti EU lažira podatke o svom školskom sustavu pitam se što je veća sramota: činjenica da smo lagali ili sama istina o stanju školstva. Nisam siguran.
No, to da sa školstvom u Hrvatskoj nije sve u redu, jasno je svima. Ono što, čini mi se, mnogima nije jasno, jest: što to nije u redu i zašto je to tako. Mediji se uglavnom negativno orjenitraju na nastavnike i na pojedinačne sramotne slučajeve. Tako se stječe slika da su za situaciju u školstvu najodgovorniji nastavnici. Sigurno da oni snose značajan dio odgovornosti jer nije svejedno kakvi to ljudi poučavaju našu djecu, ali da je situacija takva kakva je mislim da nisu odgovorni isključivo nastavnici.
Ovdje mi je cilj ukazati na neke naglaske problema u školstvu (osobito osnovnom školstvu) za koje mislim da se rijetko mogu i naslutiti u medijima.
Razredi su prenatrpani (prema zakonu u jednom razredu može biti do 32 učenika). Jedan nastavnik na tridesetak učenika koji se izmjenjuju iz sata u sat. To znači da preko jednog nastavnika dnevno "prijeđe" 100-150 učenika.
Učionice su slabo opremljene. Računala se u većini slučajeva koriste samo na informatici. Ostali predmeti u najboljem slučaju na raspolaganju imaju kakav video ili čak dvd player. O laptopu s projektorom možemo samo sanjati. Za projekciju statičnih slika još uvijek je tu dobri stari grafoskop.
Učenici su preopterećeni gradivom, knjigama, nastavnim satima... Sustav je napravljen tako da svaki predmet u praksi postoji sam za sebe i uza svu dobru volju, korelacija (međupredmetna veza) je tu tek načelno. Predmeti su uglavnom toliko nepovezani u gradivu da zapravo svaki predmet opstoji sam za sebe kao zasebni entitet. I to je loše, jer bi se puno više moglo postići kada bi se planom i programom predmeti međusobno ispreplitali.
Osim što su učenici opterećeni gradivom, opterećeni su i nastavnici. Mnogima se čini kako nastavnici rade relativno malo jer u školi ne ostaju 8 sati na dan poput većine ljudi. Kojima se tako čini, možda nisu svjesni da je svaki nastavnik dužan redovito se usavršavati na raznim (ponekad i višednevnim) stručnim skupovima i školama. Osim toga za svaki se je nastavni sat dužan prije toga pripremiti, a tu pripremu prenijeti na papir. Tu su i razne sjednice, dodatna nastava, dopunska nastava, izvannastavne aktivnosti, izleti, posjeti muzejima, kazalištima, kinima. Sve u svemu, svaki nastavnik odradi tih 8 sati dnevno na ovaj ili onaj način. Osim toga, svakako valja uzeti u obzir i kako izgledaju sati provedeni u školi, među tolikom djecom za koju si odgovoran. Uvijek u stresnom okruženju. Prije koju godinu sam negdje pročitao kako nastavnik u Engleskoj nakon 20 g. rada više ne može biti svjedok na sudu jer NIJE URAČUNLJIV.
Nastavnik se osjeća vrlo često prilično nezaštićen. Sam nastavnik, učini li neku veću grešku u odnosu prema učeniku, bit će u najboljem slučaju osramoćen, a može biti i suspendiran, premješten, ostati bez posla. Dobro, tako i treba biti, jer čovjek treba odgovorno pristupiti svom radu. Međutim, tu istu odgovornost u sve manjoj mjeri se traži od učenika. Učenicima su uglavnom i više nego poznata njihova prava, međutim dužnosti se zanemaruju, a u slučaju povrede tih dužnost rijetko bivaju kažnjeni. S obzirom da se radi o djeci u razvoju i to je razumljivo i tako valjda treba biti, međutim jasno je da sve to nastavnicima otežava kvalitetan rad. Dovoljno je imati nekoliko nemirnih učenika u razredu i ode ti sat na gluposti. A gradivo mora ići dalje...
Odnos učenik-nastavnik-roditelj ponekad zapinje upravo tamo gdje je on najpotrebniji. Uza sve učenike koji savjesno izvršavaju svoje školske dužnosti, postoje u svakom razredu učenici koji zanemaruju vlastito školovanje. Osim što ne usvajaju potrebno znanje, oni nerijetko zbog svoje nezainteresiranosti ometaju normalan tijek sata na ovaj ili onaj način. A tu se uglavnom radi o učenicima koji su prošli neke ozbiljnije obiteljske krize. Njihovi se roditelji ponekad ne uspijevaju nositi sa zadacima odgoja, te često traže uzrok poteškoća negdje drugdje. Optužuje se nastavnike, razrednike, ravnatelje, školu za posljedice koje su zapravo tek pokazatelj toga da je negdje u obitelji zapelo.
I tu su naravno i naši slavni mediji, koje sam već spomenuo. Vrlo će rado mediji prikazati i naglasiti negativne slučajeve u školstvu. Time diskreditiraju i mnoge nastavnike koji savjesno i odgovorno rade svoj posao i tako im otežavaju rad. Neki roditelji zbog medijskog huškanja pristupaju nastavnicima sa neutemeljenim predrasudama te se stvara ozračje u kojem je teško surađivati. Neki se čak, ohrabreni stavom u medijima, rado oslanjaju na mogućnost da u slučaju kada nisu zadovoljni, pokušaju postići svoje ciljeve putem istih, ne pitajući se gdje je zapravo istina i čine li ono što je dobro za njihovo dijete.
Misli mi naviru dosta nepovezano i mogao bih nastaviti, ali i ovako sam odužio. Želio sam ovdje dati samo kratak pregled poteškoća s kojima se susreću svi oni koji se nađu sudionicima školskog sustava (učenici, roditelji, nastavnici...). Možda nekome pomogne da sagleda problem osvijetljen sa više strana. Jer, nekritičko i neargumentirano optuživanje uvijek druge strane neće nam pokazati put prema rješenju, nego će nas samo uvaliti još dublje u probleme. Cilj mi nije bio rasvijetliti sve strane problema, jer za to je potrebna studija, a ne blog. Tko ima uši da čuje, neka čuje.