Preselio sam. Ne daleko. Tek iz stana u stan iznad iste kuće. I gdje se sve zakompliciralo? Naravno kod telefona i računala. Najlakši dio posla je bio prenijeti ormare, krevete i ostalo pokućstvo. Ekipa je došla i sve je bilo gotovo za par sati. Onda dobar ručak pa dečki i cure otiđoše. E tada je počela Kalvarija. Treba sada prenijeti telefonsku liniju u novi stan. Odem na tavan a tamo umjesto razvodne kutije, nešto što bih mogao najlakše prispodobiti stogu sijena. To su stručni ljudi T-coma tako dobro uredili da valjda ni njima više nije jasno koja žica kuda vodi. Jer moja razvodna kutija nije samo za telefone u kući već i za telefone mojih susjeda. Majko mila... Najprije sam potpuno izgubio liniju, onda sam nešto pronašao, pa zaključim da sam se spojio na susjeda... Katastrofa. Agonija od 4-5 sati vremena dok sve nije konačno bilo kako treba.
A onda računala. Ništa lakša stvar. Mislim, dovoljno je bilo da ih prenesem u drugi prostor i kao čudom, mreža više ne štima. Njih dvojica više ne poznaju jedan drugoga. E to je potrajalo dva dana. Naravno, u ta dva dana išao sam i na posao, radio i druge stvari, ali onda opet na podešavanje računala. Kako su ti Windowsi osjetljivi. Pogledaš ga krivo i neće više razgovarati ni s tobom ni sa samim sobom ni s kolegom u mreži. Možeš ga moliti i moliti i opet ništa. Sada konačno sve štima. Konačno sam sjeo, zapalio i prisjetio se kada je sve to s računalima počelo za mene. Osnovna škola, negdje 5. razred ako se ne varam. Bio sam član Kluba prijatelja knjige (doduše ne zbog tolike ljubavi prema knjigama, već zbog toga što se na neku aktivnost moralo ići, a ta mi se činila najmanje zahtjevna). Tako smo jednom išli u posjet Gradskoj knjižnici. Uđemo na dječji (ili školski, ne znam više) odjel. A kad tamo neke čudne naprave. Kaže čovjek koji nas je proveo knjižnicom: "To su naša računala." (Ili je rekao 'kompjuteri'? Svejedno.) Sjednem, pogledam posljednje čudo tehnike: Orao, 8 kb radne memorije. Hard diskovi tada nisu postajali. Diskete su bile najnovija i vrlo skupa stvar. Orao je koristio obične kasete i kasetofon za učitavanje podataka. To je trajalo minutama, a učitat si mogao najviše ogromnih 8 kb. No, dobro. To sam sve saznao kasnije. U tom trenutku prvog susreta strašno sam se zainteresirao. Gledao sam već prije film "War games" i mislio sam da svako računalo može raditi ono što sam u filmu vidio. A ako je jako dobro i ako imaš sreće, možda naiđem i na računalo poput onog iz filma "Electric dreams". Pitam ja tako čovjeka: "A kako to radi?" On mi odgovori: "Moraš ga prvo nešto naučiti, da bi mogao raditi što hoćeš." Pih, kako jednostavno. Idem ja to odmah provjeriti. Tada je bila popularna serija Dinastija. Tako ja za primjer upišem: "Blake je muž od Cristl." Stisnem enter. Doduše dobijem nekakav upitnik i nekakav syntax error, ali ne dam se smesti. Slijedi pitanje (pa da vidimo jesam li te naučio ili nisam): "Tko je muž od Cristl?" A on meni opet upitnik i syntax error. Probam još nekoliko puta, ali stalno isto. Zaključio sam da se ovaj ne da ništa naučiti. A ja već sanjao kako ću s njim upasti u Pentagon. Ipak, nisam toga dana upao nigdje. No, uskoro je došlo ljeto, praznici, slobodno vrijeme. Svaki dan sam visio u Gradskoj knjižnici. Po malo sam naučio neke stvari, donosio najprije svoje kasete, a poslije i kasetofon. Bilo nas je nekoliko fanatika. Sjećam se kad je osoblju pukao film, jer smo na sva tri računala stalno visili mi. Po cijeli dan. Onda su napravili nekakve tablice u koje si se mogao upisati samo za pola sata rada na računalu. Nema frke. Mi bi došli u 08.00 ujutro, i upisali se po dogovoru: Orao 1 - 08.00, onda pređem na Orao 2 - 08.30, pa Orao 3 - 09.00. Naravno istu stvar su napravili i ostali fanatici sa dogovorenim pomakom. Razumije se da se nismo micali sa računala za koje smo sjeli. Ustupili smo termine jedni drugima. He he. Prevarili smo sustav. Onda bi osoblje knjižnice opet znalo pošiziti, pa kad bi došao netko tko nije iz naše ekipe vidjeti ta čuda tehnike nas bi stjerali sa stolaca. Ma nema problema. Dečko bi sjeo, gledao u računalo, računalo u njega... Onda bi konačno tužnim očima pogledao prema nama i pitao: "Hoćete mi pokazati kako to radi?" "Pa naravno da hoćemo. Daj mi da sjednem. Ti budi tu sa strane i gledaj kako se to radi..." Da da... I tako je to išlo. Poslije je došlo vrijeme kada sam dobio svoj Spectrum 48k. 48k čovječe. Šest puta više radne memorije. Boje. Grafika. Igrice. Naručivao sam ih poštom iz Beograda. Tip na drugoj strani telefona je malo čudno govorio, ali igrice su ionako bile na engleskom. Poslije sam sanjao Amigu, ali ostala je san. Sljedeće računalo bilo je pravi pravcati PC.
Eto, prisjetih se malo pionirskih dana. Prvi susreti. Danas, računalo pomaže, to priznajem. Ali i živce ti popije. A ponekad se svlada i neka gotovo pa nemoguća diciplina.