Pogledao sam dokumentarac Odiseja vrste za koji kažu (barem na omotu DVD-a ukoliko se tome išta može vjerovati) da je jedan od najskupljih dokumentarnih filmova ikada napravljenih. Najprije moram reći da se meni dokumentarac prilično svidio. Čak mi je bio jako jako kratak, jer obraditi 8 milijuna godina u 90 minuta stvarno nije moguće bez velikih preskakanja. No, ono o čemu želim pisati nije sama kvaliteta filma, već sama teorija o razvoju čovjeka. Dakle, ukoliko je opće prihvaćena teorija ovdje vjerno prenesena moram priznati da je puna rupa i da nisam niti bio svjestan koliko je slabo argumentirana. Iako nisam neki biolog znao sam i prije gledanja filma da u čitavoj priči o evoluciji čovjeka postoji karika koja nedostaje, ali nisam očekivao ovako veliku rupu. Naime, između neandertalca koji mu je prethodio (te jedno vrijeme dijelio planetu s njime) i homo sapiensa ne postoji nikakva karika prijelaza. Toliko su bili genetski različiti da se nisu mogli uspješno pariti. Drugo, nismo do danas pronašli nikakve tragove koji bi nas upućivali u izravno podrijetlo homo sapiensa. Kao da se stvorio niotkuda. Jednako tako ne znamo niti gdje se najprije pojavio. Sve u svemu kako je dokumentarac odmicao, tako mi je sve manje sličio znanstvenom uratku, a sve više jednoj fikciji sa mnogo upitnika. Ispada da znanost zapravo o nastanku čovjeka ne zna gotovo ništa. Postoje neki nalazi, klasifikacija vrsta, mogućnosti, ali nikakvi dokazi o čitavoj stvari koja je ostala do danas na razini teorije koja gotovo pa proizvoljnim spekulacijama nastoji popuniti rupe. Sam dokumentarac je bio prilično pošten s te strane, te je jasno naveo i sve ono što nam nije poznato.
U pamet mi je došlo dakako i razmišljanje o kreacionističkom pristupu koji teorija evolucije odbacuje, ali još mi se više po glavi počela motati teorija tzv. inteligentnog ustroja koja se temelji na pretpostavci da barem neke stvari u svemiru kako bi nastale zahtijevaju da budu zamišljene i stvorene od inteligentnog bića. Nazvali mi to biće Bogom ili bilo kako drugačije, ova teorija zahtjeva da se ono svakako uvrsti kao temeljna komponenta u razmišljanju o postanku svemira i čovjeka. Upravo je čudno s koliko sigurnosti evolucionisti odbacuju ovu teoriju iako je njihova teorija utemeljena na vjeri, a ne na argumentima, jednako kao i kreacionistička ili kao teorija inteligentnog ustroja.
Htio bih reći i to da od strane Crkve ne postoji nauk u znanstvenom smislu o ovim pitanjima. Nauk Crkve se bavi Objavom, tj. na ovom konkretnom području, onim što nam je Bog htio reći o smislu postojanja, a ne tehničkim detaljima stvaranja. Stoga Crkva nema što reći o tome koja bi teorija bila istinita, jer ona donosi definicije na području vjere. Crkva jedino može reći koje tvrdnje nisu u skladu s onim što ona vjeruje. No ono što treba reći jest to da Crkva naučava kako je Bog sve stvorio. Govor o stvaranju u šest dana prije svega je teološki govor, govor vjere, a ne znanstveni traktat. No, iako je tome tako, mi zapravo nemamo neoborivih znanstvenih argumenata koji bi bez zadrške rušili kreacionističku teoriju prema kojoj je stvaranje teklo doslovce tako kako je napisano u Knjizi postanka. Isto tako katoliku je moguće prihvatiti i elemente teorije evolucije samo ukoliko se ima u vidu da razvoj života na Zemlji ima svoj početak i smisao u Bogu i da je od Njega planiran i vođen prema određenom cilju. Tako i dolazimo do teorije inteligentnog ustroja koja zapravo ne niječe mogućnost razvoja života na zemlji kroz milijune godina koji bi rezultirao i postankom čovjeka. Ona jednostavno naglašava kako kompleksnost svemira, živih bića i, nadasve, čovjeka više nego upućuje na inteligenciju koja stoji iza svega toga.
Teolog William Paley još je 1802. izjavio: "Pretpostavimo da prelazeći neku ledinu nabodem stopalo na neki kamen te se zapitam odakle ovaj kamen ovdje. Možda bih mogao odgovoriti, ne znajući ništa drugo, da je ovdje oduvijek... No pretpostavimo da na tlu pronađem sat, te se zapitam kako se taj sat našao ovdje. Teško da bih odgovorio isto kao maloprije. Naprotiv, sklad svih njegovih dijelova doveo bi me do zaključka da sat mora imati tvorca..."
Sve u svemu, upravo se u teoriji evolucije može jasno vidjeti kako se znanost mnogo puta ne temelji na neoborivim dokazima, već na spekulacijama ili, ako hoćete na znanstvenim dogmama u koje netko može ili ne mora vjerovati. Znanost dakle zna zalutati sa svoga puta argumenata i pozitivnih dokaza te skrenuti u vjerovanja, praznovjerja, dogme i sl. Pa ipak mnogi danas postavljaju znanstvene teorije kao jedine istine u koje se ne može posumnjati, lišavajući one koji se s ne slažu s njihovim postavkama svake mogućnosti ravnopravnog dijaloga. Očito je da uz sav napredak i razvijenu tehniku ljudsko srce ostaje isto i nepromijenjeno. Čak i oni koji su odbacili vjeru u postojanje Boga, učinili su to samo da bi je zamijenili slijepom vjerom u njegovo nepostojanje i opet bez ikakvih nepobitnih dokaza i argumenata. Oni su odbacili jedan pogled na svijet koji im se činio neprihvatljiv zbog nepostojanja onih dokaza za koje misle da imaju pravo tražiti, a istovremeno su te iste dokaze propustili tražiti prije prihvaćanja novog pogleda na svijet. Tražeći utočište, napustili su ga, samo kako bi izgradili novo, ali, u konstrukciji, jedva različito od onoga kojem su okrenuli leđa.