Glagoljica je pismo koje u povijest ulazi negdje u IX. stoljeću. Njezino sastavljane pripisuje se svetoj braći Ćirilu i Metodu, no prema nekima izgleda da su Ćiril i Metod, došavši u naše krajeve, već pronašli nekakvo pismo koje su usavršili u oblik glagoljice kakav poznajemo danas. Glagoljica je ponajviše korištena u našim krajevima za prevode nekih dijelova Biblije te za pisanje liturgijskih knjiga. Postoje dva tipa glagoljice: uglata i obla. Uz glagoljašku tradiciju u našim krajevima, vezana je i jedinstvena zanimljivost. Dok je čitava latinska (zapadna) crkva kao liturgijski jezik koristila isključivo latinski, Hrvati su imalo posebnu dozvolu služiti liturgiju na vlastitom jeziku. Ova je privilegija na Drugom vatikanskom saboru (1962.-65.) bila jedan od važnih argumenata one struje biskupa koji su predlagali da se korištenje narodnog jezika dopusti u liturgiji zapadnog obreda. Na primjeru Crkve u Hrvata, mogli su pokazati da ova tisućljetna tradicija liturgijske službe na narodnom jeziku, koju je Crkva od početka Hrvatima dopustila, nije protivna tradiciji, pošto već je dio tradicije. Tako su nakon Drugog vatikanskog sabora i ostali katolici zapadnog obreda dobili mogućnost slaviti liturgiju na vlastitom jeziku. Samo tisuću godina nakon Hrvata.
Za one koji žele znati nešto više o glagoljici preporučam da navrate na stranice Društva prijatelja glagoljice i svakako na stranice Zorana Rajića, čovjeka koji se nesebično potrudio kako bi izradio glagoljski font još 1995. godine. Kako su onda bile u uporabi neke druge tipkovnice, ja sam prije nekoliko godina malo doradio uglatu glagoljicu ne bih li raspored slova prilagodio tipkovnicama koje danas koristima. Zoran mi je to dopustio, a kako je distribucija fonta potpuno slobodna u nekomercijalne svrhe, onima koji se žele malo poigrati s glagoljskim fontom ostavljam mogućnost downloada prilagođenog fonta.