[...UVIJEK S TOBOM MISLIMA I SRCEM, DRAGI TATA...R.I.P...]

nedjelja, 14.09.2008.

Evo, neznam šta bi rekla...nisi mi dao ni da ti zadnji put kažem zbogom, da te zagrlim najaće što mogu, i da ti kažem da te volim. Jer ti si bio taj, ti si bio taj...moj TATA. Nikad nisam ni sanjala da ću sa 15 godina ostati bez tate. I znaš i sam da su me uvijek pogađale nesreće koje su se zbivale oko nas, ovom umro ovaj, onom onaj...i tako redom...ljudi umiru...svima...ali nikad nisam ni razmišljala da će meni umrijeti. Da ćeš mi ti tako brzo otići. Znaš tata, kad razmišljam, zadnji put sam s tobom u utorak prićala, tvoje zadnje rijeći meni su bile: SLUŠAJ MAMU I NE SVAĐAJ SE S BRAĆOM. A kasnije sam čula da si to i Ivanu i Josipu ponavljao, kao da si znao. Ali ja znam da je i tebe to iznenadilo, znam to. Zadnji put sam te vidjela u nedjelju. U ponedjeljak si već otišao u Daruvar, i nikad se nisi vratio. Kad si me nazvao u utorak bila sam u školi, usred sata i izašla sam van samo da te čujem, kako si...nisam ni sanjala da ću tada zadnji put prićati s tobom. Da tada nisam napustila sat, ko zna jer bi ikada više s tobom prićala. Sigurno ne. Tata, sada se sjećam toliko trenutaka provedenih s tobom, toliko sitnica,toliko te ljudi voljelo i znaj, svima je žao. U petak navećer moj život je bio rutina, posve normalan...bila sam na msnu do pola 2 i prićala prijatelju kako ćeš mi kupiti skutera jednom, znaš koliko sam ga željela. A nisam ni znala da si ti tu većer, dok sam ja bezbrižno tipkala tipkovnicom, otišao si...odlazio si. Mama nije cijelu noć spavala, kako ona kaže, zvao si ju da se oprostiš, ali ona nije znala. Ujutro smo svi ustali, zapravo mene je telefon probudio, zvala je medicinska sestra, ona nije znala kako da mi kaže, a kada je uspjela...osjećala sam kao da mi je netko srce iščupao, pa ga pokušao natrag ugurati, ali nije išlo. Mamu je policija obavjestila...i tata, znaš kako ona loše takve vjesti prima, nije joj lako. Ali ja ju ohrabrujem, uz nju sam. Znaš, jućer sam se sigurno 50 puta sjetila onih tvojih rijeći: BUDI HRABRA, STISNI ZUBE I PROĆI ĆE. Znam da nikada neće proći do kraja, uvijek će taj ožiljak ostati na mome srcu, uz sjećanje na tebe. Pokušavam biti jaka, zbog tebe, ne srljati, dobro razmišljati i smireno pristupati situaciji, jer ti si bio takav i znam da me ne želiš vidjeti zgaženu i kako padam, I NEĆEŠ. Zbog tebe sam tu, podrška obitelji, i sa snagom da nastavimo dalje onako kako si nas ti ućio i kako si htjeo. Uvijek smo se zezali, znaš kako smo govorili kako sam ja tvoja kćer, prava Bagarić, da nisam mamina...ja sam bila tvoja...naravno sve je to bila šala jer sam vas ja jednako voljela i znam da ti, sad ondje gdje jesi me gledaš i čuvaš me i više nego što si me pazio kada si bio ovdje sa mnom. Sada se sjećam svega, kako si me ućio rolati, plivati, voziti bicikli bez pomoćnih točkića, ućio si me jesti juhu a da rezanci ne ostanu, znaš ono:cukni:)))...i znaš tata, kad pogledam sada našu Donu, imam osjećaj kao da vidim tebe, tebe kako se igraš s njom i paziš na nju, jer znaš, tebe je najviše voljela. Evo sada sjedim u sobi za kompom, i tata znaš kako si uvijek znao banuti u sobu i derati se zbog nepospremljenog kreveta i krša u sobi, eto sad bi baš voljela da uđeš, jer soba je spremljena i krevet namješten, nadam se da to vidiš i odozgor. Puno sam ti toga obećala...i rekla učiniti ću to. Ali tebe sada više nema, a ja ću to ućiniti zbog tebe. Jućer je kod nas bilo puno ljudi, dole s mamom, gore je došlo moje društvo meni biti podrška, a i Ivanu i Josipu je bilo društvo, a ja sam samo sjedila i nadala se kako ćeš ući na vrata i pitati šta svi ti ljudi rade kod nas,ali tebe nije bilo, nisi ulazio, ni ništa, samo je svjeća gorila u sjećanju na tebe. Ko god dođe svi me gledaju sa sažaljenjem, ono ostala sam bez tate, svog starog, ali ja znam da si ti tu uz mene, jer inaće ne bi imala snage toliko koliko sad imam. Napravio si od mene,Ivana i Josipa već ljude, ljude koji razmišljaju svojom glavom i znaju se suoćiti s činjenicama. Eto da, neznam što bih ti više rekla, ali kad bi još jednom sišao dolje znam da bi imala puno toga još za reći,zagrlila bih te i nikada te ne bih pustila. I znaš one slike koje imam iznad stola...na kojim si i ti. Sinoć sam ih gledala, sjećanja su se budila, poželjela sam da se još jednom vratimo...da se još jednom izdereš na mene ili da sjednemo za stol i smireno razgovaramo,onako kako si samo ti znao, ali nema više...nema. Zahvalna sam svima koji su uz mene i daju mi podršku, ali najviše mi je drago da imam i tvoju, osjećam da ju imam, osjećam da si uz mene, držiš me hrabrom i čvrstom, kakav si i ti bio. Tata, još 2 dana...u utorak je zadnji, u utorak se zadnji put opraštamo s tobom, i znam da se moram psihički pripremiti na to, ali ja znam da ćeš ti i tada biti sa mnom i davati mi snage. I još nešto, jućer kada sam ostala sama, došlo mi je teško i nisam znala kuda...a tada sam se sjetila nećega, nešto što me umirilo, sjetila sam se pjesme koju si mi pjevao kada sam bila mala, sjećaš se? TATA KUPI MI AUTO, BICIKLI I ROMOBIL...itd. Voljela sam ju...ti bi mi ju uvijek iznova pjevao. Ona mi je maknila suze i rekla, ima još života, ljudi i razloga da ideš dalje. I sada ti kažem i dajem svoje zadnje obećanje tebi...BIT ĆU BAŠ ONAKVA KAKVU BI TI MENE HTJEO VIDJETI I KAKVA SI ŽELIO DA BUDEM. Tata, trebat će mi još dugo da se pomirim sa svime i postanem svjesna svega toga, ali znaj...UVIJEK SAM S TOBOM MISLIMA I SRCEM...VOLIM TE. Tvoja Ana

| pljuni... samo(58) | ak baš moraš... | # |

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	rujan, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

[...BLOGOVI KOJE JA REDOVITO POSJEČUJEM...]

[eyeieyei...:))))...]

nedjelja, 14.09.2008.

[...UVIJEK S TOBOM MISLIMA I SRCEM, DRAGI TATA...R.I.P...]