Cosmo problem :)
Pročitala sam zanimljiv članak u novom Cosmu koji govori o tome koliko je jednostavno omalovažavati same sebe i kriviti karakter,sudbinu,lošu karmu ili bilo šta za vlastite stavove i ponašanja.. Jedan od primjera je i izjava "Nisam društvena osoba" koju,kažu autori,koriste osobe kako bi opravdale što nisu upoznale puno ljudi/snašle se u novom društvu/komunicirale itd...E pa ta izjava se 100% odnosi na mene..jer sam oduvijek,moju nesigurnost kad je o novim ljudima,mjestima i situacijama riječ opravdavala time kako sam presramežljiva/djelujem antipatično na prvi pogled/nisam društvena... Nikada nisam stala i zapitala se dali je tome zbilja tako i dali je to problem koji je u meni ili je riječ o nečem drugom.. Istina je,sramežljiva sam i puno mi je ljudi reklo da na prvi pogled djelujem umišljeno/antipatično itd..ali ja volim društva,volim upoznavati nove ljude,samo što se uvijek nečega bojim i nikada se ne prepustim u potpunosti..I možda se jednostavno previše želim svidjeti ljudima.. Dvije situacije iz poslijednjih par mjeseci.Radila sam u laboratoriju dobra tri-četiri mjeseca,i nisam bila jedina mlada tamo.Nisam upoznala niti jednu osobu,niti jednu. Nisam s nikim popila kavu ili razmjenila broj,progovorila par riječi.Bilo bi najlogičnije ali ja nemam zajedničkih interesa s tim ljudima i ne fasciniraju me njihova otkrića...ipak nisam ni dala priliku nikome...
Druga situacija,prije par tjedana na jednoj kućnoj fešti pojavile su se dvije nove djevojke.Iako je bilo i drugih događaja i ljudi,ja sam gotovo cijelu večer provela u ugodnom čavrljanju s njima iako su pričale i o stvarima o kojima apsolutno ništa ne znam niti me zanima previše.Opet,bilo mi je ugodno i lijepo.A dan kasnije sam od treće osobe dobila komplimet kako su rekle da sam simpatična. Nažalost,opet nisam razmjenila broj ali eto barem nešto.I naravno da mi je bilo drago čuti da netko novi misli da sam u redu. I sad,gdje je razlika,i gdje je problem? Unatoč tome,i dalje se osjećam nedruštveno i i dalje smatram da sam presramežljiva.. jer uvijek uglavnom ja upoznam neko društvo tek preko nekoga,dakle nisam nikad ta koja inicira upoznavanje...
Razmišljam o tome zadnjih par dana jer sam si shvatila da ja uporno tvrdim kako bi otišla iz ovog grada jer si želim dati novu priliku i doći ispočetka negdje sama i moći upoznavati ljude,i moći se snalaziti i pitati za informacije i za pomoć..što ovdje nikad nisam.. U zadnje vrijeme shvatila sam koliko sam toga propustila radi te vražje nesigurnosti i opravdavanja sebe samo radi straha da ću biti odbačena. Nije mi žao,u tri godine ovdje,upoznala sam ljude za koje za većinu sada mogu reći da su mi pravi prijatelji i da ću ostati s njima u kontaktu i kad sve ovo bude gotovo. S druge strane,znam da je takvih ljudi moglo biti puno više i osjećam sada veliku tugu kad sam ovdje,a nema tih ljudi,a ja nemam s kim popiti kavu ili prošetati jer od milijun ljudi koji ovdje studiraju ja ih znam minimalno. Pogrešan je bio sam početak to znam. Naime postoji jedno mjesto na kojem se okupljaju naši studenti i gdje se uglavnom upoznaju novi ljudi itd. Ja sam tamo bila tri puta.Zašto? Pojma nemam. Družila sam se s dvoje,troje ljudi i više mi ni nije bilo potrebno jer sam sve što mi je trebalo nalazila kod njih i s njima. Sad kada smo se malo udaljili, i kad su došli neki novi mladi ljudi koje znam iz Hrvatske,i kad sam vidjela kako oni bez problema ovdje nalaze društvo i već su sad bolji s nekima koje ja znam dugo,onda sam se zapitala. Da li bi stvari bile drugačije da sam krenula od početka drugačije? da sam se umjesto s talijanima,družila s hrvatima ,da sam umjesto odlaska u bratstvo odabrala odlazak negdje drugdje? Jer ipak je to drugačiji mentalitet.Iznimke postoje ali mi se bolje sporazumjevamo prije svega,a zatim i slažemo s svojima. I sada se opet pitam,ako i odem negdje gdje me nitko ne zna i pokušam ponovno,da li će stvari biti iste,tj.da li je problem u meni i samo u meni ili je ovdje ipak bilo riječ o nečem drugom... Hoću li bez straha i srama prilaziti novim kolegama i upoznavati se s njima. Hoću li bez srama pitati kad nešto ne znam i čekati na odgovor. Hoću li ikada moći nešto takvo. Ući u već postojeću grupu ljudi i osjećati se dobrodošlom. Ne znam ali ne želim biti osoba s početka priče. Ne želim kriviti nešto što je samo proizvod moje mašte za činjenicu da jednostavno ne uspjevam preći te neke unutarnje barijere. jesam li stvarno takva ili?
u zadnje vrijeme,kako god,dogodile su se stvari koje bi mogla tumačiti kao novu priliku,oko koje bi se dakako trebala potruditi više nego da se ona dogodila prije tri ili čak dvije godine. U zadnje vrijeme upoznala sam,slučajem okolnosti,puno više ljudi koji djele istu sudbinu što se studija tiče kao ja. Da li sam dovoljno nadrasla samu sebe da bi mogla sada otići sama na to mjesto gdje su svi,imajući na umu da znam 1/10? Pokušati se ubaciti u novo društvo (malo zvuči izraz okrutno ali valjda znate što želim reći) ili ostati kod onih za koje znam da me neće odbaciti i s kojima mi nije loše.
Na kraju krajeva,pogledajte samo ovaj blog. Nema novih ljudi ni čitatelja,niti ih ja ne tražim jer sve mi vi dovoljni,svatko na svoj način različit daje mi uvid u svoje mišljenje. Držim se vas bez potrebe da vidim što netko drugi ima za reći.Dakle ipak je problem u meni,,,
Ne znam,što vi mislite?
|
