vita e bella

ležala je na šljunkovitoj plaži,imala zatvorene oči i slušala šum valova... ipak je sada život već bio samo sjenka od onoga što je trebao biti. tko je uopće rekao što život treba biti.i kada je prije stigla na taj mokri šljunak. jedino postojano u cjeloj priči bio je šljunak.. jedino što je znala je da će se desiti taj trenutak kada će ležati na šljunku i slušati šum valova. možda je tako trebalo biti,i možda je zapravo život bio put prema toj plaži. ipak, to joj se nije činilo razumnim.. plaža je bila samo točka na i. trebala je biti samo točka na i. a sada je ispadalo da je plaža i i da je jedino što je ikada značilo i imalo smisla.

povratka nema, po nju val dolazi.progutati će je noć. ima nešto tajanstveno u svemu tome. neki čudni osjećaj u trbuhu. ona zna da dolazi i to stvara nemir,uzbuđenje. iščekivanje ali i strah. normalno je bojati se nepoznatog. danas bi svatko mogao biti pjesnik.

biti ću umjetnica,romantik i ljubavnica.to su tri umjetnosti i ne idu jedna bez druge. to su tri strasti. biti cu umjetnica u ljubavi i ljubavnica umjetnosti.. biti ću romantik u ljubavi i umjetnosti... i kurva, trebala je dodati. i kurva.

život je određen sitnicama. jedan dan jedna sitnica ima potpuno drugačiju vrijednost nego već slijedeći dan. nije čak ni stvar o izboru sitnica. nitko ne traži od nas da biramo. dovoljno ih je sakupljati i već stvaraju konflikte.kad tad neke sitnice nestanu same po sebi.ili jednostavno izgube značenje sitnica. mozaično slaganje sitnica .

tri sata života u nepovratu. što su tri sata naspram vječnosti. izgubljeno vrijeme a oplemenjen duh. onda valjda ni vrijeme nije izgubljeno.

ne dopuštaj si emocije.one samo pokazuju koliko si ranjiva. a ti to nisi. nitko ne mora znati što osjećaš. ni vidjeti ni znati. tako niko neće znati da te je povrijedio. nikada ne pokazuj koliko si ranjiva. društvo voli ranjivost. društvo se hrani slabošću. ako već nisi jaka da budeš ona koja diktira, budi toliko kritična prema sebi da si ne dopustiš da te ljudi gaze.
imala si osjećaj manje vrijednosti jer nisi dovoljno lijepa, društvena ni komunikativna. nisi to ni pokušala promjeniti,istina je. ionako ćeš biti umjetnica a njih ne moraju razumjeti. ionako ćeš postati kurva a njih osuđuju. možda je radi osjećaja manje vrijednosti sada jedina sreća u nesreći. možda je sada sreća u prekidanju vlastite egzistencije još jedina sreća koju si možeš priuštiti.
nemoj plakati pred drugima.nemoj nikada reći volim te. nemoj se nikada mjenjati. ali savjete možeš davati. uvijek si mogla. uvijek su stvari drugačije kada su gledane s druge perspektive. udjeli sada sama sebi jedan koristan savjet.i poslušaj ga. mrzovoljno biće. danas svatko može biti pjesnik.
umjetnost je ipak u nama.

tekst nije težak ako ga većina može razumjeti.

gdje nam se isprepliću putovi. kako si se našla na plaži.

nauči patiti. čovjek može sve naučiti,uvijek je tvrdila. nauči patiti. dok si je nožem zarezivala kožu i kad si je zarila nokte u dlan. bolesni um,bolesna mašta. previše sam gadljiva za nož. treba li naučiti patiti ili to po rođenju znamo.

tako sam sretna. a bojim se biti spontana i iskrena. sreća koči samu sebe. tko me pretvorio u čudovište? ili sam to oduvijek bila? možda ni ne želim biti spontana,ali mislim da želim i mislim da je to u redu pa zato želim. možda živim svoj san i presavršen je. spontano je potreba koje nismo svijesni. sretna sam.


sklonost drami ali ne i dramtičnom ponašanju. previše filmova. u sreći se mora desiti nesreća da bi shvatili sreću.

valjda je i ta silna želja za društvom u njoj, bila razlog što baš nikada nije zatvara vrata. i vjerojatno istodobno,samoća u meni bila razlog što su vrata trebala uvijek biti zatvorena.a opet,strašne li ironije, doma nisam nikada zatvarala vrata i uvijek sam bila ona koju radi toga opominju. zašto? moraš li baš sve uvijek analizirati i tumačiti.

Beli... Cres i Lubenice...

nakon sto sam vidjela,nazalost prekasno, da laboratorij i rad u zatvorenom s nečim što ni ne vidiš,i nije baš za mene..odlučila sam si po uzoru na Amere omogućiti "spring break".. spojila sam neka dva blagdana,vikend i moju neobavezu odlaska na predavanja:) i prijavila se za moje PRVO volontiranje..
kamo ? U Beli na Cresu, u Eko-centar "caput insulae" s ptičicama ili hm,ptičurinama:bjeloglavim supovima...
tko? moja cimerica i ja
I uputile se mi..za prvi put,uzele auto,za slucaj da bude tako strasno da moramo pobjeći...
ali nešto je bilo u zraku...
Neću vam pisati o supovima iako je jako zanimljivo... pisati ću vam samo o tome kako sam ja u tih tjedan dana pronašla sreću.. počevši od ljudi..ajme,znate da mi nema ljepšeg nego upoznati različite ljude iz različitih krajeva s različitim backgroundom i pričama... a opet, svi ujedinjeni u želji da učine nešto za prirodu,da daju doprinos,da jednostavno uživaju u životu.. bilo nas je svakavih, svih dobi i mišljenja,,ali svi smo bili tamo,i samim tim bili prijatelji.. ja sam oduševljena... ujutro se radilo (netko više,netko manje:) ,popodne smo obilazili otok (što pješice,što barkom,što autom) a navečer se družili (na plaži, u gostioni, u centru)
Što reći nego...otiđite u Beli ako imate imalo volje,vremena ili ljubavi prema prirodi,životinjama ili ljudima...
uopće se nisam mogla ni htjela vratiti u svakodnevnicu..u život ispunjen obavezama za koje jedva čekate da prođu.. U Belom jedva čekate nove obaveze,dakle one to ni nisu.. ono što je mene usrećilo je činjenica da nije potrebno puno traziti ni daleko ići da bi se snovi ostvarili.. ne treba trčati za novcem,vremenom ili diplomama..jer negdje postoje mjesta na kojima je vrijeme stalo i nema pritiska,žurbe,očekivanja.. oduševili su me ljudi koji su isto tako tamo pronašli sreću..oduševile su me priče..i napokon sam vidjela da ništa nije nemoguće.. i da ni prostor ni dob ni vrijeme nisu granica... i da u ovom životu mogu raditi nešto što volim i..nije nemoguće..
nakon ovog,,only sky is the limit.. moji planovi za budućnost su ipak jasniji,bez obzira koliko nejasni bili... ali ono najvažnije je što se ne bojim više pada u rutinu..jer sada znam da svijet može čekati i da ja mogu čekati...i da nam prošlost ne određuje budućnost..i da se iz dana u dan stvari mogu kompletno promjeniti..znati to je neopisivo zadovoljstvo...
šaljem vam svima pozdrave i obećajem skori povratak sa bezbroj tema o kojima želim komentirati s vama...

ps.vjerojatno ćete mnogo više informacija o Belom i o tome kako nam je bilo,naći na kaodajevazno.blog.hr koju ovim putem pozdravljam.... hehe