Mjesečina
2.5.2006.
Sjedimo u malenom, neudobnom automobilu, ti i ja, pilot i kopilot na prednjim sjedalima i zurimo kroz vjetrobransko staklo u crnilo noći. Mračno i prazno parkiralište zamagljeno od našeg zajedničkog daha, od žudnje koju možeš dodirnuti jagodicama prstiju.
Držiš ruke na krilu, defanzivno, neutralno, ne znam… Znam samo da boli koliko ih želim oko svojeg vrata a one uplašene, ranjive, nepovjerljive ruke prekrižene su na krilu koje poziva da nas proguta oboje. Infracrvenim pogledom kroz odjeću skeniram ti obline ramena, malene grudi pod majicom, nemarno uvučenom u traperice. Pohranjujem slike za neka buduća vremena, kad ćemo biti ogoljeni do kostiju, da usporedim udubine kralježaka, smeđe znamenke pod dojkom, u dnu stomaka, na lijevoj lopatici.
Govoriš o nemogućnosti naših žudnji, a opijajuća blizina kose i vrata kao magnetom privlači naša lica jedno drugome. Udišem te dok drhtiš, odbijaš me od sebe riječima razuma, dok usne zalutaju i kao leptir meko slijeću na moje. Jezici su nam bestidni, jezici koji govore nekim svojim ‘jezicima’, u zagonetkama i krugovima oko naših usana, oko naše svijesti. Istražuju neistražene, malo korištene putanje usana, gdje samo tekućina ili pljuvačka zaluta ponekad.
Ruke su nam grane povijuša, bršljani bez bodlji, samo za ovaj trenutak skrivenih pandži, ovijene oko vretenastih tijela našeg zajedničkog titraja. Mjesečeva gravitacija podiže limenu čahuru automobila zajedno s našim svilenim kukuljicama unutra, u noći bez svjetla u crnom sjaju i treperenju zvjezdanog svoda. Neudobna sjedišta rastapaju se pod nama u gorski slap, a tijela, oslobođena slojeva odjeće, obzira i društvenih normi lebde u nultoj gravitaciji jedno uz drugo, prije nego se naši orbitalni moduli spoje. Houston, we’re connected, piše na automatskom pilotu koji preuzima našu zajedničku putanju prema Mjesecu, prije nego se video-link prekine, a voajerska Luna obzirno okrene glavu na drugu stranu pred drugim aluniranjem u povijesti.
Mekano se spuštamo u najveći Ocean Oluja, velik poput Sredozemnog mora. Naša stopljena amorfna masa zatim uranja kao sfera u More Kiša, dok gutamo vlagu suhim, raspucalim usnama. Kao u gargantuovskoj perilici prolazimo kroz stanja svijesti i ostala mora u jednom neprekinutom nizu, kroz More Vedrine, Tišine i Plodnosti.
Nismo niti svjesni da je to ljubav utroje, dok se Luna predaje jednim, pa drugim usnama i zagrljaju. Kao u kaleidoskopu, šarena stakalca mi pred očima sve brže vrte slike gole kože, spletenih udova, tebe u meni u položajima, koje jogini-djevojke samo sanjaju. Čudno je, što sve mala gravitacija dozvoljava! Ljubav unutar mjesečeve zrake kreira fraktale u mozgu, kristale žudnje koji kolaju našim zajedničkim krvotokom.
S Mjeseca gledamo kako naše energije šalju svjetlosnu zraku prema mračnoj utrobi svemira, kao baklja pale ugasle zvijezde i od plutajućih gromada stvaraju nove repatice.
Mrmljam ti na uho binarne kodove, progovaraš u meni matematičkim formulama, a meni, s jedinicama iz fizike i kemije odjednom sve jednadžbe svijeta izgledaju razumljivo. Kažeš, E = mc2, energija je našeg zajedničkog tijela u zagrljaju. Ono juri svjetlosnom brzinom, dakle, stoji na mjestu i zbir je kinetičkih energija naših žudnji. Šteta što u školama ne uče ovu varijantu Einsteina, jer ovako gledano, sve je relativno osim energije strasti u jednom traku svjetlosti.
Od nas dvoje, tvoj um prevlada i emitira šahovske varijante mogućih ishoda našeg zagrljaja pod mjesečinom. Ti poznaješ teorije, kraljeve završnice u kojima kraljica pobjeđuje. Ne marim, sve dok kralj ostaje na šahovskoj ploči. Rado žrtvujem topove, lovce, skidam glave pješacima, samo da produljim trajanje ove mjesečeve partije.
Zjenice ti se šire i u njima vidim nadolazeću plimu, koja će nas prekriti lavom i pepelom erupcije istovremeno. Lava mi prolazi kroz kosti, vene i nadire bez zaustavljanja. U našem lunarnom putovanju, mi smo prošli točku iz koje više nema povratka. Odbačeni su spremnici goriva, moduli koji su nas vodili od jedne točke spasa do druge, od jednog mjesečevog oceana drugom. Ostaje nam tek nedodirnuto More kriza i krateri poput Kopernika i Tycha.
Moje su slabine opet samo moje, moje usne radzvojene od svog para blizanaca. Rukama razgrćem maglu iz očiju, kondenziranu paru između nas dvoje, s naše strane galaksije… Sjedimo u tom malenom, skučenom automobilu, obučeni i zakopčani do grla, nesvjesni vremena, Einsteinove teorije i naših čudno udaljenih tijela.
Nismo sigurni, jesmo li vodili ljubav, ili samo jedno drugo držali u zagrljaju. Možda je to isto, sad kad smo potvrdili našu vlastitu teoriju relativnosti?
Konačno, progovaraš. Spominješ, da ne smijemo voditi ljubav, a ja te gledam s nerazumijevanjem. U kosi ti izdajnički ostala nepočešljana maglica sa zvijezda, a u očima mjesečevo More spokoja.
02.05.2006.,
|