kolovoz, 2010
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

08/2010 (129)

beli m

petak, 27.08.2010.

Podstanarski blues 24.11.2008. Plop, plop, plop... Slavina iznad kuhinjskog sudopera pjeva uspavanku, uzme za ruku i vodi u neko drugo stanje svijesti, u kojem su svi likovi iz crtića, zaigrani pod vulgarno žutim Mjesecom od limuna. Plop, plop, plop... Ožednim od samog zvuka. Stavljam dlanove ispod raspjevane cijevi i skupljam kapljice za suhe usne i kućne paukove, koji plaze oko slivnika. Suterenski stančić u ulici Petog maja, prljavomutno staklo kupaonskih vrata i namočeno rublje u kadi, vise u zraku kao okvir slike. Na njoj, trombon vodi lijenu trubu u lagani jazz i tihi očaj podstanarskih soba sa zajedničkom drvarnicom i žicom za sušenje rublja. U te se žice uvijek svi zapleću, s tragovima prstiju na opranom vešu kao podsjetnik, kako su sitni i prizemni podstanarski snovi. Ona opet kasni s posla. Jasno je oboma, da oteže s dolaskom u strogo definirani očaj od dvadeset kvadrata i preuskim krevetom za dvoje u jedinoj prostoriji u stanu, ako ne računamo nišu s kuhalom i plinskom bocom i kupaonu s kadom, koja češće udomi prljavo posuđe od naših ogoljenih tijela. Plop, plop, plink...Kapljice se povremeno sačekuju, stapaju u jednu debelu kaplju, koja jekne o pocinčani sudoper kao opomena. Kad konačno dođe s posla, ja sam već jeo. Ona ionako nije gladna, jela je usput, čitajući debele knjižurine za pravosudni ispit ili nešto drugo, isto tako strano i nepotrebno. - Nisu svi neambiciozni kao ti - kaže opravdavajući se, dok ja optužujuće šutim o stvarima koje smo mogli zajedno, umjesto knjiga iza kojih se skriva. Čita, pa podvlači markerom, a šuštanje stranica koje lista preskače u sinkopama svaku sedmu kapljicu, znam točno jer brojim i zbrajam kapljice, stranice i naše propuštene prilike. Plop, plop, plink... U početku ritmično lupkanje kapi u sudoper uspavljuje, ali se očekivano razbudim i zatreperim kad se ona počne spremati na spavanje. Gledam krajičkom oka kako pažljivo slaže odjeću, oblači potpuno nezanimljivu pidžamu s medvjedićima i kišobranima, sterilnu i aseksualnu, kakva odgovara tihom očaju podstanara dvorišnih stanova sa zajedničkom drvarnicom i žicom za sušenje. Mjerim naše šutnje brojem kapi u slivniku i odbrojavam minute od zvuka zadnjeg dvostrukog zaključavanja vrata pred spavanje. Mirišu njezine kreme za noć, ruke i vrat, aceton od netom skinutog laka oštro reže nosnice, gušeći ostatke mirisa obrisane šminke na komadićima vate. Plop, plop, plink... Obrgli me rukom nehajno, ispod lijevog ramena, ruka joj mlohavo padne, bez dodira. Prsti su već otišli na spavanje, poručuje njezina stisnuta šaka. Za svaki slučaj, da nijedno od nas ne dođe u zabunu, nedoumicu oko budućih, nepostojećih namjera, ugušenih u začetku. Ležim licem prema zidu, njoj okrenut leđima, s oba uha i trećim okom budnim. Nakon neodređenog vremena, njezino se ritmično disanje ugura u ritam kapljica vode u slivniku i sve dok ne zaspim, sinkope kapi natječu se s fugama njenog disanja. Isprva uoće ne uzimam zrak, kako bih je jasnije čuo, uloviti u laži dok fingira san, a ustvari je budna i širom otvorenih očiju u mraku, baš kao i ja, odgađa razgovor ili dodire za neki bolji dan. Plop, plop, tup, tup... Kapi se konačno oslobode nametnutih ritmova, džeziraju u slobodnom stilu, kao jamming session benda, nakon što ode i zadnji gost, a muzičarima se još ne odlazi s podija. Kad padnem u lagani polusan, lupkanje kapi konačno otključava vrata našeg stana, naše grobnice i vodi me za ruku na mjesečinom okupano dvorište. Tu se rukavi šarenih košulja grle s napuhnutim bijelima, uštirkanih kragni, koje po danu ne viđam nikada, ni na kome, pa niti na žici za sušenje. Mjesečina prosipa limunadu po dvorištu i kapljice ovdje ubrzaju ritam a zvuk se pretvara u nešto kao Louisiana, cajun, voodoo, da-do-da-da, jazz prelazi u koračnice, pa oštro zaokrene u blues. Ako raširim ruke i duboko uzdahnem, postajem balon od helija, kojeg Mjesec podiže visoko iznad dvorišta s opranim rubljem. Ispočetka lebdim iznad drveća i najviših zgrada, uzalud zamahujući rukama, tražeći neko čvrsto uporište, a onda puhne noćni povjetarac i ja sam visoko iznad grada. Kapljice vode više ne bubnjaju u ušima, samo zuji zrak i pomalo šušti, dok se ja ispuhujem, ujednačim uzdisaje do ravnomjernog disanja i spavam na stotinu metara iznad zemlje, obješen u zraku kao još jedna rem-faza u matrici usnulog grada. Kad opet čujem kapanje vode u kuhinjskom slivniku, znam da je jutro blizu. Postajem svjestan zida ispred sebe, iza sebe, pa na promrzlo tijelo navlačim krajeve pokrivača, koji je dvostruko omotan oko njezinog usnulog tijela. Drip, drip, plop... Čujem kako mi otkucava u sljepoočnicama. Stavljam smrznute šake između vlastitih koljena i topim led na mojoj polovici kreveta, uza zid, s kojeg moja sjena prezirno promatra nas dvoje, pred jutro, u podstanarskom stanu u ulici Petog maja. (za N.) 24.11.2008.

Posljednji film čika Gliše 11.11.2008. -Gligor Rosenbaum!- nabusiti glas policajca odzvanjao je hodnikom, a jeka se odbijala od zidova oronulog austrougarskog zdanja u Tvrđi. Nad Osijekom se zloslutno nadvila tama od straha i čestih nestašica struje, a ljudi su gutali strah i odlazili na spavanje s prvim kokošima. Tek na treći poziv Glišo se sjetio da je to njegovo kršteno ime. Zadnji ga je put tako prozvala žena na samrti, svečano i optužujuće: 'Gligore, crni Gligore!' Na kraju više nije imala ni glasa, samo je nemoćno odmahivala glavom i onda otišla tiho, bez pozdrava. Glišo je ostao sam s maloljetnim djetetom, svojom jedinicom Mašom. Od imovine, bio je tu stari projektor i stotinjak rola filmova, te poluraspadnuti auto, sve što je ostalo od nekad uspješnog Kinostudija Rosenbaum. On i dijete obilazili su sela u zabiti, prikazujući filmove na zidovima zadružnih domova. Nisu to bili novi filmovi, ali publika je svejedno bila zahvalna na svemu što donosio. Dok je premotavao film na projektoru, Mašenjka je naplaćivala ulaz, a plaćalo se svakako, jajima najviše, pa hrane nije nedostajalo. Ponekad bi se zalomilo i nešto novca, iako su seljaci najčešće plaćali jajima, slaninom i dimljenim kobasicama. -Gligor Rosenbaum!- ime je resko odjeknulo hodnikom kao pucanj kandžije, pa se Glišo trgnuo, zagladio košulju i nesigurnim korakom uputio prema policajcu. Nije znao koliko su ga dugo ispitivali. Činilo se strašno dugo, mučno i nerazumljivo. Ispočetka su mu sva pitanja morali dvaput ponavljati- nije znao što ga pitaju, iako su pitanja bila kratka. Za koga radi? Koga ima preko? Je li on Nijemac ili Srbin? Židov ili Jevrej? Smijali su se unutra nekoj svojoj, samo njima razumljivoj šali, dodajući da izgleda kao vječni Žid. On nije znao što to točno znači, osim ako nisu mislili na to da je star. Otkud mu, tako starome, djevojčica? Ne može biti njegova. Gledao je u pod, strepeći od njihovih pogleda i pogrda kojima su ga obasipali. - Mi samo dajemo predstave- branio se Gligor Rosenbaum, ne znajući što da kaže. Tko su mu prijatelji? Nije znao odgovoriti. Poznavao je većinu seljaka iz obližnjih sela i udaljenijih mjesta, ali mu nitko nije bio prijatelj. Otkud prijatelji u ovakvim teškim vremenima? Uostalom, Gliši nitko nije ni trebao, dok je imao Mašu i filmove. Pokazali su mu neke listove papira, gdje da potpiše i rekli mu da ide. Za sad ga puštaju, ali neka se ne udaljava. Bilo je sela s folksdojčerima, gdje su ga pozdravljali sa herr Rosenbaum, bitte! Zvali ga na fruštuk, na ajnpren juhu od zaprženog brašna i na knedle sa šljivama. Koliko god bili gladni, on bi ljubazno odbio, izgovarajući se žurbom, novom predstavom preko Dunava ili nečim desetim. -Vi ste sigurno za našu stvar – povjerljivo bi snižavali glas podunavski Švabe u čisto njemačkim selima, baš kako ga je svojatao i osječki rabin. Čika Glišo je svima davao za pravo, a u sebi mislio kako su njegovi samo Maša i filmovi. A onda bi pala tamna noć i strah bi se uvukao u srca običnih ljudi. Filmove više nije imao tko gledati, a sela su postajala divlja i negostoljubiva. Povremeno bi im netko dao malo hrane, ne očekujući ništa zauzvrat. Gligor Rosenbaum se zabarikadirao u svom malenom stanu, pa su Maša i on po cijele dane igrali igre pogađanja: koji film završava scenom kupanja, u kojem su najljepši zalasci sunca, i tako dalje, pa opet sve ukrug. Kad su jedne noći izbjeglice zakucale na Glišina vrata i zatražile sklonište, nije oklijevao. Jedino, trebalo je smisliti gdje ih smjestiti i kako nahraniti. Dovijao se na razne načine, sve dok izlazak iz stana nije postao nemoguć. Na nesreću, kucanje na njegova vrata se nastavljalo uporno, a on nikog nije mogao odbiti. Svake noći novi zbjeg, s nekoliko novih obitelji, završavao bi u njegovom stanu. Uskoro se stan pretvorio u ljudsko skladište od stisnutih tijela i uplašenih pogleda. Najgora je bila šutnja, nitko se nije usuđivao ni pisnuti. Čak su i djeca odgađala plač do krajnjih granica izdržljivosti. Glišo više nije imao izbora. Okupio je sve pred projektorom i pustio im svoj najdraži film. Kad je rola već bila pri kraju, upalio je svjetlo, složio raštrkane stolice i vratio ormare na svoje mjesto. Izbjeglice su bile na sigurnom. Za mjesec-dva, Glišina je ulica opustjela. Većina stanovnika našla je utočište u njegovom stanu. Policija je tapkala u mraku, a ilegalni vodiči su čamcima preko Drave dovozili nove stotine iz okolnih sela. Ulazeći, žene su čvrsto držale oznojene dječje dlanove, a muškarci ozbiljnih lica stupali u stan, kao u Noinu arku. Nitko za bijeg nije plaćao, ako ne računamo ono malo jaja i slanine što su ostavljali kod vrata. U rijetkim trenucima predaha i odmora, između dvije ture izbjeglica, Glišo bi se sjetio hrane, ali uzalud. Nikad ne bi zaticao ni mrvice, jer su pridošlice pojeli zalihe prijašnjih bjegunaca, ne pitajući, kao da se to podrazumijeva. Konačno je policija jedne noći, tamnije od ostalih, provalila u stan na temelju anonimne dojave. Konačno je i u tamnoj noći bilo jasno kao dan, da stotine ljudi ulaze u zgradu, ali iz nje nitko ne izlazi. U stanu nije bilo nikoga, osim Gliše i stotinu kolutova filmova. Onaj pravi, u kojem su bile skrivene tisuće izbjeglica, nisu uspjeli pronaći, a i da jesu, bilo bi uzalud. Na parketu, izgaženom tisućama blatnih cipela, stajao je razbijeni projektor, a pored njega Glišo, nijem kao njegovi omiljeni filmovi. ….. Odonda je prošlo dosta godina i svi, baš svi svojataju Glišu. Djeca iz moje ulice crtaju ga kao karikaturu: tu su uši, tu je vrat; ruke, noge k'o u miša- gotov čika Gliša! Svjetski se muzeji natječu i prepiru oko uspomene na Gligora Rosenbauma i nabrajanja njegovih zasluga za svijet. Dok jedni naglašavaju doprinos humanosti, pravedništvu među narodima, drugi dokazuju kako je Rosenbaum iskazao nesebičnost i zaslužan je za toleranciju među narodima i bogzna što sve ne. Njegovu sam rolu filma s izbjeglicama našao sasvim slučajno, na tavanu kina Papuk. Tisuće ljudi unutra djeluju na prvi pogled sretno i prilično su nepovjerljivi prema meni. Kažu, nemaju namjeru izaći u dogledno vrijeme. Jedno sam ih vrijeme nagovarao, a onda sam odustao. Ne volim filmove s masovkama, a Gligorov posljednji film sad je prenapučen likovima. Da, od svog zadnjeg egzodusa ipak su ponešto i naučili. Jedino se bojim njihovih međusobnih obračuna, kad niti predugog zajedničkog suživota konačno puknu, a sigurno će puknuti. Od Kanaana do Kaina malen je korak. 11.11.2008.

Nikad nećemo u kino 4.11.2008. Pišem ti, da znaš kako često mislim na to. Mi nikada nećemo završiti u kinu, a sto puta smo pomislili na to. Čarolija mraka i velikog platna, ljudskih sudbina i zapleta koji nas oboje zanima toliko da gutamo filmove nepoznatih ljudi, u parku smišljamo scenarije za sebe i druge, nas neće ni okrznuti. Umjesto toga, ispisujemo nerealizirane sinopsise i pomalo gorke uspomene s nekim drugim ljudima, nečijim drugim slikama, uz šuškanje vrećica bombona i rasipanje kokica u mraku kino-dvorane. Javljam ti, da sam puno puta bio blizu te savršene slike - nas dvoje u mraku poluprazne dvorane, uz zujanje starinskih kolutova s celuloidnom trakom, prije nego su kompjuteri progutali taj dio naših neostvarenih snova, pa sad na ekranu, prije početka, vidimo klik miša na ikoni BSPlayera, kao grubo podsjećanje da je film i kompletni zaplet na običnom disku koji glumi kino projektor i nekadašnju čaroliju. Jučer sam u mraku, napeto zureći u zadnji red, ugledao par koji bi mogao odglumiti nas dvoje. Ona je držala glavu na njegovom ramenu, a on lice zagnjureno u njezinu majicu. Ruke mu nisam vidio, više se nadam i uvjeravam, nego što slutim, da su stisnute vrelinom njezine kože i odsustvom zanimanja za događaje na platnu. Nije da nismo ljubili druge usne u mraku kino dvorane, a neistina je i da se i dan-danas ljubavnici ne skrivaju ispred filmskog platna. U kinu često naslutim nečije pokrete glavom, ali kad se zagledam bolje - nema grozničavo priljubljenih tijela. Sve sluti na mlaku, potrošenu strast prije ulaska u kino, već potrošeno i otprije razriješeno u haustoru, parkiranom autu ili na šetalištu uz rijeku. Uostalom, davno su prošla vremena, kad se žudnja nosila u džepovima kao teško kamenje, teret koji se odbacivao kad se pogase svjetla u dvorani za projekcije. Sjećam se, ili samo slutim, ne znam, da dugo odlažeš odlazak u kino sa mnom. Neću u kino! Jednu ćeš mi ruku držati na ruci, drugu na koljenu! Tko onda može pratiti film?' Smijali smo se tvojem šaljivom tonu, iako smo znali da misliš ozbiljno. Da će se sve desiti baš tako. Da je neizbježno. Kad bih brojao, mogao bih mirne duše reći da je bilo mnogo nečijih toplih dlanova u mojem. Da si iskrena, mogla bi priznati barem sebi, da je bilo i bit će još mnogo nestrpljivih prstiju među tvojim nogama, nema nikakve sumnje. Ali, taj dobro izbalansirani omjer strasti za filmom i tuđim životima na platnu i istovremene podudarnosti usana i naših dlanova, ruku, to sumnjam. Uostalom, danas strast iscuri prije nego se i poljubimo za rastanak, onako ovlaš, nabrzinu, kad usne tek okrznu obraz i vrat, kao žeravica.. Trznem se, trzneš se, pa opečeno mjesto hladimo plitkim komentarima i banalnostima svakodnevice. Uostalom, čemu odlazak u kino, osim ako nije reinkarnacija onih dobrih osjećaja iz mladosti? Samo, mi smo neki drugi, tinejdžeri u nama začepljenih su usta i svezanih ruku, kao taoci nas samih, mudrijih i hladnijih glava. Zamijenili su nas ovi starci što tek nalikuju na nas. Oni povremeno pobjegnu iz dobro ograničenih, utabanih ruta, trčeći na kratke staze, roneći na dah kroz minsko polje zrelih godina, strogo kontrolirane pašnjake ograđene žicom i strujom da opeče, podsjeti gdje nam je mjesto... Gdje pripadamo u takozvanoj sadašnjosti. Znam da lažeš, kad oholo izjaviš da ti ne nedostaje ruka na tvojem koljenu. Nekad si misila o toj ruci, tim prstima, kao ostrašćenom lososu što pliva uzvodno, nestrpljivo i bezumno uz vodopad. Čuo sam ti misli, dok si ih skrivala od same sebe, da nikad nije prerano dostignuto krajnje odredište, mriješćenje unaprijed kodiranih misli i prstiju u Sargaškom moru tvojih bedara. Istovremena, paralelna radnju na platnu, uz šuškanje vrećica bombona i hrskanje čipsa u redovima ispred nas, tek je poznato okruženje koje tražimo pogledima, dok drugi ne postoje, bez obzira na prodane karte i sjene koje popunjavaju redove, kao vojnici od terakote. Samo da te pozdravim i kažem, da više ne možemo u kino. Nema više filmova, za koje bi vrijedilo potražiti nekoga kao ti, da odglumimo scenu, toliko puta ponavljanu u mislima. Ta slika se izlizala i postala prozirna kao izmaglica, za koju ne znaš je li san ili činjenično stanje. A i što bismo u kinu, u kojem više nema junaka, crnobijele pravde i happyenda na kraju? Dugo još, nakon što se upali svjetlo i širom rastvore vrata na izlazu iz kino dvorane, ostaju odrvenjele usne, utrnule ruke, obamrli prsti od stodvadeset minuta čiste nostagije. Nečeg neopipljivog iz davno prošlih dana, kad smo bježali u mrak i trudili se da potraje, sve dok nas blještava svjetlost raskriljenih vrata kino dvorane ne bi razdvojila na kraju predstave. Jesmo li bili na velikom platnu ili ispred njega? Znam da bi nas kraj zatekao na vratima i odlasku, dok su još slova lijeno odmicala prema najmanje važnim akterima filmske čarolije. I da me sad iznebuha nazoveš, javiš se nakon sto godina i pozoveš u kino, uzalud ti je. Prsti i usne pamte, a tu su i sterilne multipleks dvorane, bez mirisa i bez zrnca prašine da sipi iznad naših glava, u zadnjem redu, odmah ispod projektora. Uostalom, ruka u ruci, druga na koljenu - uvijek vodi do usana, a toliko intimni nismo. Više ili još, ne znam. 4.11.2008.

Trideset dana do sarajevskog atentata (1) 27.10.2008. PROLOG Protrljao sam umorne oči i odložio naočale na stol, dok su mi svjetlaci titrali pred očima od previše naprezanja. Činilo mi se kako se ured smanjuje, zajedno sa dnevnom svjetlošću koja polako sipi prema van iz sobe, kroz veliki prljavi prozor koji gleda na parkiralište. Otkad sam dobio posao lektora u izdavačkoj kući Sarajevo Nights u vlasništvu američke humanitarne organizacije, radim po dvanaest sati na dan. Plaća je odlična, a posao sam dobio začuđujuće lako, javivši se na oglas na engleskom jeziku objavljen u Dnevnom avazu: „Wanted.SerboCroat editor.Nonprofit publishing.Local background preferred“. Na razgovoru za posao čekalo me iznenađenje - o meni su očito znali baš sve, mnogo više od onog što sam naveo u molbi za posao, jer nije bilo redova pred vratima, kako obično biva kad strana firma oglašava dobro plaćen posao. Prije nego sam pokucao, vrata su se otvorila, kao da su znali da sam pred vratima. Tip izbrijane glave, u maskirnoj uniformi bez ikakvih obilježja, pozvao me da uđem i sjednem na jedinu stolicu u prostoriji. Nije se predstavio i njegov nastup, izgled i ponašanje izazvalo je moju trenutnu odbojnost i sumnjičavost. - Charlie!- konačno se predstavio samo imenom, uz čvrsti stisak ruke i mahnuo mi da sjednem. Odmah zatim, ugodno iznenađenje! Charlie objašnjava, kako sam već primljen na osnovu molbe i ovaj razgovor je tek uputa što se od mene očekuje. Iznajmljeni prostor, u kojem razgovaramo, od sutra je moj vlastiti ured. Posao se čini legitimnim i potpuno u skladu s mojim očekivanjima - lektura i urednički posao oko izbora i obrade fikcije, za potrebe izdavačkog odjela američke neprofitne organizacije. Objašnjava ukratko, kako se od mene očekuje da uredim i lektoriram literarne predloške za American Reference Center, organizaciju koja djeluje u sastavu Američke ambasade u Sarajevu. Trebam urediti za tisak već prikupljene literarne predloške, fikciju koja obrađuje rat u Sarajevu i Bosni iz vizure lokalnog stanovništva. Moje olakšanje i sreća zbog lako pronađenog, odlično plaćenog posla u struci, pretvara se u euforiju. Častim u omiljenoj kafani sve koje zateknem tu večer, ne objašnjavajući. Konobarica namiguje i svima govori kako mi se rodilo muško. Moj prvi posao je stotinjak stranica nepotpisanog teksta dubioznog naslova, otipkanog na starom, pisaćem stroju, na kojem su slova č i ć toliko istrošena, da se na otisku ne razaznaje koje je koje slovo. Nama u Bosni iritantno je čitati tekstove ljudi, koji ne razlikuju jedno slovo od drugoga, kad kod nas i dijete zna razliku. Na provizorno uvezanim papirima A4 formata otisak naslova sumnjivo je dobar i čitak- TRIDESET DANA DO SARAJEVSKOG ATENTATA. Glas mojeg šefa s druge strane u telefonu isprekidan je pucketanjem i šumovima, kao kod loše izolirane žice. Šum povremeno čini mojeg sugovornika nerazumljivim, kao da zove s podmornice, ili iz nekog bunkera duboko pod zemljom. Međutim, znam da po danu boravi na adresi Alipašina 43, dakle, radi za Ambasadu. Nije mi važno, posebno jer mi je povelik avans već sjeo na tekući račun. Sad još samo ostaje zasukati rukave i baciti se na prvi tekst na mojem uredničkom stolu. Otvaram prvo poglavlje i već početne rečenice naglo me razbude. Stavljam naočale na nos, spuštam rolete i palim stolnu lampu. Jarko svjetlo blješti na razmazanom otisku pisaćeg stroja, a slova odjednom postaju oštrih rubova i kristalno jasna. -------- TRIDESET DANA DO SARAJEVSKOG ATENTATA Trideset je dana do sarajevskog atentata, a popis mojih potencijalnih žrtava svakim je danom sve veći. U zemlji s toliko smrti, još jedna likvidacija ne može nikom više privući pažnju, pogotovo što svaku novu smrt od moje ruke planiram kao nužnost i vrhunsku potrebu ove napaćene zemlje. Mislim da bih mogao svakoga dana ubiti ponešto, ponekog za vježbu, a onda, za veliko finale, staviti šlag na tortu purifikacije zemlje, tla i ljudi. Trideset je dana do atentata, a noćas ću ubiti Hrvata. Rimuje se, sviđa mi se. Mislim da bih trebao pronaći rimu u svakoj novoj smrti, koju će donijeti moja misao, ruka, djelo. Kod Hrvata, izbor je sužen. Neki su osumnjičenici, neki osuđenici Haškog tribunala, a sadašnji političari laviraju između dodvoravanja naciji i građanskoj opciji u BiH. Nema više ortodoksnih nacionalista, zaluđenih odcjepljenjem, pa ostaju oni koji su generalno izdali kao ljudi s nacijom na čelu. Biram jednog od poznatijih, relevantnijih kojem se u Bosni zamjera svašta, ali najviše podrška hrvatskom novogovoru, koji podsjeća na jedna druga mračna vremena. On često gostuje u emisijama Federalne televizije i umjesto da govori kako je cijelog života govorio, kako ga pamte i komšije i susjedi, on ulagivački forsira neke novohrvatske riječi koje ljude u Bosni, Sarajevu posebno, plaše. Znamo ga dobro, igra na sitnu kartu nacionalizma, kojeg pomalo pothranjuje očekujući podršku politički angažiranih Hrvata i Srba, koji odlično surađuju na projektu razbijanja Federacije i pripajanja svojih etničkih zajednica matičnim državama. Političar je u Bosni slabo zaštićena zvijer, jer tko bi sve te brojne zvijeri u šeher-Bosni sačuvao! Zvijerima su najopasnije druge zvijeri, ali ovdje kod nas interesne su sfere odvojene i ne preklapaju se, pa zvijeri jedna drugu neće dirnuti. Očnjaci se bruse na raju i golje, na međunarodnu zajednicu i predstavnike Europske unije. Zvonim mu na vrata, predstavljam se na engleskom, a on na samu englesku riječ već namješta svoj najbolju političarsku masku i osmijeh. Poziva me neoprezno da uđem, ne tražeći nikakvih potvrda ni papira, čime bih potkrijepio tko sam i što želim. Sjedam u njegov prostrani boravak, novine razbacane na stolu i upaljeni TV na nekoj zabavnoj emisiji. - Just relaxing - kaže uz široki osmijeh, kojeg sam često s gađenjem gledao na predizbornim skupovima, gdje je u njega zamatao mržnju i sipao rečenice koje ubijaju. Odlazi do mini-bara, sipa viski u kristalne čaše, a ja se pretvaram da zainteresirano čitam naslove knjiga na njegovom regalu. Pogled mi odmah nalazi što tražim - od brojnih tomova Brozovića, Babića i Težaka, najviše težak, najteži - čini mi se Brodnjakov, pregnantnog naslova Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika, Zagreb, 1991. Zloslutno me podsjetilo na još jedan ‘rječnik’- Razlike između hrvatskoga i srpskoga jezika, Zagreb,1940. Dok političar vježba svoj engleski i natače alkohol u čaše, leđima okrenut svojem skorašnjem ubojici, podižem tešku knjižurinu i snažno ga udaram po glavi. Pada kao pokošen, bez glasa, a ja mu naguram prvih par stranica knjige u grlo, kao vizitkartu. Okrenem se, ugasim svjetlo u boravku i mirno išetam na prljavu ulicu i blještavo danje svjetlo. Nisam ostavio traga, osim bezobrazne poruke, nažvrljane lijevom rukom, u imitaciji dječjeg rukopisa, na kojoj piše- i knjige ubijaju, zar ne? 27.10.2008.

Ispovijed smušenog uma 24.10.2008. Jedna je muha ostala bez duha pa me spopala da joj ga nađem i vratim a zatim došla u ponoć i svu noć mi zujala nježno se klatila da bi me konačno obrlatila a onda ujutro svratila da vidi imam li nešto za nju ja koji sam bez sluha ali puno duha pravi vitez na bijelom konju Gregorije Samsa pa sam joj pisao nimalo brisao kako mi je sve živo i drago smušeno tako je s nama muhama svetim kravama u domaćim uredima stanovima stajama zujimo mnogo i dosadno bez mjere al nosimo duh rušimo barijere mi duhoviti vitezovi preko svake mjere zujao ne zujao ipak prozujao pa se sjetio brata od strica pravoga Viteza smiješnoga lica o nama muhama pisao iz srca dok je o smrti ništavilu pisao tužnu je povijest muha risao sva mu je šira obitelj kiksala netko u juhi ostao bez ticala drugi su u loncu utapali tugu ususret smrti vinskome drugu treći u octu šljivovici vinu tako je Vitez izgubio tetku brata oca a i stričeve skršila šljivovica utopit se u njoj dvaput je pogibeljno pijano veselo ali nepoželjno jer imaš zadah i nakon smrti a zadah te prati burgija vrti na onom svijetu mušičavom raju gdje čuješ zujanje a ne ljudsku graju uglavnom smušena muha nije novina to nam je brand takva smo pasmina a jedino ljudsko biće čeljade koje je s nama htjelo na parade bio je glumac iz filma Muha taj nas se bojao k'o najgoreg duha a skončao totalno izmasakriran napola muha čovjeku stran naša divna krila i brojne oči bile mu kazna bez ljudske pomoći umjesto da je prihvatio igru mogao je biti nešto slično tigru zujav svevideć a opet velik najjačoj muhi kao Baš-čelik ja ovo pišem smušen napola prošle sam noći bio prepun bola što nisam veliko ljudsko biće da idem s curama u kino na piće a ne kao muha sa stropa il' zida umirem zujeći od bijesa stida što nisam slobodan od dva metra a ne tek djelić centimetra istina veći sam neg' obična buha al ona barem ima sluha za putovanja na nekom džukcu na mački ili prljavom tukcu a mi smo muhe prividno s krilima ali ograničene dragim i milima jer kako se vinuti u daljine kad te neki zujan doziva 'sine' ili si nekome drugome 'tata' ne možeš pobjeć' od seke brata ostavit sve i odletjeti naši su novi vrli mikro svjetovi zato tek ponavljam pjesmu mog strica tužnoga Viteza pokojnog lica a vas pozdravljam i letim na kavu skupljajte novce ganjajte slavu ja ću biti sretan i s malo šećera teško odlazim dok me se ne otjera ništa komplicirano k'o Danilo Kiš u Knjizi mrtvih na pruzi za Drniš meni je potreban odlučan 'iš'! 24.10.2008. mom stricu Grigoru Vitezu

Ljubi me prejaka riječ 23.10.2008. "Govorim iz iskustva - čuvajte se prejakih riječi. Nekad će vas ljubiti, ipak najčešće - ubiti. Baš kao Branka!" Mentor je čitao moje zadnje rečenice, teatralno podižući guste obrve iza okvira naočala. Očito mi se rugao. - Pišeš crno kao i on, koketiraš sa smrću - rekao je konačno optužujućim glasom i odložio moju disertaciju o pjesniku Branku Miljkoviću. Mentor, kako pretenciozno! Jaka je to riječ, autoironična. Mentor bi trebao znati više od studenta, a ovdje je to bilo naočigled nemoguće. Kako drukčije pisati o Branku? Miljkovića treba i voljeti, ne samo poznavati, da bi ga se razumjelo. Njegova najbolja, najkraća, bila je prejaka pjesma u jednoj rečenici, zlogukom proročanstvu, koje se ostvarilo. Ubi me prejaka riječ! Kad su ga našli obješenog u centru Zagreba, svašta se nagađalo - ubili ga nacionalisti, pijani kamaradi, samosažaljenje - a on je svoj epitaf već prije napisao. Živjeli smo jedan pored drugoga, ne poznavajući se, Branko i ja. On prezren od Partije, ja - partijski sekretar, vršnjak njegove majke, obojica od prejakih riječi. Samo, njegove su neizbrisivo ostale u mnogima, pa i u meni. Tu smo se i upoznali, Brankova majka i ja, osam mjeseci nakon njegove smrti. Jednog smo listopada sjeli na kavu u centru Zagreba i prebirali po uspomenama na Branka. - Bio je boem i jako senzibilna osoba – rekao sam obzirno, kao da ga i mrtvog njoj opravdavam. - Bio je pijanac, prgav i ratoboran kad se napije – rekla je jednostavno, paleći cigaretu. - Pijan je volio izazivati, potući se. Mislim da su ga ubili - Brankova majka govori bez gorčine, ne optužujući. Teško mi je slušati kako o sinu govori u sadašnjem vremenu, iako je mrtav. Hladna faktografija ne umanjuje toplinu i ljubav dok govori o njemu i onome što mu je bilo važno. Nema u njoj jakih riječi, koje ubijaju, ni kad govori da su srodne duše. Bio je istinski pjesnik i po prirodi stvari - tragično neprilagođen. Ako su ga institucije odbacile, baš kao i on njih, ostao mu je cijeli svemir vlastitih riječi. Mi, koji smo poznavali i dijelili taj njegov svemir, osjećamo njegovu poeziju kao žig i opeklinu, koja povremeno svrbi pred kišu, koja podsjeća kako se teško nositi s vlastitim izborom riječi. Gledam je dok zabacuje kosu s lica. Dubina njenih tamnih očiju utapa tragiku Brankovih u patetiku mojih vlastitih riječi. Oči još šute krikovima, šapću tamnim kolobarima, mrače se morskim dubinama. Brankova majka lijepa je i danas. Žena ispod slike, s dubokim, tamnim očima kao otvorena rana, nema pojma da ima senzualne usne. Zaboravila je. Više ne razmišljam o Branku, već o njegovoj majci. On je tek uspomena u maglovitu jesen, što ponekad navede slučajne prolaznike da se susretnu, dodirnu, makar i na kratko vrijeme. Ali njegovo proročanstvo i prokletstvo "kako će jednog dana poeziju svi pisati", ostvarilo se. Otvaram prejake riječi, pažljivo mirišem jednu po jednu, prebirem po njima kao po prašnjavim slikama s tavana i onda uzmem najjaču. Jednog ću dana napisati patetičnu pjesmu o dubokim crnim očima Brankove majke. Neću sklopljene oči žene smatrati bijegom i skrivanjem vlastitog tijela, kao što je Branko slutio u pjesmi. Čak i sklopljene, njezine me oči vide. za M. 23.10.2008.

Ispovijed pravopisnog terorista 22.10.2008. Znam da nećete vjerovati, ali prije mnogo godina bio sam divna i normalna osoba - smiren i obrazovan policajac, štoviše, šef policije našeg malog mjesta - sve dok se jedne noći nisam probudio iz višegodišnjeg sna. Naglo sam sjeo u krevetu, upalio noćnu lampu i prodrmao ženu, koja je spavala mirom pravednika. - Ženo, probudi se i spašavaj! Sanjao sam da se možda ne kaže uhititi već uhapsiti! Bila je budna u trenu, brižna moja Marica, brišući oči krpicom za krmelje s noćnog ormarića. - Otkud sad to? Pa barem ti poznaješ pravopis! Znaš da je haps turcizam, a uhidba lijepa naša novohrvatska! - Ma normalno da znam, ali u snu je sve bilo logično i jasno. Ne sjećam se više obrazloženja, nešto u stilu da su te ukrudbe i uhidbe arhaizmi s natruhama orwellovštine, da je haps -zatvor, a ostalo...ne sjećam se točno. Znam samo, kako sam u snu vidio stranicu pravopisa otvorenu baš na oblicima tog glagola. A sad, pri punoj svijesti, stalno mi se ta turska hapsana mota po glavi. Poludjet ću! Do jutra nisam zaspao, već ranom zorom krenuo na posao, otvorio sve službene riečnike i pravopise koje smo držali pod ključem u staklenoj vitrini, odmah ispod oružja, i bacio se na posao. Avaj i utaman! Kao maljem po glavi, lupila me spoznaja da pola riječi u službenom Riečniku odjednom više ne prepoznajem, već sve čitam nekako iskrivljeno kod zdravih očiju! Uzeo sam par dana bolovanja, bilo me sramota objašnjavati prave razloge, pa slagah kako me boli žučna kesica (evo ga! kaže se vrećica, vraže!). Kako ću pred svojim podčinjenima, kojima trebam biti uzor (ili se kaže uzorom? upomoć!), pokazati neznanje i nesposobnost za odgovoran posao šefa Jezične policije? Vratih se na posao za par dana, ali ništa više nije bilo isto. Gdje god bih se okrenuo, neki bi mi vrag iz glave mrmorio, šaptao da ono što piše - nije ispravno napisano. Jedne se noći probudim u znoju i zaurlam kao oparen – eureka (heureka? Marice, jel' ovo slovo H bezvučno?). Počeo sam tajno, a kako drugačije, voditi dvostruki život. Danju ispravan građanin, čuvar javnog ćudoređa i pravilnog govora, a noću tajanstveni pravopisni terorist! Ubrzo je od mene drhtala cijela općina, a komunalni redari imali pune ruke posla. Ja sam, naime, noću šarao izloge zgrada preuređujući natpise po ustanovama, institucijama i trgovinama od općeg značaja. - Je li, majkoviću, koliko slova Č ima u riječi čevapčiči? –upitao me neki dan, sav zabrinut, uvaženi pisac i dobitnik književne nagrade „Branko Čopič“. - Ne jebi muhe, brajkoviću! Trik pitanje, jel’da? Tri, naravno – odgovaram, a u sebi pucam od ponosa. Znam zašto me pita! Njegov lanac čevapčičnica “nepoznati” je vandal uništio grafitima, iskrižao natpise i stavio turcizme najgoreg, jugonostalgičarskog tipa. Zamislite, napisao je ĆEVABDŽINICA! A našu izvornu, domaću riječ čvapi bijesno je križao do neprepoznavanja. Horor! - Ma, marš s tim turskim slovima B i DŽ! Nema ti više Otomanovskog carstva - zapjenio se pisac, ratnik i čevapčičar. Smirujem ga, govorim, sve će mo mi to strogo procesuirati, a ovaj val jezičnog terorizma sasiječi u korienu, tako mi Pravopisa! Srećom, prije se žestoko ugrizoh za jezik (ne onaj naš sveti, Državni jezik, već ovaj svoj, pogani) i suzdržah da ne lanem, kako se kaže otomanski, kao onaj turski ležaj za popodnevno knjavanje,kunjanje i krnjenje. Naravno, moj alter ego radi svake noći, po cijele noći, jer tumor koji mi izgleda pritišće (pritiska?) mozak opako mi je poremetio osjećaj za Državni jezik, centre za Domoljublje i Purizam (puritanizam? puritanstvo? upomoć!). Stradali su i čeoni režnjevi za strah od posljedica ako me ulove, osijećaj za mjeru (jer sam ispravljao natpise i na nevinim trgovinama dječijom robom, zamislite! Što su mi skrivila nevina diječica? Zašto sam svugdje pisao DJEČJI? upomoć!). Da ne duljim, dok sam vlastitim otuđenim prstima ispisivao grozomorne ispravke i griešio protivu Države, Crkve i Narodnog jezika, istovremeno sam našim noćnim patrolama preko službenog tuđman-eriksona davao lažne pravce bijega grafitera (grafitista? pošarala? pomagajte!). Adrenalin koji me lupao bio je očaravajući, uzbudljiv i stostruko jači od šmrkanja Čokolina. Uh, na samu se pomisao stresem od uzbuđenja, a napetost klizi u vrhove (vrške?vrhuške? pomoć!) ekstremiteta. U uredu sam neispavan, s podočnjacima, dok mi, preko video-linka, predsjednik Državnog zavjeta korienskog pravopisa čestita na cjelonoćnim potragama i naporima da se gada zauzda i uhiti (uhapsi? ulovi?skenja? zbuksa? ). Zvao me i ministar (ministrant? misni brat? upomoć!) . Njegov službeni zamjenik Vlado Šegrt, podministar (ispodministar? državni podtajnik? sub-tajnik? jebiga!) nije još stigao s naputkom za hitno djelovanje. Na video-linku, ministar se beči očima (zvuči bolje od buljiti, to me uvijek asocira na bulju i guženje; ali, Marice, je li ispravno bečiti se, može li to biti povratno?). - Vladoja nema? Buš mi ga poslal kad se vrne! Tu sam pukao (puknuo?), pokazao mu jezik i skresao kako mi je puna kapa i svečani šešir sklanjanja muških imena, koja završavaju na tragično O. Spomenuo sam mu majku i Oca domovine u nepriličnom kontekstu (on se, šokiran, raspitivao mislim li na starčevićevskog (starčevićanskog?) ili tuđmanskog (tuđmanovskog?), a ja sam pao u histeriju, razdrljio košulju i vikao u monitor s video-linkom: - Pucajte, vaš sud i Korienski pravopis ne priznajem! Ali da, priznajem da sam taj traženi terorist, koji nagrđuje fasade i ostavlja osmanske ožiljke na umivenom licu domovine! Dok su me vezanog odvodili u podrume Jezične policije, koje odjednom više nisam prepoznavao (a toliko sam tu bubrega odbio drugima; sad je došlo i mojih pet minuta za kamence; digresija- da sam držao jezik za zubima, kao državni službenik, mogao sam živjeti kao bubreg u loju - upomoć, još jedna turska opservacija!), sa plakata zgrade Doma kulture cerio mi se plakat Teatra Ludens s najavom predstave - NORMANOVSKA OSVAJANJA. Urlam i batrgam se u luđačkoj košulji: - Pravilno je ‘normanska! NORMANSKA! Normanska, normanskih, normanskim, normanska…..Ayckbournov identitet nije isto što i Bourneov i Matt Damonov, nije ovo film! Onda me preuzmu bolničari i sestre. Smiren sam. Daju mi fine tablete. U ludnici mi je liepo. Konačno razumijem suštinu stvari i svieta, glagola i glagoljanja. Volite se, mislite pozitivno, a ja vam od Pevca (pijevca? peveca? pijetla?) osmjeh ostavljam! 22.10.2008.

Izlog 18.10.2008. Uvijek stanem pred tim izlogom, pa se zagledam u zatamnjeno staklo. Promatram savršeni odraz vlastitog, nesavršenog lica s upalim očima i dubokim borama na čelu, isprva kritički, a onda mi apsurdnost situacije natjera kiseli osmijeh na lice. Namignem si sućutno, jebi ga, živ si, što hoćeš više?, pa uzaludno popravljam neurednu kosu i zamrljanu kravatu. Taj uglancani izlog, u kojem se ogledam svako jutro na putu za posao, stoji kao čudo u nizu jednoličnih, prljavih izloga bez sjaja. Čekam da rijetki prolaznici prođu, a pločnik pred izlogom bude prazan kad stanem pred reflektirajuće staklo i promotrim vlastiti odraz. Znam da možda pravim budalu od sebe, ali si ne mogu pomoći. Čemu zastajkivanje pred izlogom bez reklama, izložene robe, ikakvog natpisa koji bi odao što se krije unutra? Taj lokal, za razliku od susjednih, ne nudi ništa osim vlastitih odraza prolaznika, pa opet pred njim često primjećujem mnoge. Samo nagađam da su zastali zbog iste radoznalosti. Kad nekog spazim, usporim i puštam ih da se ogledaju u prolazu, kako bih se pred izlogom zatekao sam. Narcisoidnost ili znatiželja da ulovim odraz vlastitih osjećaja? Na putu do izloga često razmišljam, hoću li jednom u odrazu prepoznati drugačijeg sebe, s licem koje obećava, sjajem u očima? Nijednom s druge strane stakla nisam zamijetio pokret, ljudsku priliku, baš ništa. Nijednom nisam zatekao ikog da izlog pere ili lašti njegovu besprijekornu površinu. Koliko god zurio unutra, zatamnjeno staklo ne propušta poglede. Kad se na njega naslonim svojim oznojenim čelom i dlanovima, sutradan na površini nema mojih otisaka. U zadnje vrijeme zamjećujem, kako s veseljem i sve ranije krećem na posao. Jedva čekam da stanem pred zrcalnu površinu izloga. Dugo se u glavi formirala želja, da saznam čemu služi izlog, možda i zavirim s druge strane ogledala. U odvjetničkom uredu nisu postavljali pitanja, kad sam zatražio da ispitaju vlasništvo i eventualnu mogućnost kupnje. Žena mi još ne zna, ali sa zajedničkog računa sam podigao cjelokupnu ušteđevinu, namijenjenu crnim danima. Po prvi put u životu sam vlasnik nečega, za čim uistinu žudim. Sad stojim u praznom lokalu, o kojem sam mjesecima opsesivno razmišljao. Unutar tih desetak kvadrata prostora nema ničega, osim stolice pred staklom. Na stolici je debeli album s tisućama fotografija. Na njima su ulovljeni pogledi, oči i usne svih, koji su se ikad ogledali u lažnom zrcalu. Nisu ni slutili kako ih s druge strane neprozirnog stakla netko gleda, snima, proučava. Da im netko uzvraća pogled, radoznalo, ispitivački, prodirući u njihove strahove, tajne i bore na čelu. Radoznalo listam album i ubrzo pronalazim vlastiti pogled na nekoliko slika. Na slikama izgledam, kao da pokušavam proniknuti u budućnost, neuspješno očito, jer usne su u grču, a oči starije nego ih patim s bilo koje vlastite slike. Predatorsko oko kamere ulovilo je trenutak i zarobilo vrijeme, a s njim i dobar komad duše. Kad sam na još par slika prepoznao svoje lice, znao sam što me vodilo izlogu. Kod kuće se ponašam normalno, ne otkrivam kako jutrima više ne odlazim na posao, već u skrovište iza zrcala. Opkoračim drvenu stolicu, nalaktim se na naslon i zurim s druge strane ogledala. Strpljivo čekam da prođe prepoznatljivo lice iz albuma ili, ako bude sreće - netko posve nov, nepoznat. Taj muškarac ili žena, svejedno, će prići i zagledati se u vlastiti lik, tražeći odraz kojem se nada, koji očekuje. A ja, ja ću mu se kroz oči zagledati u dušu i onda, pritiskom okidača na kameri, ukrasti jedan komadić za sebe. 18.10.2008.

Kako smo pojeli osam tamburaša 2.10.2008. Nemojte misliti da smo ih pojeli sve odjednom! Ne, bilo je to polako, s mukom i uz dosta negodovanja s njihove strane, posebno onih koji su izvukli kraću slamku. Dok ronim kroz potopljeni tunel, trošeći zadnje molekule kisika, kroz glavu mi prolaze strašne slike iz priča o ljudožderima s Anda. Nitko se ne rađa kao kanibal, tješim se, snažno zamahujući rukama kroz ledenu vodu Dunava. Ti nesretnici u snijegu i ledu su nakon avionske nesreće bili prisiljeni jesti tijela umrlih suputnika. Neki se nikad nisu oporavili od tog strašnog šoka, spoznajući ljudsku prirodu na tako okrutan način. Ovdje, pod zemljom, to nije strašno,uvjeravam se, dok mi se pred očima film vrti ispočetka... ... Naše muško društvo od tri frajera i jednog papučara bilo je već poprilično pijano i prije nego smo došli na Petrovaradinsku tvrđavu. Netko je predložio da momačku zabavu, prije Šandorovog vjenčanja, proslavimo šampanjcem i pišanjem u dalj s vrha tvrđave. Glupo, priznajem, ali tad se nismo mogli sjetiti ničeg ljepšeg i pametnijeg. Stajali smo na Dvorožnom bastionu, kad smo spazili tamburaše na ravelinu Sv.Katarine, kako sviraju povećoj grupi turista. Ili su to bile maškare, turistička atrakcija koju povremeno organizira gradska uprava? Nemam pojma. Ovdje, na južnoj obali koja tvori poluotok, zvukovi zbog blizine vode postaju čišći, ljepši i milozvučniji, pa sam zato i obratio pažnju na tamburaše. Inače ne volim tu vrstu muzike, ali ove su melodije na bisernicama bile pitke kao fruškogorski rizling. Uskoro je svirka prestala, pa je Šandorov kum bubnuo kako bi najradije da idemo u obilazak podzemnih rovova i prolaza. Možda pronađemo izgubljeni tunel ispod Dunava, koji vodi na drugu stranu rijeke? - Može, ali u glineni grob idem samo uz svirku tamburaša!- Šandor je namignuo prema meni, jedinom oženjenom iz grupe. Znao je da znam na što misli. Rečeno, učinjeno! Tamburaši su pristali, čim smo im pokazali snop novčanica, pa smo se začas našli u tunelu kod Barutnog magacina. Pod zemljom, tamburice nisu zvučale jako zabavno, ali najgore je ipak bilo s kontrabasom. Rezonacija njegovih debelih žica odbijala se od grafita i zidova od cigle i blata. Jedina zabava bila je ruganje debelom berdašu, dok je teglio mrcinu od instrumenta podzemnim hodnicima, miniranima smećem i fekalijama. Nakon što smo dvaput prošli pored iste oznake na zidu tunela, shvatili smo da se vrtimo u krug. Tko bi rekao da tuneli predstavljaju labirint i zamku za neoprezne? Pola tamburaša odlučilo je sjesti ispod čudnog crteža nalik malteškom križu, vjerujući da će tu naići neka turistička grupa s vodičem. Ostali smo nas četvorica i isto toliko tamburaša, pa je počela šala - tko će koga u tim mračnim hodnicima, ako se izgubimo i moramo ostati par dana zarobljeni pod zemljom? Ipak, šale su bile sve usiljenije, a nervoza skoro opipljiva. Svi smo konačno počeli prihvaćati nevjerojatnu istinu - izgubili smo se u podzemlju tvrđave. Paradoksalno, ali jedino je mladoženja bio sve veseliji, kao da je ova neplanirana avantura dio njegove momačke zabave. Pred novom galerijom s hodnicima, šefa orkestra je odjednom izdalo srce. Samo se naslonio na zid i skljokao na zemlju, a plave vene na čelu i vratu prestale pulsirati. Jedni su predlagali da ga ostavimo kao orijentir za slučaj novog lutanja istim hodnikom. Drugi, brojniji, zagovarali su kršćansku potrebu zakapanja, pa smo počeli kopati blatnjave stijenke hodnika. Bilo je jezivo, jer svi znamo da su u podzemlju tvrđave, za vrijeme njezine gradnje u osamnaestom stoljeću, dnevno umirali brojni radnici od napornog kopanja i izvlačenja zemlje kolicima na površinu. Umrle nisu izvlačili gore, već su ih zakapali u zidove tunela. Ne bojim se mrtvih, samo živih, ali nije mi bilo svejedno kad god bih dodirnuo hladnu i memljivu površinu zidova tunela. Svima pomalo sviće, da sve češće skretanje pod oštrim kutom, sve manje oznaka na zidovima galerija i sve niži lučni svodovi moraju značiti samo jedno - umjesto prema površini i izlazu iz labirinta, mi se spuštamo sve niže, sve dublje pod zemlju. Prirodno, izgubili smo pojam o vremenu. Procjene o tome koliko dugo već lutamo podzemljem, kreću se od par sati do par dana. Tamburaši povremeno odlaze u mrak, tobože da obave nuždu, ali se iz mraka čuje mljackanje. Pretpostavljamo da imaju skrivene krvavice u tamburama i džepovima prsluka. Postaje sve mračnije i hladnije, pa se grijemo preskačući brojne lokve vode, koje se u nekim hodnicima pretvaraju u prava jezerca. Zbog neprirodno dobrog raspoloženja, pjesme i zbijanja šala kako ćemo zauvijek ostati u tunelima, mladoženja je opet fasovao batine. Jedno Šandoru ipak moramo priznati – zabavljeni njime, ne primjećujemo kako drenaže i otočići suhog tla postaju sve rjeđi, a jezerca sve brojnija. Četvrti nivo hodnika očito smo već odavno ostavili za sobom, a naše lutanje nalikuje putovanju ka dnu rijeke. Pred nama se račvaju izgubljeni tuneli ispod Dunava, koji možda vode na drugu obalu. Naravno, skoro sasvim su potopljeni. - Eureka!- Mladoženja je raskrvavljenih noktiju i šaka čistio od blata jedva vidljivi malteški znak. Samo, ovaj ne izgleda kao onaj prethodni, jarkocrvene boje i oštrih rubova. Ovaj novi je skoren od blata i nagrižen vlagom, a krakovi su mu gotovo neprepoznatljivi. - Sjećate se malteškog križa i legende? Kad odbljesak Siriusa na nebu baci sjenu na crkveni bastion, pa propadne do malteškog križa - tu je zakopano križarsko blago! Ili ćup zlata? Zaboravio sam! Nije nam ga se više dalo tući, pa smo ga ignorirali. Uostalom, postoji samo jedan križ, pa bi ovaj novi mogao biti rezbarija neke izgubljene duše. Ostalo nas je tek dvojica-trojica, nisam više siguran, jer pomalo haluciniram od gladi. U blatnjavim i napola potopljenim hodnicima već odavno nema smeća, otpadaka, čak niti izmeta riječnih šišmiša, a blato mi teško pada na želudac. Jedno sam se vrijeme zanosio mišlju da mogu roniti kroz potopljene hodnike i probiti se do glavnog, koji vodi na drugu stranu rijeke, tamo gdje je sunce, hrana i vjetar u kosi. Možda uistinu buncam u deliriju, ali najgore je bilo kad smo pojeli prvog tamburaša. Svi su se nećkali, nitko nije htio prvi, pa smo, kao u lošim filmovima strave, istovremeno posegnuli rukama i zubima za mesom. Kod drugog i trećeg nije bilo oklijevanja. Kod četvrtog i petog već smo se borili za startne pozicije. Možda mi se pričinja, ali mladoženja je bio nazdravijeg apetita. Snažno zamahujem rukama prema svjetlu, koje se nazire kroz prljavožutu vodu Dunava.Svjetlost na kraju tunela? Zvuči mi, izgleda, nekako poznato. Još samo malo, još metar-dva i ja sam na suhom. Zaustavite Dunav i skazaljke stare! 2.10.2008.

Donatori sperme 24.9.2008. Kažu da su ljudi najinteligentnija bića na planetu. Ponekad se u općoj kakofoniji glasova nađe i suprotno mišljenje, ali ga zagluši samodopadna većina. Uistinu, jedino ljudi iz zabave ubijaju, bave se umjetnošću i rasipaju sjeme. Ali, postoji sve opravdanija sumnja u mnoge nedodirljive istine, pa tako i ovu - o najinteligentnijoj rasi na Zemlji, ljudima. Rijetko idem u podrum. Ne volim te mračne, memljive prostore s ustajalim zrakom i razbijenim žaruljama. Prošle sam godine samo jednom bio u podrumu, a ove godine i rjeđe. Ali, sila boga ne moli, pa je tako došlo vrijeme za ovogodišnji odlazak. Pročitao sam, naime, sve zalihe “Javnih financija i statističkih godišnjaka” i nema mi druge, nego po ranija godišta u podrum. Srećom, čuvam sve brojeve još od vremena prije Drugog svjetskog rata. Smijte se koliko hoćete, ali nema uzbudljivijeg štiva od Registra neporeznih prihoda, niti fiskalno zanimljivijih izvora sredstava od ovoga. A tek, kad se udubite u pojedine stavke, od tabela i naplaćenih naknada javnih i dobrovoljnih vatrogasnih društava, kojekakvih agencija, komora fondova i zavoda? Sve te raznolike i šarene takse, naknade, kazne i polozi, pa bilance društava za samopomoć i umjetnu rasvjetu, odjednom vas uvuku u čarobni svijet javnih financija, o kojem obični ljudi nemaju pojma. I eto, donio sam iz podruma svježi naramak godišnjaka i statističkih izvještaja i već nakon desetak dana čitanja naletio na novitet, koji mi je dao ideju za otvaranje obrta. Umjetna oplodnja! Kako to uzbudljivo zvuči, zar ne? Ne govorim sad o osjemenjivanju svinja, goveda ili krava, koje daju čokoladno mlijeko, iako ni to nije nezanimljivo štivo. Ne, mislim na umjetnu ljudsku oplodnju, banke sperme i ogromnu lovu koja se vrti u svijetu smrznutog sjemena, ženskih jajašca i laboratorijskih testiranja. Kako sam stručnjak za izvabilančne prihode, shvatio sam da nema uzbudljivijeg i isplativijeg posla od banke sperme. Na crno, razumije se, jer kod nas i za običnu banku treba brdo papira i dozvola, a o financiranju i projektima isplativosti, te strogim sanitarno-higijenskim uvjetima da ne govorim. Prvo sam na Internetu otvorio svoj virtualni ured i online web-shop. Kako smo svi na mreži jedna velika obitelj, doduše, onako južnjački opuštenih moralnih kočnica i nonšalantne, razbarušene inteligencije i imaginacije, odmah sam našao zainteresirane klijente za svoj mali posao na crno. Već prvog dana se na moj upit za donatore sperme javilo nekoliko tisuća pregalaca iz svih krajeva naše zemlje. Nećete vjerovati, ali 99 posto prijavljenih nije tražilo nikakvu naknadu za doniranu spermu, dapače! Velika većina potencijalnih donatora izjavila je da im je čast i zadovoljstvo donirati, da će čak sami platiti sva potrebna laboratorijska testiranja sjemena i najvažnije, da ih uopće nije briga tko će njihovo sjeme koristiti. Naravno, većina se ponadala doniranju na staromodni način, uz ručnu manipulaciju sisate medicinske sestre, čiju sam sliku skinuo s nekog TV portala (glumica u porno sapunici) i okačio na svoj web-shop. Baš svi vjeruju da “sestra” uistinu radi za našu banku. A kad ih ne zapadne ona, već autoručni rad, uz moje isprike da je sestra prezauzeta, ali da će im osobno uzeti uzorak sljedeći put, ne ljute se. Vjeruje u onu narodnu- treća sreća! Sestru nisam zaposlio, ali je susjed, penzionirani svećenik, zbog male penzije pristao raditi honorarno, triput na tjedan, kao website recepcioner. Odgovara na brojne mailove i zakazuje prijem uzoraka u mljekarskim kanticama pred podrumom. Naravno, svi mailovi ne mogu biti personalizirani, pa sam mu pripremio uzorak, šprancu po kojoj odgovara: “Cijenjeni gospodine taj i taj, budite sigurni da će vaše donirano sjeme, koje čuvamo u specijalnim kriogenim komorama s tekućim dušikom,biti zalog i spermotemeljac buduće Noine Arke, a Vaši geni upisani zlatnim slovima u Mliječnu stazu”. Malo koja muška duša ne zadrhti ponosom i srećom, što može vlastito sjeme rasijati u solarni vjetar. Stara narodna kaže ‘kako posiješ, tako ćeš i žnjeti’, pa je to dodatni stimulans za naše višestruke recidiviste. Iako je i navala prvospermanih povelika, ipak brojimo naše zlatne donore (+10.000 pologa naviše) u stotinama. Što ćete, strah od smrti i želja za vječnošću u našim je krajevima poprimila galopirajuće razmjere. Nakon što sam našeg recepcionera ulovio kako se na poslu samozadovoljava i pri tom drži kanticu za mlijeko pored stola, odlučio sam mu ukinuti naknadu za topli obrok i crkavicu koju sam mu plaćao. Zašto plaćati nešto, što čovjek s tolikim veseljem radi? Dapače, zatražio sam da on meni plaća režije za grijanje u stanu, te za kriohlađenje u podrumu, jer takav cool posao raditi žele mnogi! Posebno sam mu skrenuo pozornost na mogućnost da posao dodatno proširimo na intra-materinu inseminaciju (na crno, dakako!), te u posebnim prilikama, nešto intracervikalno, ili nagradnu igru s glavnim dobitkom - asistiranu reprodukciju! Istina, sumnjam da bi bilo tko iz naše male firme bio sposoban asistirati na onaj staromodni način, ali, nada umire zadnja i ljudski se nadati. A onda se, jednog dana, naša baza podataka s donorima toliko raširila, da nam je server Ministarstva znanosti (gigantske memorije, ali skoro prazan, bez uskladištenih podataka)na kojem smo se ilegalno švercali, odjednom postao premali. Znali smo da je vrijeme da zavirimo na drugu stranu bilance poslovanja – na buduće trudnice, trudnike i ostale korisnike ogromnih zaliha sperme i drugih tjelesnih tekućina naših veličanstvenih donora. Prvi je korak, logično, bio potražiti samosvjesne žene s viškom bioloških satova, a manjkom vremena i ostalih resursa za staromodno osjemenjivanje. Nasumce odabrani statistički uzorak iz jednog financijskog godišnjaka (žena,30-35,VSS,menadžer,3+propale hetero i 2 lezbijske veze)pomogao nam je da dođemo do prvih korisnica naših zaliha. Ali, avaj! - Prvi se mačići u vodu bacaju –rekao sam optimistično našem webmasteru i jedinom zaposleniku osim mene u firmi. - Žene su logična i racionalna stvorenja. Normalno da točno znaju kakvo dijete žele, pa su zahtjevne oko doniranog sjemena i samih donatora. Istina, nemamo previše nobelovaca i košarkaša s ljepuškastim crtama lica, ali zato imamo kandidate s genima koji jamče preživljavanje na ovim surovim prostorima. Oni nude spermu koja garantira balkansku čvrstinu prehrambenih i čitalačkih navika, a istovremenu fleksibilnost oko karaktera, morala i poštenja. Svaki će pažljivi kroničar statističkih godišnjaka to prihvatiti kao veliku prednost, skoro garanciju opstanka. Pa, koja buduća majka ne bi poželjela ovakvu sposobnost prilagodbe i prilagođavanja? Nisam žalio truda ni vremena, te čak uložio sto dolara, plaćajući (na crno, razumije se!) nekim ruskim hakerima, da naše rastuće baze podataka smjeste na servere Rarotonge i Tahitija. Isplatilo se, jer smo tamo dobili i potvrde o poreznoj olakšici, nek se nađe, ako zatreba. Uložio sam i u uređenje okoliša, stavljajući halogene lampe u podrum, koji je sad blještao plavičastim svjetlom, kao prava klinika za rasplodnost. Umjesto starih frižidera i kantica za mlijeko uveli smo moderne laboratorijske vrčeve od vatrostalnog stakla od 50 litara, u plavoj boji za donatore s dokazanim spsobnostima pravljenja muške djece i odgovarajućim, manjim, ali zato vrlo seksi, polipropilenskim roznim kutijama za garantirane djevojčice. Nakon razmatranja cijena za pipe i pipete, od te smo laboratorijske opreme odustali.Ionako naši donatori obavezno peru ruke prije mužnje. Od rukavica nismo odustali, ne bojte se! Svaki kandidat mora donijeti potvrdu s kemijskog, da su rukavice od lateksa čiste. Konačno, doživjeli smo nedavno da vidimo na crnoj burzi i našu firmu izlistanu, a cijene naših dionica već su prvog dana trgovanja probile sve burzovne indekse. Poslušao sam savjet brokera - podijelili smo dionice i napravili splitting, pa sad posebno kotira naš odjel za komercijalne surogat-majke, posebno za asistiranu, posebno za in vitro, a sasvim posebno za klasičnu inseminaciju. Brinu me jedino moguće tisuće zahtjeva za alimentacijom. Naime, zakon i pravo tu nije baš najjasnije. Tko bi takvoj djeci morao plaćati uzdržavanje? Naša firma - gdje su začeti na crno, ili crna burza? Ili nedajbože, ovi jadni donatori sperme? Budimo realni, njihovo jedino zadovoljstvo i bogatstvo oni drže u rukama, te ga lako i brzo proćerdaju. A onda treba čekati i do par sati da se vrelo napuni. Tim tempom, uz naše troškove, oni jedva da smognu novaca za platiti što ih uvrstimo u naše donor-liste. Tko će, k vragu, toj djeci plaćati alimentaciju? 24.9.2008.

Velečasni u Madonni 12.9.2008. Pripazite! Trinaestog rujna će pun Mjesec ući u klimavu vezu s nesigurnim Uranom. Kako tjedan bude odmicao, Merkur, Venera i Mars će ući u odnose, koje će donijeti napore i izazove kod kuće i na poslu. Ne grizite sve oko sebe, ali niti nemojte susprezati ljutnju. Uzdahnite duboko i odbrusite im, ljubazno ali odlučno. Recite im točno što vam je na umu. Bit ćete ugodno iznenađeni kad svježi zrak zapuše u vašim odnosima s drugima. Vlč. Divinio je kleknuo uz jarkocrveni Ferrari 599GTB Fiorano, brišući rukavom svećeničke halje golubje govno sa sjajne haube. - Divice mi, ovi su gadovi vragovi poslanici, ne mogu ti posranci bit od našeg milostivog Svevišnjeg!- huknuo je, brišući oznojenu ćelu i hvatajući se za križa. Opet ga je presjeklo, ovaj put toliko jako da mu se na tren zamračilo pred očima. - A jebenti iruda, čim-čim-dalje, tim-tim-gore! Ovo ni Marija neće likarijama moć’ istjerat’. Triba mi i duhovni seminar preskočit’. Možda neke travarije, ili barem oblog od travarice? – velečasni je konačno odahnuo, uvalivši se u kožno sjedalo, anatomski prilagođeno njegovom punijem stasu. Motor automobila je skoro nečujan, sve dok naglo nije otpustio kvačilo, a šesto dvanaest konjskih snaga u četiri sekunde dostiglo stotku. Brrrummm! Odavno su jedina iskrena svećenikova strast utrke, još otkad je u sjemeništu igrao Gran Turismo. Eh, tad mu je ovaj model bio samo maštarija. Da ima ceste za isprobat’ ovih trista na sat, kako nudi knjižica vozila, ne bi vlč. Divinio žalio benzina. Nema ljepše nego među nogama oćutit’ moćni stroj! Užario se svećenik na samu pomisao, a dlanovi oznojili od adrenalina. U ulici, gdje je smješten župni dvor, škripa guma i oblak prašine uzbude tek ponekog od mlađarije. Samo se rijetki osvrnu za velečasnim, najčešće uz zavidne uzdahe. Kad odjuri kao vihor, a cvilež guma na asfaltu utihne, starice u crnom križaju se i mrmljaju u bradu: - Čuvaj nam, Gospode, našeg župnika! A onda se, jednog dana, u novinama zateklo svećenikovo ime na nezgodnu mjestu, u crnoj kronici. Napalo ga, po glavi opalilo i opljačkalo župni dvor. Svaki je bogobojazni mještanin sa jezom čitao dalje, kako su bogohulnici i moralne ništarije odnijele crkavicu od milodara, zajedno s teškom čeličnom kasom i svećenikovim privatnim stvarima unutra. Šuškalo se, istina, među zavidnim ženama koje milost velečasnog nije dotakla, bilo na propovijedi ili ispovijedi u strogoj privatnosti sakristije iza oltara, kako su provalnici u sefu pronašli neke pornografske slike i seksualna pomagala. Sačuvaj nas, Bože, poganih usta i prljavštine tijela! Tek rijetki među župljanima,oni sumnjiva morala i vjere, naslađivali su se lažima i objedama vrlog pastira. Policija je bila nemoćna, naravno, jer je vlč. Divinio tvrdio da je u blagajni bilo tek sitnine od milodara i komad stakla iz Širokog Brijega, na kojem se ukazala Gospa dvije tisuće puta jednoj vidjelici, a ova to oporučno ostavila fra Diviniju. Staklo je, govorio je pobožno se križajući, od neprocjenjive vrijednosti. Posebno je sentimentalno vezan za to staklo, jer je u noćima iskušenja njemu bilo dovoljno zagledat’ se u njega i prizvati Gospu da mu dadne savjeta i pokore, pa bi opet mogao mirno na počinak. Javno je župnik pozivao lopove da staklo vrate, a novce nek’ zadrže. Uzalud, jer apel lovovima na moralnost i poštenje je kao pozvati političara na iskrenost i kajanje! Tapkala je tako istraga na mjestu, a velečasni sve zabrinutiji bio. Vidjelo se to na nedjeljnim propovijedima kad bi mucao, gubio nit, pa se češkao po tjemenu i govorio ‘što je ono Gospodin htio reći’. Prvi su redovi povlaštenih klecala u crkvi redovito dvostruko davali u lemozinu, ali nije pomagalo. Velečasni je kopnio, kao da ga je sam Nečastivi spopao, pa mu dahće za vrat. Vidjelo se to za volanom Ferrarija, jer ga je startao sporo, bez tragova guma na cesti. Vozio je ispod stopedeset na sat, pa bi ga pastva zabrinuto promatrala kroz zavjese, moleći krunicu za njegovo duševno i tjelesno zdravlje. Tragedija gubitka vidjeličinog stakla burgijala je u duši vlč. Divinija tako duboko, da se potpuno okrenuo i od svetovnih iskušenja. Na krstitkama i vjenčanjima jeo je umjereno, pio slabo ili nikako, a i svađe i tučnjave među njegovim miljenicama opasno su se prorijedile. Mnogi su otvoreno za njega strahovali - kopni i nestaje velečasni pred očima! Te nesretne subote, trinaestoga, dok je i Vrag kasnio sa svojim bogohulnim namjerama da zavlada svijetom, mještani su hitali na kioske, tražeći Jutarnji list viška. Na trinaestoj, nesretnoj stranici novina, u rubrici ‘Vjerovali ili ne’ kočio se crveni naslov skandalozna sadržaja: “Velečasni u Madonni”. Odmah se vidjelo da je vjestica lažna, iskonstruirana, komunistički pamflet dezavuiranja vjere, Crkve i osobe vlč. Divinija. Svejedno, svaka je duša gutala očima šturi tekst pregnantnog sadržaja: “ Policija potvrđuje, da je otkrivena pronevjera u vjeri i gotovu novcu od preko milijun eura, koje je župnik Angjelko X., poznatiji kao vlč. Divinio, drsko otuđio, fingirajući pljačku vlastitog sefa. Gorenarečeni je naručio od dvojice lopova -amatera iz Hlebina kraj Koprivnice, da otuđe sef, u kojem su ojađeni lopovi, umjesto velikog obećanog plijena, pronašli pornografske slike svećenika i redovnica u bludnim pozama, te nekoliko vibratora oguljene, neprepoznatljive boje. Istovremeno je na žiro-računu župe otkriven manjak od rečenih milijun eura, koliko je Ministarstvo prosvjete doniralo za restauraciju pročelja osamnaest crkava u Humu na Sutli. U suradnji s tajnom vatikanskom policijom, osumnjičeni vlč. Divinio lociran je u Madonni di Campiglio. Ekskluzivno saznajemo, da je Papinska garda već dobila nalog za prebacivanje osumnjičenika iz Madonne na eksteritorijalni prostor Svete stolice, gdje će kandidatu biti ponuđeno mjesto ministra financija”. 12.9.2008.

Crveni prah vodenice 11.9.2008. Tutnjava mlinskog kola zaglušuje misli, dok zavlačim prste u vrelo brašno što sipi pod prstima. Damari na sljepoočnicama u sinkopama preskaču svaki drugi otkucaj srca, a kameni žrvnji sudaraju se kao šišmiši, uzbunjeni mojim prisustvom. Nad glavom trošne grede podrhtavaju, naigled krhke kao paučina što visi i treperi svakim naletom zraka. Odnekud dopire izmaglica i stapa se s bijelom prašinom u zraku. Vodenica vibrira kao živo srce, steže u kontrakcijama, pa otpušta uz lepet krila i novi sudar kamenih žrtvenika. Nesmiljeno srce gnječi i melje zrnevlje i moje vlastite misli, uz grohot i divlje otimanje ledene vode ispod trošne drvene konstrukcije. Nepoznati glasovi u glavi nagovaraju, da se ne opirem. Da se prepustim.Oči mi se priviknu na tamu,pa polako uočavam boje u njihovom začetku, rađanju. Crnilo se razdvaja u nijanse sivog, pa smeđeg i zelenog, a svaka nova dioba geometrijskom progresijom, kao virus pod mikroskopom, rađa stotine novih nijansi do beskonačnog spektra. Rasute dugine boje pretvaraju vodenicu u jato šarenih tropskih ptica, a boje im se rastapaju,sudaraju i vrište. Nekako znam da su boje tek u mojoj glavi, ali se ne opirem. Gledam radoznalo oko sebe, dodirujući prstima svaku novu nijansu. Grimiz, purpur, skrletno, čak se i brašno pretvara u jarko crvenilo. Zaronim šake i prosijavam crvenu prašinu, kao osušenu krv nekog mitskog bića. Vodenica mi diše za vratom,u kontrakcijama koje su i moje vlastite. Konačno spuštam tešku vreću na trošni pod od crvotočnih dasaka, otirem znoj sa čela i kao hipnotiziran prilazim žrvnju. - Skoči! – nečiji hladni dah na vratu mi šapuće. - Lezi, odmori se!- crvena vrelina pod nogama uvjerljiva je. - Pridruži nam se, bit ćemo jedno, bit ćemo zajedno, zauvijek. Netko, nešto uzdahne, a dah zakovitla brašno u vrtlog koji zapleše iznad kamenih kolutova. Kad se crvena prašina slegne, vidim jasnije nego ikada. Još sam tu, ali ruke i ramena više ne bole. Osjećam gipkost u našim gredama, naizgled trošnim, a tako snažnim od mnoštva naših tijela, od našeg stoljetnog trajanja. Ja sam svi oni, vodeničari; kameni smo žrvnji i paučina; slobodni smo u krilima desetina šišmiša. Mi smo vodenica. Puhnemo u crvenu prašinu pod svojim nogama od dasaka, nasmijemo se grohotom svojih vodenih slapova, a onda tutanj smirimo, stišamo do neprepoznavanja. Čekamo na one koji tek dolaze. Na one, koji će nam se tek pridružiti. 11.9.2008.

“Smrt i zaborav” d.d. 10.9.2008. Čovjek ne mora biti tanatolog da razumije smrt. Istina, jedna je smrću opsjednuta Švicarka od smrti i njezinog prihvaćanja napravila cijelu znanost, utemeljivši Kuebler-Rossovu skalu od pet stupnjeva žalovanja. Jadno je započela, još jadnije završila svoju mučnu egzistenciju. Rođena kao jedno od trojki od tek kilogram težine, bila je nevoljeno dijete, kojem je okrutni otac skuhao kućnog ljubimca-zeca i malu Elizabetu natjerao da i sama učestvuje u kanibalizmu obiteljskog objeda. Ne čudi da je ozbiljno poremećena Liza odlučila studirati psihijatriju i da je cijeli život posvetila smrti i umiranju. Kad, vidi vraga! Nju, vjernicu, Bog kazni moždanim udarima i tjelesnom oduzetošću, osudivši je na muku invalidskih kolica da, tek proklinjući boga, skonča u osamdesetoj godini. Negacija je obrana, znam. Unatoč nesmiljenim i brojnim dokazima, nje više nema: dobre i drage, uvijek zaigrane i umiljate, koja mi razdraga srce kad je vidim. Kažu, nezrelo je negirati. Kažu, ne znaš učiti iz prošlosti, ne znaš se nositi s realnošću. Negiram činjenice, odgovornost, učinke, svijest,da se vrtim u krugovima...negiram da negiram. Ljutnja je došla s treptajem oka. Adrenalin u meni vrišti, dok mi se mišići stežu u grču, znoj na čelu, a srce u sljepoočnicama. Shvaćam da je u redu biti ljut na onoga tko je tu ljutnju skrivio. Ali, zašto na sebe? Uostalom, neki misle da samo imbecili i životinje nemaju sposobnost ljutnje. Ako Dalaj Lama može prihvaćati ljutnju, mogu i ja, pomislim. Cjenkam se sa samim sobom, samo da je još jednom vidim. Da je barem potrajalo još godinu-dvije.Da je barem... Depresija još nije mirenje, tek spoznaja da ćemo ionako svi umrijeti. I onda, prihvaćanje gubitka - nema je. Ali, nakon izvjesnog vremena,probudio me njezin miris u nosnicama, toliko živ da mi se učinilo da nije umrla, da je živa i ležimo pripijeni kao dvije žlice. Njezin me miris prati u liftu, iznenadi u jutarnjoj vrevi na pločnicima, zbuni u restoranu nabijenom raznoraznim teškim mirisima jela, ljudi i kasnog ljeta. Pokušavam ga se otresti uzastopnim tuširanjima, mirisnim osvježivačima prostorija, čak i namjernim umakanjem ruku u blato i naftu. Ništa ne pomaže. Miris njezine kose, pregiba vrata, kože na zapešću ruke poguban je. Vadim iz ladice neotvoreni crveni Bulgari parfem koji sam joj kupio za rođendan, koji joj nisam stigao pokloniti na vrijeme. Konačno odustajem od neuspjelog egzorcizma i odlazim potražiti profesionalnu pomoć. - Smrt i zaborav, izvolite! - djevojka na recepciji ima iritantno veseli glas koji pršti od entuzijazma, toliko u neskladu sa tvrtkom koju predstavlja da je to neukusno. Nadam se da je ostatak firme decentniji i svjesniji boli s kojom se njihovi klijenti nose. A onda se djevojka nasmiješila i nekako prisno, s razumijevanjem položila svoj dlan preko mojega. - Smrt ili Zaborav? Znate, mi smo jedinstveno pogrebno poduzeće! Možemo se, umjesto vas, pobrinuti za vašeg dragog pokojnika ne samo zbrinjavanjem i ukopom tijela, već i vašim uspomenama i sjećanjima. Naš se osnivač ingeniozno sjetio poigrati mnogostrukošću značenja pojma smrti. Dakle, ne samo smrti kao kraja jednog trajanja, već i smrti kao teške, naporne ili opterećujuće uspomene. Rješavamo se čak i kompletnih sjećanja na pokojnika, posebno ako se radi o dragim osobama, čiji vam je gubitak nenadoknadiv, a bol zbog toga nepodnošljiva. Naravno, u pola cijene možemo vas riješiti i uspomena na lošu osobu ili iskustvo iz vaše prošlosti. Ipak, takvih je slučajeva mnogo manje - nije prestajala govoriti kao navijena, a ja sam bio sve uvjereniji da sam na pravom mjestu. - Iskreno, ni sam nisam siguran što bi bilo najbolje za mene. Možete li mi pokazati neke od vaših procedura?- oprezno sam pokušao ispipati teren. Uzela me za ruku i povela u prvu od prostorija u nizu. U prvoj, dva tipa u poslovnim odijelima i kravatama pljuvali su po plastičnoj maketi pokojnika u otvorenom lijesu, nazivajući ga pogrdnim imenima i psujući zapjenjeno. Kad je prvi lutku i ošamario, stresao sam se i zatvorio oči. Kad sam ih opet otvorio, nalazili smo se u drugoj prostoriji, gdje su tri klauna s crvenim nosevima, kapicama sa zvončićima i tajicama drečavih boja pokušavali nasmijati trećega, koji je kao mrtav ležao na odru. Odmah sam znao da glumi, jer su mu se krajevi usana povremeno trzali. Možda su mu kolege urnebesno smiješni, a on se morao suzdržavati da ne prasne u smijeh? . - Gledajte, smrti se treba narugati, pokazati joj srednji prst i učiniti je ljudskijom, približiti nam je. Nema boljeg recepta za to od farse, komedije, izrugivanja. Ovo je jedna od naših najuspješnijih metoda – djevojka je bila uvjerljiva i iskrena, a njezin optimizam zarazan. I sam sam jedva suspregnuo osmijeh na neke od klaunskih grimasa. Možda je tome pripomogla i neprilična izbočina na uskim tajicama tobožnjeg mrtvaca, jer pobogu, erekcija u smrti je zaista apsurd i urnebes. - Imate li još nešto za ponuditi? Uostalom, u kojoj je funkciji zaborav u naslovu tvrtke? – pitam još u nedoumici. Ne mogu se domisliti kako zaboraviti nekog dragog, ma kako bolna bila uspomena na njega. Kako je to uopće moguće? Mozak se ne može prevariti, a selektivno brisanje memorije dešava se tek u znanstvenoj fantastici. Bio sam sumnjičav, priznajem. A onda mi je djevojka pružila bočicu i jednostavno rekla: -Pomirišite! Sjećam se da sam udahnuo intenzivni miris mošusa,ruža, kadulje.... Sjećam se, da na djevojčino pitanje koga želim sahraniti, nisam znao odgovoriti. Sjećam se, da sam u njihovo pogrebno poduzeće ušao s nekom određenom namjerom. Pretpostavljam da bih nekog trebao pokopati, oplakati, odžalovati? Sjećam se, da sam na vratima njihovog čudnovatog pogrebnog zavoda pomislio - što ja tu radim? Ne sjećam se više. Samo ponekad, kad padnu zadnje ljetne kiše na prašnjavi pločnik, šumno njušim prašinu i čudim se kako je divan, omamljujući, spokojan i siguran taj miris prašine, jedini preostali na svijetu. 10.9.2008.

Srebrno runo 29.8.2008. Tri su srebrne guske sletjele na moj prozor -jedna od olova, jedna od bolova i jedna od govana. Nisam ih prepoznavao, onako blještave, na suncu, niti sam mario za njihovu nutrinu, bilo mi je važno da su sjajne. Nisu govorile, lepetale su krilima i pokazivale na sve četiri strane svijeta - prema sjeveru i jugu, istoku i zapadu. Nisam, u to drevno doba, još poznavao vještinu čitanja znakova, još nisam bio izabrao sudbinu slijepog proroka. Bio sam površan i slijep kod očiju, zaokupljen varljivim. Ponekad sjedim na tom prozoru, zagledan prema horizontu i mislim - evo, sad će mi stići golub pismonoša, ili pasti ćup zlata na glavu, jer baš pod mojim prozorom ponire još jedna šarena duga. Sve jednoj su krila bila okrznuta, kljasta i deformirana, ali od sjaja, ili odbljeska sunca na sjajnoj površini njihovih tijela, nisam to zamjećivao. Nije mi bilo važno. Glavno da su ovdje, makar ostale tek kratko, na odmorištu dok čekaju nastavak putovanja, vođene vlastitim unutarnjim kompasom. Nijedna ne govori, ali osjećam da pričaju bez prestanka, u kakofoniji nemuštih znakova, nagnutih vratova i stavljanja glave pod krilo. Umišljam da u nosnicama osjećam miris spaljenog perja, nagovještaj zime i samoće, nešto toliko različito od ovog ljeta. Prihvaćam ih kao dugo iščekivani rod, kao najbolje prijatelje, iako oblike i izgled ne prepoznajem, a oni govore više od riječi onome tko zna gledati. Ja nikad nisam znao, priznajem. Moje je zlatno runo u naravi srebrno i rascijepljeno na tri dijela: od olova, od bolova i od govana. Dugo to nisam znao. Ponekad se tješim, to je ionako nemoguće prepoznati bez pomoći bogova, proročica ili heroja. Argonauti su odavno tek točkice u daljinama i samo ponekad namignu sa zvjezdanog neba. Kastor je smrtan, prijetim stojeći na rubu, a onda me moj blizanac, moje drugo ja, povuče nazad s ruba bezdana, u sigurnost sobe. Na otvorenom prozoru sjajno runo od srebra i olova, od smrtnih bolova i od govana što kipte u svakome od nas, vibrira i čeka oslobođenje od zmajeve vlasti. Ima dana, kad srebrne guske lepetom krila privlače pažnju – one bi krenule ka magnetnim polovima ili drevnoj Trakiji, ne znam. Pobjeći negdje, prokletstvo je od želje koju nosi svatko od nas, imao vidljiva krila ili ne. Dok ih njegujem, svoje kljunove okreću ravno prema meni, a umišljam da prepoznajem razumijevanje i mudrost iz njihovih zjenica. Od olova mi prsti postaju crni, a težina napisanih redaka i progutanih slova pada teško na želudac. Nadimam se, kao da ću ja sam, umjesto njih, snijeti ogromno jaje Kad na sebe navlačim srebrno runo, dio od bolova pada na ruke i ramena. Tih dana ne idem na posao, nemam snage niti podići šalicu čaja. Plutam u nemoći, s rukama položenima u tri srebrna srca, stisnut uz njihovo toplo perje i čekam, da probadanje u kostima i tkivu prestane. Onda zaredaju dani, kad se budim u smradu, zbunjen i nesretan, brišući srebro, sjajno od guščje masti i govana. Pokušavam isprati neugodni zadah i mirise, koji se ne daju oprati, ma koliko trljao njihova tijela, svoje ruke, prozorsku dasku na kojoj stojimo danima, zagledani prema daljinama, iščekujući. Čini se da runo mijenja oblike i prostor koji zaprema, jer kožu i pera od srebrnih niti ponekad vidim kao zlatno grumenje, koje se treptajem oka u trenu vraća u paperjastu bjelinu perja. U sobi s prozorom, srebrno runo postaje klupko bez jasno definiranih udova i krila, tek jedno živo tijelo koje pulsira i guta svjetlo i sjenu, prostore i obrise. U one dane, kad ne zurim očarano u blještavilo runa, gledam kroz prozor u daljinu i jasno mi je da se horizonti sužavaju, a čarobne guske gledaju ljudskim licima na tijelima ptica. Možda sam od sjaja runa pomislio da je moje. Ili, da sjaj dolazi od mene samoga, jer nema ljepote bez prepoznavanja u nečijem oku? Jesam li runo stvorio sam, od tri zalutale srebrne guske na mojem prozoru, malo olova, dosta bolova i mnogo govana? Ponos i arogancija bez opravdanja - za to se u drevna vremena gubila glava. Bilo je pitanje vremena, kad će me taj hubris i prkošenje bogovima gurnuti preko litice. Moja zla kob, moja Nemesis, došla je, kako i priliči božanstvu, bez oklijevanja, s osvetom bogova. Srebrno runo odletjelo je prema drugim horizontima, čekajući nove argonaute, a ja na Kavkazu ispirem zlato, nalazeći govna. 29.8.2008.

Černo bil 20.8.2008. Stani odmah tu, uz cestu!- Nataša me uzbuđeno zgrabila za koljeno. Jedva sam dočekao da joj udovoljim. Nisam se trudio parkirati auto u šipražje, jer nas je vrelina požude zapljusnula iznenada, bez upozorenja. Znao sam da nas putnici u automobilima koji prolaze mogu vidjeti, ali nisam mario. Put iz Donjetska prema Jugoslaviji bio je dug, ali prilično uzbudljiv, prekidan iznenadnim zaustavljanjem svakih stotinjak kilometara. Kad smo se posljednji put dohvatili, gladno i očajno, Mađarska nam je već bila za leđima. Kosa joj je bila mokra i slijepljena od znoja, ali mirisala je divno, na zrele šumske jagode, koje su tih dana rasle kao lude, sočne i krupne po proplancima. Tog kasnog travnja 1986. godine još nismo gledali u nebo i proljeće je bilo puno dobrih iščekivanja. Nismo se, kao drugi, hranili ogromnim vrganjima, niti ribama sa dvije glave. Bili smo oboje protiv ubijanja životinja, pa smo s gnušanjem gledali kako vojska na poljima masakrira tisuće goveda i raznih drugih mutiranih životinja. Mi smo ih doživljavali tek kao posebna Božja stvorenja, a ne opasnost. Ona se pred mojim očima transformirala i ja sam s mukom prihvaćao tu činjenicu. Ne, nije joj raslo treće oko, niti rožnate izrasline po tijelu. Bilo je mnogo gore, jer se mijenjala naočigled, prelazeći iz stanja zaljubljenosti u sumnjičavost, pa bijes, a zatim suze i kajanje. Kad bih joj obzirno skrenuo pažnju na eratično ponašanje, krivila bi svoju žensku prirodu, hormone ili položaj zvijezda... Uvijek je imala neko razumno opravdanje, pa bih stisnuo zube i čekao da mi se divna djevočka, u koju sam se ludo zaljubio, opet vrati. Ah, Nataša, što ti zdjelala sa mnoj! Zapjevao bih sonornim baritonom, nastojeći je udobrovoljiti, a ona bi se nasmijala i tjerala dalje po svom - red strasti, pa sumnjičenja, a onda bijesa i kajanja. I tako u krug, danima, vrtjeli smo se grizući jedno drugom repove naših verzija istine, odbijajući vidjeti jedno drugo ičijim drugim očima, osim naših vlastitih. Uskoro je počela nazivati sve svoje prijateljice u Ukrajini i Rusiji, ispitujući ih o meni. Poznaju li me? Jesu li se ikad sa mnom dopisivale? Jer, bio sam poznati rusofil, tako sam i naučio jezik, dopisujući se s curama. Obično smo razmjenjivali poeziju, poštanske marke ili salvete. S jednom, koja je isto voljela Ahmatovu, skoro sam se oženio. Vremenom je njezina opsesija počela opterećivati naš kućni budžet - znao sam dati pola plaće na telefonski račun, dok se ona pravdala kako oboje poznajemo jednu pjesnikinju iz Vladivostoka, ili Čeljabinska, ne sjećam se više. Samo je htjela od nje čuti jesmo li bili više od prijatelja? Kad sam joj rekao da više ne možemo zajedno, načisto je poludjela, da je s ruskog automatski prešla na ukrajinski. Sve teže sam je pratio, posebno kad je u svaku treću rečenicu stala ubacivati rumunjske pogrde. Kako ostaviti Ruskinju ili Ukrajinku bez posljedica? Ne znam. Vjerujem da je to čak i nemoguće. U vrijeme dok smo prekidali, stotinjak kilometara od Kijeva jedan su cijeli grad stavljali u karantenu od betona i olova. Reaktor broj četiri rastopio se kao maslac u pregrijanoj mikrovalki u pola dva iza ponoći, a zataškavanje incidenta nije spriječilo tmaste oblake na putu prema usnulim susjedima u Bjelorusiji, Poljskoj i na Baltiku. Skrivalo se od spavača, ali i danima kasnije, dok smo svi bili budni i zabrinuti, jedino je mlijeko iz Mađarske nekim čudom bilo sve ukusnije i sve jeftinije. Kupovali smo, znajući da se baš svim kravama crno piše na ovim prostorima. Nekako, nismo marili, kad se radilo o mlijeku. Nataša se naočigled i fizički počela mijenjati. Nekako se zgođušno zaokruglila, ten joj se proljepšao, a oči dobile poseban sjaj. A možda sam od radijacije i ja postajao sve lakomisleniji, zaljubljeniji, tko će znati? Bili smo iste visine, no ona se nekako znala izvinuti, podići na prste i veselo smijati, pozivajući me gore, da i sam bacim pogled s novih visina. Kao da su joj se horizonti proširili, a vizure postale zaokruženije. Kao iz aviona, na deset tisuća metara visine, gotovo da vidite zakrivljenost Zemlje. Takvim je očima Nataša počela gledati na svijet. Propinjao sam se na prste, naravno, ali bez uspjeha. Radijacija, očito, nije jednako djelovala na sve. Ja sam, u strahu od mogućih posljedica, počeo neumjereno jesti. Počeo sam s celulozom, zbog straha od zatvora, a tomovi knjiga ionako su uzalud čamili na policama knjižnica. Ruska književnost uglavnom - idioti, braća Karamazovi, a vani tihi, prijeteći Don! Ali, tko bi pametan dirnuo u to? Zato sam jeo one fine, tanke sveske pjesnika, od Ljermontova i Jesenjina, do Majakovskog i Jevtušenka. Nisu mi legli, nadimali su, izazivali gorušicu i podrigivanje. Probao sam s pjesnikinjama - Cvjetajeva i Ahmatova za doručak, Vasilenko i Pavlova prije spavanja. Bio sam očajan, jer - što donosi smrt, nego poraz? da parafraziram jednu od njih. U našem invertiranom svijetu, Nataša je postajala sve ezoteričnija, s glavom u oblacima, prognozirajući kisele kiše i nebo od pepela, a ja, ja sam se odmicao u latitudama. Nadimao sam se kilometrima u širinu, odmičući postojano od ekvatora i šireći se prema sjeveru i jugu. Nisam je od tada viđao. Nataša je davno probila ionosferu, pa statički elektricitet i krčanje u slušalici telefona priječe da čujem bilo što. Pretpostavljam da ću saznati na vrijeme, jer i radijacija ima svoj vijek trajanja. Nisam tužan, shvaćam kako je nuklearni reaktor divna, iako opasna stvar. Rado bih otišao u posjet mjestu njezinog taljenja, da položim vijenac, ostavm stručak cvijeća. Kažu, više nije opasno. Kažu, čak i turističke grupe obilaze napušteni grad i postrojenje. Kažu, život tamo opet buja. Poslije Nataše, više ne volim taj glagol. Kad nešto buja, to mora završiti kiselim kišama. 20.8.2008.

Dvije dravske nemani 16.8.2008. Ja sam Sam. Samo, punim imenom, ali ovdje ljudi baš ne vole Slovence, pa sam ime skratio. A i brate, kad god bih rekao 'Samo', ljudi bi dizali obrve, češkali se iza uha i pitali: „Samo, što? Ispljuni, dovraga!“. E, a kad bih pljunuo, rekli bi da tjeram šegu, pa ljutito odmahnuli rukom i odlazili. Sad sam Sam. Da, i to isto- ja sam uglavnom sâm. Osim kad sjedim kraj rijeke, tu na ušću Mure u Dravu, gdje oblaci jure, komarci grizu, a štuke ganjaju kečige na mađarskoj strani. Na našoj jedino somovi bućkaju pod vrbama, praveći virove i krugove na površini, kao da podzemne vode izviru pod vrbom. Ili kao da nafta bubri. Imao sam prijatelja-naftaša: taj se u našem kraju "naradio" hodajući po selima, nagovarajući seljake na probna bušenja na svojim njivama. Prvo bi obećao brdo novaca, pa fino jeo, pio i pokoju snašu obrlatio u šašu. E, a onda bi njegova firma bušila i rušila do sudnjega dana. Na kraju bi sve svršilo na smrdljivom plinu, pa mulju, stotinjak litara masne nafte… A onda, ćorak! Naftaši bi lijepo spakirali opremu, stavili ispušnu cijev i zauvijek unakazili kukuruzište. Ali, opet sam skrenuo s pričom, a želim vam pripovijedati o prijateljstvu s jednim somom. Ribom, ogromnom i neobičnom. Som je, kao i ja, tu na riječnom ušću pod vrbama, najčešće jako, jako sâm. Dođu ribiči, istina, ali nemaju nit' strpljenja, nit' alata, nego zabacuju neke ankere, lajne i kukice kao da će, božemeprosti, pecati kedere cijelog života. Na pecaroše som ne obraća pažnju, jedino onda kad neki pijan padne iz čamca, pa ga on mora izvlačit'. Osim onih bezobraznih - te ne spašava. Te jede! Uostalom, tako je počelo i naše prijateljstvo. Pecao sam, sjedeći na grani vrbe, koja se nadvila sasvim na vodu. I tako, pazim da ne smočim cipele, a onda se okliznem i buć! Smočim se cijeli. A imao sam nesreću da sam pao baš na tog soma, koji je pod površinom pravio gnijezdo između korijenja vrbe i potonulih, trulih dasaka od starih čamaca. Ma nemojte, da somovi ne prave gnijezda? Što vi znate, gradske neznalice! Vidio sam na svoje oči, gnijezdo k'o ježeva kućica, samo pod vodom. Imao je moj som i problema s friško doseljenim dabrovima, kradu mu granje i daske za svoje ružne instalacije, koje som baš i ne shvaća. Ti su dabrovi izbjeglice iz Ukrajine: kupilo ih prirodoslovno društvo, pa nadobudno naselilo tu, na Murinom ušću. Kažu, nekad su tu živjeli dabrovi, pa što opet ne bi! Ma, glupa priča izuzetno, som mi se često žalio, ojađeno sučući brkove. Jel' da nisam rekao da som ima sto pedeset kila i da je veći od čamaca? Ne lažem, jahao sam na njemu, dok me vadio kad sam se utapao. Brzam pred rudo, opet, a htio sam ispričati to s dabrovima. Som veli, da su te napasti prvo počele krasti građu iz njegovog gnijezda, a onda i širiti grozne priče po rijeci. Navodno, našli u granju zapletenu čizmu nekog ribiča. Čizma, čizma, pa što? E, ali u čizmi je bilo i stopalo, pa je som došao na zao glas na Dravi. Tobože, da se udebelio od utopljenika, što je za riječane apsolutni tabu. Nitko tu ne jede utopljenike, osim soma (zna riba pokoja, bez kućnog odgoja, pojesti oko, dva, ali dalje od toga ne idu). Zatim podmeću, da je nenormalno velik, jer ljulja čamce da ribiči ispadnu, utope se, a on onda čisti. Baš! Som mi se kleo na sve svoje mile i drage (sad pokojne, sve ih nadživio, to ga također tišti!), da ne ljulja čamce i da jede samo jako bezobrazne, a djecu ne dira. Ja mu vjerujem, na svoje sam oči vidio kad je ispljunuo jednu curicu, cijelu, u komadu, neokrznutu. Da se vratim dabrovima. Gadovi kradu, lažu i strašno psuju na nekoj mješavini rumunjskog, ukrajinskog i ruskog. Osim toga, sve najbolje mladice pojedu, a izgrizu i više nego im treba, pa ostave pregrizeno da propada. Kao svi prognanici, puno su propatili. Ovi, navodno, od pretoplih rijeka kod Černobilja. No, dobro sad - ni naše bilje nije više tako zeleno. Bude i tu černoga skoro! Som je isprva patio zbog glasina: da je mastan k'o Fatboy Slim; danima nije jeo ništa osim podvodne trave, pa mu se zgadila za cijeli život (pokušao sam mu objasniti taj fat/slim oksimoron, nije upalilo - som je duduk za jezike). Probao je i makrobiotičku dijetu, ali su mu ljuske zapadale u protezu, a brkovi zveckali od kojekakvog smeća. Zbog glasina o djeci, stalno ih je tjerao ispod vrbe, da mu se tu slučajno ne utope, pa da svi njega okrive. Znao bi ih škakljati brkovima po tabanima, po trbusima, a mali su napasnici vrištali 'zmija, zmija'. Srce ga skoro strefilo! Nećete vjerovati, nisam ni ja - tako velik, a boji se zmija! Kaže, da su mu ljigave i fuj! onako vijugave, pletu se oko brkova i repa kao vodena trava, a on travu sad mrzi iz dna duše. Nekad ju je brstio da je se riješi, ali od dijete mu se gadi i pipnuti je. Kakva smušena priča, reći ćete i pogoditi! Kad ju je som meni pričao, isto sam uskliknuo, ali na svoje sam se oči uvjerio u većinu. Sjedio sam na najnižoj grani vrbe, odmah uz vodu i pecao, kad sam se poskliznuo, udario glavom u podvodni panj i onesvijestio. Pao sam somu ravno na gnijezdo, dobrano se zabrinuo. Dok me vukao za nogu prema površini, rekao sam sve četiri čarobne riječi (i vi ih znate od predškolskog odgoja- izvoli, hvala, molim, oprosti) i to je soma raznježilo i odobrovoljilo. Odmah mi je oprostio, izvukao me van i dao mi umjetno disanje, sve dok nisam štrcnuo svu progutanu vodu.. Srećom, ribiči su se pokupili pred bijesnim ugrizima komaraca i obada, a spremala se i ljetna oluja, pa ribe ne grizu. Obala pusta, osim mene i soma. Disali smo obojica teško, na škrge, a njegovo je lice plemenito sjalo u mraku. A možda sjaji od Krškog, ne znam. Meni je Krško mrsko, iako je u Sloveniji, jer čujem da će i njihova obadva dabra preselit ovdje kod nas. Gore im pretoplo, izgleda. Dakle, ležali smo obojica u plićaku i teško disali, a on je prvi počeo s tiradom. Ispovijedao se, kao da je sudnji dan, ili dvadeset sedmi srpnja na svetu Anu u Halasz Csardi. Za mog soma je taj dan svake godine kao smak svijeta, jer nagrnu turisti, ribiči i kupači, pa bućkaju, viču, motornim čamcima paraju vodu i guše ga masnim mrljama od nafte. Sirotan je stoput dobio veslom po glavi, a i šokirao se par puta kad je gricnuo neke gliste na površini, a ono- prsti turista koji namaču ruke iz čamaca! Povjerava mi se som o svemu, vidim da prijatelja nema, a i kako bi imao s ovolikom tjelesinom? Ljudi se boje debelih, bježe od njih, pa teško nađu i prijatelja, a kamo li srodnu dušu, ženu ili ljubavnicu. Tako je i som prošao u životu, a smrt nikako ne dolazi. Da je barem vještijih ribiča, palo mu napamet samoubojstvo uskakanjem u neki čamac. Probao par puta, opekao se, kaže, jer bi čamac pukao a ovi se pijanci (jer ti u čamcima svi loču nemilice!) utopili k'o miševi. Od smrti izgladnjivanjem je odustao, jer je od gladi bio nervozan, otresit i zloban, pa je znao udarati glavom u podvodno korijenje, tresti vrbe, da djeca s grana padaju k'o kruške u vodu (neke je pojeo sasvim slučajno, kune se). Tu je som stao s pričom i obzirno pitao kako sam, zašto sam Sam, to jest, sâm. Moja je priča bio lakonski odgovor - težak sam. Som je bio oduševljen - isti njegov slučaj, mogli bi biti prijatelji, iako ja imam duplo manje kila, al' karakter težak. Pa, neka, kaže on, meni ne smeta, tolerantan sam, prilagodljiv, a dosta mi slušati onu narodnu 'šuti k'o som' ! Što sam mogao, nego pristati? Ili je halucinacija, utapam se, pa pred smrt mala podvodna mora - ili je sve istina, pa ako ga odbijem, mogu ga razjariti. Ne bih volio da na obali nađu samo moje čizme, sa ili bez stopala u njima! Gnijezdo već imam, pravio sam ga godinama!- kaže som ponosno, a meni neugodno reći, kako je to rupa u podvodnom mulju i da, iako podstanar, ipak imam više životne standarde i navike. - Znam da nije ljubav na prvi pogled, ali za početak i toleramtan suživot partnera, makar i tako različitih, dobar je početak svakog odnosa - kaže som mudro i ja tu nemam što dodati. Ispočetka život nije bio loš, ali kad je ponestalo dobre hrane (rakovi, školjke i riječne alge i malo riječnog cvijeća) som je počeo prigovarati, da barem jednom mjesečno želi okusiti meso, a ljetna je sezona kupanja, šteta toliko dobrih čamdžija (natjerao sam ga da ih prestane zvati komadima, topljencima, ribičima, sve mi je bilo morbidno). Nikad nisam bio oženjen, ali slušao sam razne priče o braku. Kad u kuću uđu razmirice i svađe, tu sreća pobjegne kroz prozor. Istina, nismo se svađali oko novca, ali oko svega ostalog jesmo: oko hrane, nabavke, stana, čišćenja i spremanja… Som je bio boemčina i sve je gurao u granje i mulj. Znao je lutati do kasna, ostavljajući me samog da se dosađujem u gnijezdu. Od usamljenog dobričine postao sam zloban i osvetoljubiv svat, pa sam i sam išao plašiti kupače u predvečerje, ribičima trgati flaks i mreže, bušiti čamce…Ipak, zgadio sam se samome sebi kad sam jedne večeri lokalnom župniku viknuo iz vode 'bu!', dok je na obali, na prostrtoj dekici, gnječio neku tinejdžerku. Odmah sam vidio da je zlo, jer je poplavio u licu i počeo se gušiti, a cura je pobjegla vrišteći. Da umirim savjest i udobrovoljim soma, odvukao sam velečasnog u gnijezdo pod vrbom i fino razveselio partnera. Avaj! Bio je to početak našeg kraja, jer som više nije htio jesti ništa drugo. Naprotiv, počeo je prijetiti da će me cinkati, ako ne namamim još ovakvih komada. Znate kako kažu 'kad jednom probaš masne, stalno tražiš velečasne'. Svakom od nas od nekog posebnog trenutka ili događaja jednom krene sve nizbrdo.Tako je bilo i sa mnom, Samom, a ni som nije prošao bolje.Tinejdžerka i mnogi ribiči počeli su širiti nebuloze o dravskoj nemani, valjda aludirajući na nas dvojicu. Čuo sam razne verzije te budalaste priče, a glupana koji se posebno isticao objašnjavajući kako imam(o) trokutastu glavu - samome sebi obećao sam za večeru. Ovdje su ljudi lakovjerni i praznovjerni dozlaboga, pa su počele procesije, egzorcističke seanse na Dravi. Nagrnuli luterani, protestanti i obični katolici, počeli su hodočastiti svakodnevno. Nanjuši ta sorta novce kod puka koji plaća mise i moli se svetoj Ani, koja malu djecu brani! U toj sam fazi već jeo i djecu, neku s osobitim zadovoljstvom, prepuštajući tuste svećenike svom drugu u muci, svojoj srodnoj duši, svome somu. Od dva dobrodušna božja stvorenja okolnosti i bešćutno društvo stvorili su kriminalce i osvetnike. Prežderavali smo se gotovo svakodnevno, pa čak počeli, kao dabrovi, slagati zalihe. Kad topljenika nije bilo, ljuljali smo čamce budalama koje bi hrabro noću isplovile. Jednom smo združenim snagama prevrnuli mađarsku skelu, ali to je jedna druga priča. Ovih dana učim soma hodati, jer sprema se jesen, pa će nam uzmanjkati kupača. Planiramo se odvesti do županijskog središta i potražiti kakvo sjemenište, fratarski red ili nešto slično. Treba misliti na budućnost i planirati zalihe dugoročno. 16.8.2008

Pred vratima vodenice 14.8.2008. U njezinoj kući zidovi su goli, osim jednog jedinog ulja na platnu sa starinskim motivom vodenice uz planinski potok. Onako bijeli i sterilni, zidovi bacaju čudnovate sjenke nepravilnih oblika, satkane od sfumata bijele kave u tami, ljeskajući se i plešući na raskriljenim staklima prozora. Mrlje zatrepere, pa se kao plimni val proliju i nestaju u podovima. Sparna je ljetna večer, zrikavci s obližnjeg potoka luduju, natječu se s kreketanjem žaba i noćnim zvukovima na periferiji. Sparina puzi, šunja se parketom prema otvorenim balkonskim vratima. - Hoćemo li na terasu? – nevoljko pita, ne pokazujući namjeru da ustane iz fotelje. Sjedi golih, podvijenih nogu ispod sebe, nesvjesna praznine sobe koja nas oboje omotava u klupko od mraka i vreline, stvarajući zagušljivu kukuljicu. Zidovi se šire, rastavljaju na slobodnomisleće stranice i sklapaju u neku čudnu geometrijsku cjelinu. - Ne treba, ako ti je ovdje dobro – odgovaram, upijajući sliku nje ispod jedine slike na zidu, a mirisi i zvukovi u oštrom su neskladu sa svežinom naslikanog slapa iznad oronule vodenice. Škiljim prema platnu, napeto zureći u polumrak. Sjene sa zidova igraju se sa sjenama na slici. Moja domaćica šuti u mraku, uronjena u svoj tok misli, ali ne osjećam tu šutnju kao teret. Radije zamišljam da smo uz vodenicu, čije drveno kolo grabi vodu iz potoka, prskajući sa drvenih lopatica prema našim dvjema šutljivim figurama u ovoj sparini bez zidova. Čini mi se da čujem huk sove i lepet moćnih krila, kojima je upravo zarobila plijen u obližnjem parku. Pomalo otkrivam sve širu lepezu zvukova i užurbanog života iz mraka, koji paralelno živi s nama, umrtvljenim ljudima koji šutnju uz puno riječi zamjenjuju potpunim odsustvom govora. Mislim, kako do sada na platnu nisam zamjećivao naslikanu figuru čovjeka, koji stoji pred vratima vodenice. Očito se sprema ući. Ali, zašto su mu ruke oko vlastitog vrata, a oči iskolačene u strahu, kao da se brani od uboda rojeva stršljena? Skoro da sa slike čujem njihovo zujanje i na vlastitoj koži osjećam stotine sitnih igala. Nije kao ubod komarca, gdje prodiranje rilca u kožu ne osjetim, sve dok ne zasvrbi na mjestu uboda. Stršljenova žaoka je kao široka igla za punktiranje, što grubo razdire kožu na mjestu uboda, a bol kod prodiranja u venu skoro paralizira. Kad konačno klip igle pogura sadržaj u krvnu žilu, osjećaš otpor krvi i plazme, dok se uštrcana tekućina grubo širi prema stijenkama žile, pa dalje u krvotok. Zagledam se u vlastite ruke pred sobom i osjećam slabost, zbog koje moram odložiti čašu s pićem na rub stola. - Oprosti, zavrtjelo mi se od sparine, ovdje tako nema zraka! – kažem uzrujano, no moja domaćica i dalje šuti. Ne mogu je nazvati sugovornicom, jer među nama nema dovoljno izgovorenih riječi da bi se satkala paučina razgovora. Čini se, kao da me iz polumraka gleda sa smiješkom i razumijevanjem, da zna o čemu pričam, ali fizički je odvojena od naša dva svijeta, ovog u sobi i onog na slikarskom platnu, koji se nekako stapaju u amalgam od zagušljivog zraka i vreline što prodire u svaku poru tijela. Konačno odložim čašu i jedva vraćam ruke u krilo, ne razumijevajući u kojem su se trenutku ti naši svjetovi stopili u zajednički oblak koji plovi zrakom, zidovima i paralelnim svjetovima. U tami sve manje vidim sobu oko sebe, ali opet, ne čudeći se, slika na zidu je sve jasnija, a novi i novi detalji izranjaju iz slikarskih premaza kistom. Čovjek na slici sad izgleda kao da se povlači iz vodenice, korak po korak odstupajući od kolopleta kolibe, vodenice i potoka. Vrata od hrastovine širom su otvorena, malo nakrivljena u stranu, kao da su željezni okovi popustili od silnih tereta i prečestih otvaranja. Zamjećujem crvotočinu na drvenoj građi, na potpornim gredama koje strše u kutovima i zelenu plijesan na šindri, kojom je vodenica pokrivena. Da fotelja u kojoj sjedim ima bolji naslon, mogao bih se konačno opustiti i zagledati u sliku kao napeti film. Jedino se ne mogu odlučiti radi li se o pastorali, trileru ili možda filmu strave. Atmosfera na slici mijenja se dugotrajnim gledanjem i sad mi se čini da se sjene u sobi pretaču u sliku. Ili je obrnuto? Ne znam. Strašno me bole leđa od ukočenog sjedenja u mraku, dok ruke više ne miruju na krilu, već mahinalno provjeravaju vlastitu tjelesnost predmeta i sebe samoga. Zapremam li još uvijek isti fizički prostor, ili sam se i sam prelio u sliku? Svejedno ne prestajem napeto zuriti u vodenicu na platnu i vrata, kroz koja samo što nije izašao netko. Ili nešto, nisam više siguran ni u što, osim da se slika svakom minutom preobražava: Sve je kao na filmu, kad se kamera počne udaljavati, a vizura pretače u široki kadar. Oko lika na slici je krčevina, čistina s još vidljivim panjevima i posječenim raslinjem. Šumski puteljak vodi prema šumi sasušenih stabala i groteskno savijenih grana. One se nadvijaju do samog puteljka, šumske staze kojom nitko više, izgleda, ne prolazi, jer su ljudske stope i tragovi kotača tek skorena udubljenja obrasla travom. Zašto u vodenicu ljudi više ne zalaze i što radi ovaj, očito posljednji čovjek na slici? Razmišljam je li možda zalutao, pa iznenada u vodenici otkrio ucrvano truplo vodeničara, davno zaboravljenog od ljudi i zvijeri? Sigurno je tako. Vodenica je odavno napuštena i u njoj sve stoji osim slapa. Jedino je vodeno kolo u pokretu, uzaludno grabeći i vraćajući slapove kapljica potoku. Možda su stršljeni napravili gnijezdo baš iza vrata? Uz ključanicu, sami u praznoj vodenici, kao u razbojničkom gnijezdu odakle kreću u ratničke i pljačkaške pohode? Slučajni ih je putnik uznemirio, otvarajući teška vrata. Možda je ramenom gurnuo i srušio gnijezdo, pa se sad brani od bolnih uboda pobješnjelih stršljena? Ako ubodu vratne žile, njihov otrov može paralizirati, pa čak i ubiti odraslog čovjeka. Ali, zašto se muškarac na slici ne brani, ne maše rukama da odbije roj? I zašto se drži objema rukama za vrat? U duhu se približavam slici, iako mi je jasno da i dalje sjedim uspravnih leđa na rubu fotelje, zagledan u obrise slike. Svuda oko mene je tama, više ne vidim ni moju domaćicu, tek čujem njezino disanje prekoputa. Što ona radi? Razmišlja li o životu, o meni, ili nekom trećem? Dobro da ne očekuje uzaludnu priču, isprazne razgovore. Imam pametnijeg posla, zagledan u svijet kojeg prije nisam primjećivao. Vodenica izgleda kao obična drvena koliba, kakvih ima na desetine u Lici. Ne zamjećujem ih dok vozim prema moru, nikad me nisu privukle izgledom ili sudbinama ljudi koji u njima obitavaju. Čudno je, da tek neka radnja ili ljudska mašta može predmetima, kućama i vodenicama podjednako, dati neko značenje i smisao, neki razlog postojanja. Ova je više od slike, jer je slikar uspio višestrukim premazima boje oživjeti platno sitnim detaljima koji, sklopljeni u cjelinu, pričaju epske priče. Lik pred vodenicom uzmiče korak po korak, a na raskriljenim vratima kolibe, kao u nekom inverznom ogledalu, stoji njegova sjena s rukama oko vrata. U sparnom, zagušljivom zraku kapljice vode na slici ne rashlađuju, naprotiv, donose vrelinu. Nagla provala dugo priželjkivane hladnoće iznenadila me, da sam zadrhtao. Prošla me jeza niz vrat, niz kralježnicu od gume i prste, kao kod lutke u izlogu. Ledeni drhtaj niz tijelo u snažnom je kontrastu s vratom i glavom, koji plamte. Stotinu igala mi se zabadaju u vrat, a dvije suprostavljene struje, led i vrelina, nastavljaju kao sveobuhvatna groznica kroz tijelo. Na slici, sjena sa vrata zakorači prema muškarcu pred vodenicom, isprva polako, a onda se naglo obruši, stežući ga rukama od tekućeg mraka i stapajući se u jedno, jedino tijelo. Sve teže dišem, fascinirano zureći u tamu, nemoćan da odvratim pogled od vodenice i sjene koja proždire muškarca na slici. Kao da se brojni ubodi stršljena pretapaju u razdiruću bol u mozgu, u gušenje i muklo grlo, što ne uspijeva protisnuti krik. Glas mi je bez zvuka, ne uspijeva pobjeći iz zatvorenog grla i usta. Prijeteća tama halapljivo guta liniju usana i konačno ih izbriše u grotesknoj grimasi. Oko mojeg vrata se dva para ruku konačno razdvoje kao leptiri nakon ljubavnog plesa i moje vlastite šake polako kliznu u krilo. Uzalud očekujem pomoć od šutljive domaćice, koja sjedi pod slikom. Ona ništa ne primjećuje. Nekako se čini da njezino disanje, kao šumni slap, dopire negdje iza mojeg uha. Kao da ne sjedi prekoputa, već je obavijena oko vrata svoje gosta, svoje žrtve. Njezino se disanje omotava oko mene kao zmija, prije konačne kontrakcije, prije zadnjeg hropca žrtve. Odjednom čujem lepet krila i struju zraka iznad sebe. Vodenica nas uvlači oboje kroz crvotočna vrata što se za nama zatvaraju. Praznu sobu konačno ispuni sparna ljetna večer i zrikavci s obližnjeg potoka. Sve je opet na starom mjestu i istom poretku stvari. Sve, osim nas. 14.8.2008.

Dr. Žiga Fraud i literarno zastupstvo uz 25% provizije 13.8.2008. - Ne bojte se! Ja sam Vaš prijatelj – rekao je doktor svilenim glasom, uzimajući Dunjinu drhtavu šaku u svoj ljepljivi dlan. – Možete mi potpuno vjerovati! Jedini sam doktor s tri doktorata, dva iz medicine i jedan iz lijepe književnosti. Dunja je teško uzdisala na njegovom kauču, prevrćući u rukama doktorovu posjetnicu, ispisanu baroknim zlatotiskom, na kojoj je vitičastim slovima pisalo: “Dr. Žiga Fraud, M.D. Ph.D, D.Lit., Académie des Inscriptions et Belles-Lettres, Literarni agent“. U ušima joj je zujalo, a doktorov oznojeni dlan pomalo je izazivao napade panike. Ipak, početni strah i gađenje progutala je uz usiljeni smiješak. Žarko je željela da je netko razumije, a doktor je kvalificiran i veoma voljan. Vidjelo se po tome, što njezinu ruku nije ispuštao iz svoje. Dok joj je obećavao potpuno izlječenje i uz to, kao bonus, besplatno zastupanje kod renomiranog izdavača, Dunja nije mogla, nego da sklopi oči i prepusti se umirujućem glasu i uznemirujućim prstima iskusnog doktora. Pet minuta kasnije, već je sve bilo gotovo. Vješto zakopčavajući hlače, doktor se nakašljao i suhim, službenim glasom saopćio joj da sad žuri, ali da joj ga prepisuje triput na dan. - Ovaj, na mjesec, triput na mjesec! - zagrcnuo se i zakašljao, skidajući i brišući zamagljene naočale. - Znate, triput na dan uobičajena je fraza, ali to bi ipak bilo malo previše – dodao je, šeretski namigujući. Dunja je ostala sjediti i kad je dobri doktor već odavno nestao iz ordinacije. ……. Te jeseni, dunje u ormaru doktora Žige posebno su zamamno mirisale. Danima je njuškao drvena vrata ormara, odgađajući zadovoljstvo prvog zagriza.Unaprijed se veselio danu, kad će miris nadvladati njegovo odgađanje. Već je znao cijeli, poznati scenarij unaprijed: jednog će jutra, na putu iz kupaonice, bosonog došetati do kuhinjskog kredenca, onjušiti zrak i polako otvoriti vrata. Dunje će ležati žute i mirisne, pomirene sa sudbinom, a on će kao dijete odigrati eci-peci-pec i onda izabrati pobjednicu. Kad je lizne i konačno zagrize, trpki će sok ispuniti njegova usta; on će zagrgljati u grlu, ispljunuti, a nagriženu dunju pokriti čistom, bijelom maramicom s monogramom. Bio je to ritual, vrijedan muke i odgađanja, kruna njegovih cjelogodišnjih napora kao ljubitelja, poznavatelja i znanstvenika. Dunje! Tko im može odoljeti? Na to ushićeno, retoričko pitanje doktora Žigu bi žignulo pod srcem od osjećaja ponosa i ispunjenja. Naravno da mu je i ova Dunja vjerovala! Ako biste pitali doktora Frauda, sve su one bile iste:bez iznimke, mlađe žene na rubu živčanog sloma - zbog djece, nevoljenog muža, prevelikih očekivanja okoline… Nije im trebalo puno, naravno. Topla riječ, razumijevanje, uglađen i kićen govor i pohvale - bujica pohvala, koje su one upijale kao žedna lončanica vodu. Naravno, da su bile neshvaćene! Naravno, da su bile zapostavljene, crnčeći u kuhinji, na poslu, u krevetu, podajući se raznim muškim prohtjevima bez imalo razumijevanja za njihove unutarnje nemire; za njihove valunge, vreline koje su ih obuzimale u prsima, među koljenima, na zapešćima ruku, koje su tako željno čekale smiraj u nježnom zagrljaju razuzdana ljubavnika! Ili je bilo obrnuto – razuzdanom zagrljaju nježna ljubavnika? - Ma, nema veze! - zaključio je samodopadno doktor Fraud. - To sam ja, isto ja, sve opet ja, kako god okrenu! Sad ste već nestrpljivi, dragi čitatelju, osjećam vaše zdvojno pitanje: tko je, dovraga, doktor Who i kako izgleda taj vrli primjerak ljudskog roda, ta muška esencija ljepote, vještine i muškosti? Doktora Žigu upoznao sam slučajno, u mješovitom pjevačkom zboru. Sjedio je tri reda dalje od mene, među ostalim tenorima, na koje smo mi, pravi muškarci – ergo, basovi i baritoni – posprdno gledali s visoka. Naravno, lagali smo se i obmanjivali, kako tek dubina glasa muškarcu jamči testosteronski primat. Kako naše glasove svaka ženka, žena, po mogućnosti još sopran, prepoznaje kao jedine vrijedne primjerke za rasplod, dugoročne veze ili običnu zborsku avanturu. Tada još nisam znao da je Žiga doktor, liječnik dapače. Onako visok, plave kose i pomalo tupasta pogleda, bio je predmet poruge basova, pa čak i ponekog alta. Soprani, naravno, po definiciji nemaju pojma. Zna se, da mladost i neiskustvo idu pod ruku, iako su zborske cure u biblijskom smislu poznavale većinu nas u zadnjim, muškim redovima. Ako iz mene i progovara teška ljubomora, oprostit ćete mi, jer sad znam dubinu svoje propasti. Ali, brzam s pričom i nepovezano govorim, moguće, pa mi dozvolite da nastavim. Ljudi smo, dakle, površni smo, pa nije čudo da nas je sve smela dvojnost i sveobuhvatnost liječničkog poziva, struke i znanja našeg doktora Žige. Ipak je on jedini kompletni doktor za tijelo i dušu. Doktor Fraud je, naime, specijalizirao psihijatriju i patologiju, pa jedini može meritorno svjedočiti bolestima i opačinama ljudskog tijela i psihe, ante- i post-mortem. Kao i druge, i mene je fascinirao svojim titulama, stečenim dugotrajnim školovanjem, ali i briljantno odabranim specijalizacijama. Žiga je, potpuno opravdano hvaleći se i likujući, izvadio zlaćane posjetnice s titulama i objavio da je i doktor belles letres, na što su se baš svi soprani i pola altova htjeli podati dušom i tijelom istog časa! Nije me bilo briga za druge žene, ali kad je i Dunja impresionirano zakolutala očima i počela se blesavo hihotati, teška me zavist i ljubomora ujela za srce. Priznajem to nevoljko i nijedna pokora nije dovoljna da ispere gorčinu iz usta, dok sam po ustima prevrtao njegove titule, olimpska postignuća i konačno, budimo realni, očitu fizičku ljepotu.Ta nordijska plava kosa i tupi, smireni pogled čovjeka koji svakodnevno gleda u onostrano, prevrćući u rukama ljudske psihe, tijela i konačno - trupla! Čovjek, pred kojim život nije misterij; koji doslovce drži ljudska srca i jetru u vlastitim rukama, a sutra će možda i moja muda i bubrege! Priznajem da mu nisam vidio mane, osim što je titula doktora lijepe književnosti (tako sam si protumačio francuski belles letres) zazvučala lažno i šuplje. Zvonila je kao nešto za guske, šiparice i one koji su u školi učili ruski, umjesto francuskog. Nakon tri dana proučavanja enciklopedija i raznih definicija zadnje, sumnjive titule doktora Žige, s oduševljenjem sam uočio napuklinu u njegovom savršenom rezimeu. Belles letres je, naime, titula ni vrit-ni mimo, koja ne opisuje beletristiku, pa čak niti lijepu književnost, ili pisanje, kako sam naivno pomislio u prvi mah. Radi se o usko specijaliziranom pojmu za one, koji ne pišu ni fikciju, ni poeziju, niti dramu. Prije će biti, da je termin izmišljen zbog revnih knjižničara, kako bi lakše svrstali tu nazovi-književnost, koja se uglavnom bavi esejima, pismima, pa čak i recitalima, koje ni uz najbolju volju ne mogu svrstati niti u jednu od književnih kategorija. - Nešto kao juha od slova, a nisu rezanci! - zaključio sam sa zluradim olakšanjem. Naravno, da je Dunja zatražila da joj vratim njezine rukopise, koje sam joj besplatno redigirao i prepravljao po stoti put. Bila je perfekcionist, a nakon sve češćih literarnih razmimoilaženja, objeručke je dočekala ponudu doktora Žige za literarnim zastupanjem. - Vidjet ćete, pronaći ću Vam izdavače čak i za Vaše neobjavljene romane! – rekao je svojim piskutavim tenorom. Nije mi bilo jasno kako ijedna žena može pasti na takav glas. Gdje su joj oči i uši? Te noći, nakon što sam joj vratio njezine rukopise, dugo nisam mogao usnuti, a kad sam konačno zaspao, sanjao sam noćne more od tekstova i nobelovce koji ne razlikuju č i ć, ije i je. Probudio sam se u grču, obliven znojem, s jedinom mišlju - Dunju treba spasiti! Na pjevačkoj probi nestrpljivo sam se osvrtao, tražeći oboje pogledom. Žiga nije došao na probu, a niti Dunje nije bilo na vidiku. Dirigentici sam se na brzinu ispričao indisponiranošću (a baš sam solirao u Kyrie eleison) i promrmljavši u bradu ‘Gospodi, pomiluj!’ požurio u Opću bolnicu, na odjel patologije. Doktor Žiga je, izgleda, bio na dežurstvu te noći. Ono što sam ugledao, šokiralo me i obilježilo za cijeli život. Doktor Žiga Fraud imao je na jednom obdukcijskom stolu rastvorene knjige Albertusa Magnusa, Corneliusa Agrippe i Paracelsusa! Znam, prepoznao sam ih po koricama i rastvorenim crtežima Prometeja. Uostalom, i sam se amaterski bavio alkemijom pisanja. Iz tih vrijednih knjiga doktor Fraud je trgao listove i praveći loptice od papira, punio Dunju na susjednom obdukcijskom stolu. Na moj užas, ona je bila živa, budna i očito vesela, jer su joj oči blistale onim posebnim sjajem, kao kad ti obećaju ugovor za tri romana i odmah uplate avans, dovoljan za ljetovanje u Australiji! Čitao sam o takvim literarnim agentima s nadnaravnim sposobnostima, koji zaračunavaju i više od uobičajenih deset posto provizije. K vragu, sam bih takvome dao desnu ruku (pišem lijevom!) i cijelih 15%. Jednim sam pogledom obuhvatio prostor, radnju i aktere, te na Dunjinom licu pronicljivo i, avaj, zaljubljeno prepoznao stockholmski sindrom pčinjenosti svojim tamničarem, literarnim agentom par excellence! Uostalom, umijeće oživljavanja i stvaranja nadčovjeka, kombiniranjem medicine, semiotike i umjetnosti možda neće napraviti zlato, ali nobelovca ili dobitnika Bookera svakako! ….. Znam, opako sam podbacio i mojom krivnjom svijet sada strepi. Njemu, zlom doktoru Žigi Fraudu lako sam i bez dvoumljenja rascijepio glavu obdukcijskom satarom iz standardne obdukcijske opreme. Ali nju, onako nevinu, lijepu i ustreptalu, prepunu alkemijskih kuglica papira, to faustovsko, frankensteinovsko Stvorenje i novovjekog Prometeja, nisam mogao. ..... Zahvaljujući (ili unatoč?) lažnom literarnom doktoru i poznavatelju anatomije, dihotomije i literarnog zastupstva od dvadeset posto, Dunjina se predestinirana literarna sudbina ostvaruje. Možda zbog položaja zvijezda, možda od sretnog utjecaja olovnog tiska na papiru alkemičarskih tomova? Ili, jer je rođena za to, da bude novi Zlatousti? Podbacio sam, ali ipak zahvaljujem Bogu na barem jednoj sićušnoj milosti. Dok sam je oslobađao okova, Dunja mi je šapnula na uho: - Nakon pet minuta bio je mlohav i mekan kao tijesto! Niti ne sluti, kako ovom opaskom spašava moju smrtnu,ranjivu dušu!

Morska pijavica 9.8.2008. Nebo se smračilo kao pred oluju. Nije mu se izlazilo iz kuće, ali ostao je bez cigareta. Iznenadio ga je jak vjetar, koji je vitlao granama drveća, noseći lišće i stare novine s obližnje klupe u parku. Kao da nije sredina još jučer žarkog ljeta, šapnula mu je usputna misao. Prve su ga kapi kiše dotakle po licu nježno, sa oprezom slijepca koji dodiruje sugovornika. Kiša je natapala zamrljanu majicu, izlizane traperice i nervozne ruke, kojima je obgrlio vlastita ramena. Krenuo je prema najbližem kiosku, odjednom posrćući pred sve snažnijim naletima vjetra, koji se pred njegovim očima pretvarao u ljetnu oluju. Nebo su parale munje, ali zvuk grmljavine nije se čuo. Na horizontu se niotkuda, neočekivano pojavila crna pijavica. Nije se iznenadio, ionako je danima tražio neki znak, nešto iščekivao. Bilo je već previše sparnih dana u opustjelom gradu, kojeg je samo tornado mogao očistiti od smeća, truleži i propadanja. Fasciniran vrtlogom vjetra, koji je metodično usisavao sve što mu se našlo na putu, stajao je i čekao da se pijavica približi. Oduvijek ga je zanimalo, koliko je istinita teorija da u središtu tornada vlada mir i ravnoteža. Trebao bih to probati, pomislio je. Oluja se u vrtlozima primicala, noseći sve pred sobom. Iz obližnjih dvorišta drvene vratnice ograda kloparale su pred naletima, a prevrnute kante i dječji bickl kotrljali su se praznom ulicom prema pijavici. Trče joj u susret, pomislio je. Umjesto da se skloni, stao je nasred prazne ulice, širom raširenih ruku i sklopljenih očiju počeo odbrojavati. Izračunao je - dok nabroji do sto, pijavica bi ga trebala progutati.. Na pedeset, više nije izdržao. Otvorio je oči da provjeri napredovanje vjetra. Tornado je nestao isto tako nenadano, kako se i pojavio. Nebo je na horizontu bilo krvavocrveno, a ulica potpuno tiha. Pijavica je progutala zvukove, začuđeno je pomislio. Ali se zato novi svijet pred njegovim očima prelijevao u svim duginim bojama, umjesto prljavosive, koju već godinama gleda svuda oko sebe - na ulici, u stanu, u zapuštenom parku preko ulice. Pružio je ruku prema bojama, koje su odjednom zadrhtale u samo njima znanim ritmovima. Crvena je vijugala kao zmija, sustižući narančastu, žutu i plavu, a on je pomislio da sanja. Nije se pitao što slijedi, samo je pošao za bojama. Vijugale su kao šumska staza i mamile ga da korača putem svježe boje. Iza njega su ostajali bijeli tragovi, kao stope u snijegu. Podsjetilo ga je na 'Čarobnjaka iz Oza'. Nije bio pretjerano pametan, ne posebno hrabar ili izuzetno emotivan. Ali, srce je imao. Prečesto ga je osjećao u sljepoočnicama, kao da će eksplodirati u glavi, ili ga ugušiti u vlastitom grlu. A onda su boje nestale, a on je ispao iz pijavice i tresnuo o zemlju. Kao da ga je halucinantni san progutao, pa ispljunuo. Tijelo ga je boljelo, a ogrebotine na koljenima podsjetile da je živ i da ne sanja. I tako je počeo pratiti vremenske prognoze u potrazi za olujama. Gdje god bi mogla nastati pijavica ili naznaka tornada, on bi se tu našao, čekajući crni vrtlog vjetra. Znao je da ga unutra čeka svijet u bojama, svijet kakav je oduvijek zamišljao. Prijavio se da volontira u Hidrometeorološkom zavodu, nudeći da besplatno razvozi ekipe po terenu. Čudili su se, a on je lagao kako priprema magisterij iz sinoptičke meteorologije. Kao papagaj ponavljao je naučene fraze i podatke o morskim pijavicama na Jadranu. Ali ga je uistinu zanimalo samo jedno: da uđe u središte pijavice i doživi svijet kakav postoji tek u mašti. Nije trebalo ići u Kansas – morske pijavice redovito su se pojavljivale kod Rovinja, Šibenika i Zadra, na Korčuli i Hvaru. Neke bi trajale desetak minuta, u rijetkima bi provodio i po sat vremena. Počeo je s malim eksperimentima, počeo je u vrtlog unositi razne predmete i uređaje. Ali, nijedan nije radio. Kazaljke sata bi stale, čim bi zakoračio u pijavicu, pa je protok vremena unutra postao rastezljiv pojam. Nekad mu se činilo da unutra luta danima, da prelazi desetke kilometara. A kad bi ga pijavica ispljunula, sa čuđenjem je zaključivao da je na istom mjestu, tek mrvicu kasnije od vremena kad je u vrtlog zakoračio. Sad je počeo loviti one velike. Kao da je s pecanja na plovak prešao na pacifičke tune ili barakude. Za novu se igru trebalo detaljno pripremati, pa je prodao stan, dao otkaz na poslu i preselio se na more. Kupio je brodić sa opremom za satelitsku navigaciju i počeo tragati za pijavicama. Baza su mu postali Paklenski otoci jugozapadno od Hvara, gdje se pojavljuje najviše morskih vrtloga. Te ljetne noći, probudio ga je zvučni signal s monitora. Pogledom je tražio kumulonimbuse, iz kojih obično krene tunel prema površini. Fascinirano je zurio prema horizontu, očaran nastajanjem vrtloga iznad mora, dok se lijevak spuštao iz oblaka i ubrzano kretao prema njemu. Upalio je motor brodice i krenuo ususret pijavici. Sad je već bila u fazi zrelosti, a lijevak se vrtloga širio, skoro sasvim okomit na površinu mora. Šibao ga je vjetar i tisuće vodenih kapljica. Držao se grčevito za kormilo i kao opčinjen promatrao pramac, kako nestaje u vrtlogu. Odjednom, hučanje je prestalo, a boje su se počele slijevati sa stijenki pijavice. Lijevak se odmatao poput konopca, unutrašnjost pijavice širila u svim smjerovima. Spazio je vodopad koji teče uvis, dugu iz koje se prosipaju zlatnici i shvatio, da je ova pijavica zaista velika. Možda najveća na svijetu. Samo se nadao, da ima dovoljno vremena da stigne do kraja pijavice. Do kraja duge. Usidrio je brodicu i sigurnim korakom zakoračio prema morskoj površini. Hodao je po vodi, ne čudeći se, ne brinući. Nije propitivao, nije sumnjao. Kao epski junak u filmovima, za njega zakoni fizike nisu postojali, a more se razdvajalo pred njegovim stopama. Na kopnu ispred njega, čekala ga je cesta od žute cigle. Ili možda od zlata? Nije potrčao. Naprotiv, krenuo je polagano, radoznao, ali bez sumnji. Nekako je znao, da je pred njim svo vrijeme svijeta. 09.08.2006.

Čistoća jezika 2.5.2008. Zovem se Maksim Mihailovič Rukov, a moj posao je lov na psovke u literaturi. Komitet gosudarstvennoj bezopasnosti imenovao me posebnim povjerenikom za jezik još 1921.godine, radi očuvanja čistote književnosti, od mladosti Komsomola pa sve do Akademije znanosti. Puno je posla, previše, jer Majčica Rusija ima lijep jezik, u kojem prostote, profanosti i psovke plivaju kao riba u ulju. Za sve je krivo katoličanstvo i pogani utjecaj Zapada. Tamo su sve žene kuje, a ruski je jezik prijemčiv za budalaštine, pa se i kod nas ta budalasta riječ ukorijenila. Zvali tako ženu ili psa - isto je, ali suprotno našim starim i bogatim ruskim izričajima. Kad nas se za suhu pizdu bez kurca govorilo ljepše – ‘suka’ ,od latinskog ‘sukubus’, žene-demona, koja je nikad nije bila suha, naprotiv. ‘Suka’ bi znala muškarce cijediti do zadnjih kapi tjelesnih sokova, predstavljajući samu strast koja se goni, tjera. A onda je prokleti Zapad donio tu hladnu, otuđenu riječ, suvlju od trstike i naši su pisci počeli koristiti riječ ‘kučka’ na svakoj trećoj stranici. Znam precizno, to mi je posao, čitati tisuće knjiga tražeći ovakve riječi, kako bih u ime Revolucije očistio naš veličanstveni jezik za buduće naraštaje. - Jeb svaju matj!- Mihail Afanasijevič je kriknuo i pljunuo mi u lice, dok su ga bičevali i tražili da otkrije tko mu je dao ideju za roman ‘Majstor i Margarita’. Bila je 1936.godina, a samizdat rukopis, izvučen na šapirografu, gorio je u limenoj peći, dok je vatra obasjavala Ukrajinčevo izmučeno lice. - Veliš, rukopisi ne gore? E, pa gledaj kako ovaj tvoj pravi fini plamen - narugao sam mu se. Dok mu je čuvar lomio prste petom čizme, Bulgakov se luđački smijao, zagledan u plamen. - Mi znamo da roman nisi napisao ti, već sam Vrag – strpljivo sam mu objašnjavao. Ali, KGB ima u posjedu originalni sotonski rukopis, a ti si ga, misleći da je izgorio, ponovno prepisao po sjećanju. Dakle, nije ti Sotona davao psovke, već ih je tvoj prljavi um sam ispisao. Govori, otkud si pokupio prostote? - Pizdec!- vrištao je, dok su mu užarenu šipku nabijali u šupak. - Na huj, bljad!!!! Nije pomagalo, jer se sljedećeg trenutka onesvijestio. Mislim da mu je sam Beelzebub pomagao da pobjegne u nesvijest, svaki puta kad smo bili blizu priznanja. Nakon par tretmana u podrumu Lubjanke, svi bi propjevali, ali Ukrajinac nikad nije priznao. Živ nije izašao iz našeg podruma. Poslije smo ženi Bulgakova podmetnuli dvojnika, s lažnim dokumentima. Do smrti je ponavljao maksimu ‘svog’ romana : “Sjedim s mirom, nikoga ne diram, tek pijuckam čaj”. Ipak, 1940.morali smo skloniti i njega u podrum, jer je previše znao, a veliki rat s Nijemcima valjao se na horizontu. Ženi smo dopustili da objavi rukopis dvadeset godina kasnije, jer je previše samizdat kopija cirkuliralo Moskvom, pa svaku pojedinu šapirografiju nismo više mogli kontrolirati. Službeno izdanje ipak je očišćeno od psovki, što ste se sigurno uvjerili i sami. Jedna od naših, a ne Bulgakovljevih podmetnutih ideja u romanu, bila je “Nema lične karte, nema ni čovjeka”. Svi su znali da tako Berija i tajna policija kontroliraju baš svakoga. Samo nešto radi protiv Partije, pa će ti nestati dokumenti- a onda, ni tebe više nema! Paranoja se širila i kroz tako provučene naše poruke. Ipak, pravi autor ovog paklenog romana o Vragu zna da je najbolja dosjetka potaknuti pisanje i priču o njemu samome. Time dokazuje da ne postoji, a opet - svaka inkantacija jača ga i snaži među ljudima. Jevgenija Zamjatina ulovili smo prije nego je uspio izdati svoj roman ‘Mi’ , tobože distopijsku viziju naše veličanstvene Revolucije. Normalno, u njegovoj verziji sve je obrnuto od utopije kojoj stremimo – ljudska bijeda i jad, siromaštvo, opresija, zagađenja, glad... Nije to najgore, nego roman vrvi psovkama, te brojnim pogreškama u gramatici i sintaksi. To je povelik posao za mene, jer Ženja je zaista gad prljavog uma, misli i usta. Ne znam gdje je naučio te prostote, jer mu je otac bio svešteno lice i učitelj, a majka glazbenik. Na kaljeni, suka! Čjort vazmi ! Tamničar ga je mlatio cijelo prijepodne, ali gad bi tek tu i tamo prokleo nasitno, ili protisnuo poneku krupniju psovku. Ništa drastično, ni upola kao u njegovom rukopisu. Čekalo se mene, glavnog ispitivača, da iz njega izvučem najgore. Kad sam ga posjeo za stol i pred njim počeo ispravljati pravopisne pogreške u njegovom rukopisu, od bijesa mu je izbila pjena na usta. - Mudak! Pedričo! Matj tvaja sluha nakzaljnaja! – vrištao je, dok sam crvenim flomasterom u skoro svakoj rečenici nalazio pogreške i potcrtavao ih. Svaki put bih mu značajno namignuo, dok se on, solidno vezan debelim užetom batrgao na stolici, koja je ugostila mnoge njegovog poganog soja. - Zatknjis na huj, zavali jebalo!- odjednom je meni izletjelo iz usta. Zgranuo sam se, pocrvenjevši do korijena kose. Nekakvo pervezno zadovoljstvo obuzelo me dok sam mu uzvraćao prostotama. Nisam psovao već godinama, i osjećaj je bio bolji od vodke i cigare istovremeno. Svoloh se trzao i bacakao u stolici, pokušavajući zubima dohvatiti moju ruku i crveno penkalo. Odalamio sam ga po gubici i nastavio križati naopake rečenice. Uredništvo zatvoreničkih rukopisa naporan je posao, jer ih najčešće mlatim istom rukom kojom redigiram tekst. Ponekad mi se čini da je sav moj trud uzaludan. Istina, u konačnici ti romani, pripovijetke, štogod, izađu umiveni, preuređeni i u njima nema ni traga psovkama. Moje osobno zadovoljstvo je kad vidim da nema mrskih pravopisnih pogrešaka. Kad smo ga gurnuli u peć u podrumu Lubjanke, a na danje svjetlo poslali dvojnika, nije mi bilo ni mrvicu lakše. Nekako sam bezvoljan i mučenja, te ispravci rukopisa budućih ruskih velikana književnosti više me ne vesele. Možda sam bolestan, možda predugo izložen Zamjatinovim idejama. Mojem šefu se također svidjela ideja da cijeloj službi propišemo brijanje glave i terapije elektrošokovima. Tako, naime, svi izgledamo isto i svi smo na isti način ošamućeni, pa počinjemo misliti slično. A to je ono što nam u ovom povijesnom trenutku treba, a ne nekakve filozofske ideje, sloboda pojedinaca da rovare i izmišljaju, da pišu romane i na razne druge načine troše svoje kreativne potencijale, dok zemlja grca u opasnostima. Nama treba jedinstvo, drugovi! Moramo postati demokratska zajednica, koja misli i djeluje kao jedno! Moja služba je jedno, moja država i narod će uskoro biti jedinstveno i u svakom smislu čisto, od Boga izabrano stado. Naš jezik postaje čist i samo naš, oslobođen prljavština, psovki i prostakluka. Ali, najprije ga treba unificirati, izbaciti sve natruhe ogavnog ukrajinskog. Laž je, drugovi, da smo ikada imali išta zajedničkog s tim jezikom pastira, koji su došli tko zna s kojim hordama sa Istoka. Zabluda je da ih razumijemo, i da oni razumiju nas. Nek’ ih zeme Vrag! Čort vazmi!!! 2.5.2008.

Prva ljubav 26.4.2008. Moj otac ima sedamnaest i smišlja, kako da se ubaci u partijsku školu u Fažani. Nije se dovoljno učlaniti u Partiju. Moraš se nečim istaknuti, da bi te primijetili i poslali na partijsko usavršavanje. Moj otac još nema pojma gdje će ga sve život odvesti i kako će biti sretan kad dobije sina, mene, ali sad bi učinio baš sve, da nekako dospije u tu Fažanu, barem na tjedan dana. Tog ljeta je sunce nemilice pržilo i svatko pametan sklanjao se u hladovinu, makar i pod borove uz more, s kojih je dopiralo preglasno i uspavljujuće pjevanje cvrčaka. Pod sjenom tih borova ionako se nije dugo zadržavalo - tek da na ručniku ostaviš odjeću, prije nego se baciš u more desetak metara dalje. Ali sunce, more i zrikavci nisu bili ni do koljena primamljivosti jedne oniske zgrade na kojoj su se kočila velika crvena slova Politička škola Fažana. Odmah sa ulaza primjećujete recepciju i najljepši adut partijske škole - djevojku na recepciji. Jadranka, ali nema veze, ne upisujemo mene. Kako je tebi ime?- nasmijala se punim usnama, crvenim kao krv, dok su joj oči veselo iskrile. Kosa joj je bila ravna, plava i mirisala je (mirisala!) na duhanski dim i cigarete koje je palila jednu na drugu. Još nikad nisam vidio ljepšeg stvorenja s tako žutim prstima i izgriženim nokrtima na njima. Dok me upisivala, odgrizla je zanokticu i pljucnula u stranu. Odvratna navika, ali na njoj je sve bilo slatko, pa mi je i ta gesta odjednom izgledala ženstveno i nekako privlačno. Bio sam zaljubljen još na vratima, a onda me šumno onjušila, dok sam se saginjao nad stolom i potpisivao prijavnicu i stvar je bila zapečaćena. Valjda se sažalila nad nevinošću dječaka, koji nije znao sakriti potpunu očaranost djevojkom koju prvi put vidi u životu. Sljedećeg jutra, prije početka predavanja, već sam stajao pred njezinim radnim stolom. Imala je ljetnu haljinicu s tankim bretelama, a vitke, preplanule noge s prljavobijelim tenisicama nonšalantno je prebacila preko stolice za stranke. Ionako nisam želio sjesti, gledajući u grudi koje su se jasno nazirale ispod tanke tkanine. Nije nosila grudnjak, a brežuljci na prsima bili su valovi o kojima surferi sanjaju. Kad je ulovila moj pogled, nasmijala se zvonko, nehajno spuštajući jednu bretelu naniže. Usta su mi bila pustinja, pa sam jedva progutao slinu. - Hoćeš zapaliti jednu?- ponudila me cigaretom, a ja sam samo klimnuo glavom, bojeći se da me glas ne izda. Nisam pušio, naravno, ali bi u tom trenutku od nje uzeo i otrov. Umirao sam od kašlja i suznih očiju, a ona se odlično zabavljala. Rukom mi je pokazala sjednem na rub njezine stolice. Ne znam kako, znam da se sam nikad ne bih usudio, ali sljedeći trenutak ljubili smo se i okus nikotina bio je med, kojeg sam požudno gutao. - Hej, polako! Pokazat ću ti kako se ljubi - više se nije smijala, a njezine su oči ispitivački prelazile po mom licu. Grudi su joj tek ovlaš dodirivale moje tijelo, ali od tog mi se vrtjelo u glavi i nisam imao zraka. Nevoljko sam odvojio usne od njezinih, tek da udahnem. - Moraš ići, nastava ti je počela – rekla je, kad smo se sljedeći puta razdvojili. Nije mi se išlo, ali se nisam usudio izostati s predavanja. „Samoupravni socijalizam u složenim organizacijama udruženog rada“ ! Već sam naslov odavao je kako će biti teško izdržati do prve pauze. Kad sam dojurio u prijemnu kancelariju, Jadranka je bila u živahnom razgovoru s jednim od predavača i nije me ni primijetila. Dan se sporo vukao kao bolest, kao kuga koja pada na grad, dok ljudi polako umiru iza zaključanih vrata. Vrijeme je bilo zamrznuto u vrelini beskrajnog dana, a mene je boljela svaka kost u tijelu. Nisam želio hranu, kupanje, niti odmor poslije ručka. Želio sam Jadranku, ali ona je već otišla kući. Jadranka je zaposlena u tajništvu partijske škole u Fažani i svaki dan na posao putuje iz Pule. Ima malo dijete nepoznatog spola i imena, o kojem sa mnom ne govori. Uostalom, ona je tek mrvicu starija, ali već je samohrana majka, a muž je pomorac kojeg mjesecima nema. U pauzama između ljepljivih poljubaca i uzdaha, dok se stiskamo u nekom mračnom kutku spavaonica, tako smo blizu krevetima, ali užasno daleko, jer Jadranka pazi da smo uvijek u stojećem položaju. Spavaonice su prazne, a polaznici škole na predavanjima, barem oni marljivi, koji ne bježe s nastave kao ja, da bih se ljubio s prerano odraslom dvadesetogodišnjakinjom. - Ne smijemo ležati! Jednom sam tako dobila bebu, nikad više - Jadranka zabacuje pramen kose iza uha i požudno me ljubi povlačeći me na sebe, pa odgurujući. Ponekad joj odgurivanje ide teško i s mukom, ali nekad se baš zabavlja. Jadranka se igra. Njoj je dosadno, a ja sam zaljubljen do ludila. Na predavanjima sam odsutan, ne učestvujem u raspravama, a još nijednom nisam ostao popodne za rad u grupi. Samoupravni socijalizam se razgoropadio i upravlja našim životima. Nekima otima pamet, a meni dragocjeno vrijeme, koje bih radije provodio s Jadrankom. Nije da se ona dosađuje dok sam na nastavi, znam da je uvijek netko oko nje. Ona je šareni, mirisan cvijet na pustoj livadi, pa svaki bumbar i svaki namjernik zastaje. Osjetim fizičku bol kad vidim kako se glasno smije i gleda u oči druge muškarce, dok ispisuje formulare i ispunjava kartone za nastavnike i polaznike tečajeva. Više joj ne dolazim pred kraj radnog vremena, jer uvijek se tu nađe neki muškarac s autom, koji je vozi kući. Razmijem je, bolje to nego da čeka autobus na vrelom suncu, ali ljubomora mi kucka u sljepoočnicama i prsti su mi zabodeni u dlan ruke. Sedam dana razvlači se kao noćna mora, a onda proleti za tren. Budim se iz obamrlosti i zatičem sebe na odlasku, s negativnom ocjenom iz političke škole i popratnim pismom za moju partijsku organizaciju. Nema teorije da će me ikada ponovno poslati, pa drsko kradem prazni formular uputnice za partijsku školu. Lažno ga popunim i ovjerim ukradenim žigom i sam sebe šaljem na još tjedan dana. Ovaj me puta Fažana dočekuje poluprazna, u omari, usporena i uspavana. Većina spavaonica je prazna, s tek rijetkim polaznicima jedinog seminara. Prijavljujem se na recepciji postarijoj, nepoznatoj gospođi. Jadranke nema, bolesna je. Od muke ne znam što sa sobom, pa prva tri prazna dana bez nje čak odlazim na predavanja. Više nije važno, boravak u školi plaćam sam, a predavanja su o zaštiti na radu. Meni, koji čak nisam ni zaposlen, svejedno je. Od očaja učim, vodim radne grupe, polažem ispite. Jadranka dolazi četvrti dan, blijeda i s podočnjacima ispod očiju. Oči joj se smiješe, ali ne izgleda zaljubljeno, ako je ikad bila. - Ti si još klinac. Znaš to, zar ne? – provlači mi prste kroz kosu, dok ja njoj, a ne ona meni, sjedim na krilu u napuštenoj školi, bez ljudi, telefona, udvarača s autom da je voze poslije tri. - Uostalom, meni zaljubljenost ne treba - kaže nekako sjetno – već muškarac koji će se brinuti za mene i malu. Ne pitam za ime djevojčice, bojim se da bi me to ime proganjalo cijelog života. Jadranka polako puši i odjednom izgleda mnogo starije. Odraslo. Njezine grudi pod istom ljetnom haljinom više nisu uzbibane i jedre, već nekako ispuhane. Baš kao i naša očekivanja. - Znaš. Lijepo od tebe što si opet došao, iako si dolazio uzalud- kaže. - I što se nikad nisi naljutio na mene dok sam te dražila, izazivala. Zatrudnila sam još u srednjoj školi, pa me ljubljenje i maženje s tobom bez seksa, bez obaveza, vratilo u bezbrižne dane. U vrijeme, dok još nisam bila mama i žena, koja živi sama s malom curicom i velikim računima. Imamo još dva dana do mojeg odlaska iz partijske škole u Fažani koja, napuštena i prazna, baš kao nas dvoje, čeka bolja vremena. Čeka jesen i povratak odraslih, važnih muškaraca. Onih, koji tu dolaze s ciljem, svrhom, a ne kao balavi dječaci koji su se zaljubili u prvu zgodnu curu u ljetnoj haljini s tankim bretelama sa zlatnom, golom kožom koja miriše na zrikavce i smolu borova. Na ljeto u Fažani, kakvo se nikad više nije vratilo. Moj stari ima mene, sina od pet godina i kutiju na tavanu sa starim slikama s mora. Šaram drvenim bojicama po kutiji, po slikama, a sva su lica na tim fotografijama ista. Moj stari će uvijek imati mene, ali ja više nemam njega. Bacam njegove stare stvari, slike iz vojske i mladosti, prije nego se oženio mojom majkom, dobio dijete i zaboravio kako je biti mlad i neopterećen svime, osim morem, ljetom i prvim ljubavima. Ne mogu reći da sam našao ovu njegovu priču, jer on nikad nije volio pisati. Ali, našao sam sliku, njezino ime na poleđini i jednu staru ploču. Na stanici u Puli, pod vrelim suncem ljeta. 26.4.2008

Čopor 8.4.2008. Oduvijek sam se užasavao krvi. Krv je misterij života, znam još od vremena dok sam kao školarac pod mikroskopom gledao rojeve antitijela, vojske mehurića kako progone jedan drugoga, kako se dijele i nose novi život u toj malenoj kapljici na laboratorijskom staklu. Krv je dragocjena, krv je opasna. Ona miriše sladunjavo, bolesno, a kad je osjetite, možda baš vaš život istječe u kapima, ili potocima, svejedno. Ne podnosim krv, pa ipak sam to štene, krvavo i u ranama po vratu, podigao u naručje. Nisam razmišljao je li bolesno, zaraženo, od čega su rane. Samo sam znao da mu treba pomoć i zaštita, a ja sam oduvijek bio bolećiv prema onima kojima treba pomoć. Nemam djece, možda sam zato tako osjetljiv kad netko muči mladunce, ljudske ili životinjske, svejedno. Ljudi ponekad dođu u godine, kad se boje odgovornosti. Kako donijeti dijete u ovakav svijet bez milosti, gdje patnja samo čeka da ščepa svojim ljepljivim prstima. Jedno sam vrijeme spašavao djecu po igralištima i parkovima. Kad bi pali sa ljuljačke ili tobogana, a majke dokono čitale novine ili pretresale najnovije tračeve sa susjedom na klupi, skočio bih prvi, podigao dijete i brisao krv s lakta ili koljena. Tješio i smirivao. Ljudi su, inače, jako sumnjičavi i nepovjerljivi prema strancu, koji pomaže djeci. Učas te napadnu i optuže za nečasne, zle namjere. Otada više nikome ne pomažem, ja - koji sam nosio u sebi tu potrebu da instinktivno priskočim u pomoć - odustao sam od pomaganja. Izbjegavam djecu, ljude i parkove općenito. Ako nisi u društvu ili na klupi sjediš sam, odmah si sumnjiv, makar samo čitao knjigu i pazio na druge. Štene je bilo ružno, neodređene pasmine, nezgrapnih nogu i očiju koje su me fiksirale, prateći svaki moj pokret. Nije, kao drugi psi, koristio uobičajene metode umiljavanja - nije mahao repom, cvilio, niti se pokušao očešati o moju nogu. Rep mu je bio spušten između nogu, a glavu je držao pognutu i nakrivljenu ustranu, kao da je razočaran u cijeli ljudski rod i ne očekuje ničiju pomoć. Promatrao me ispod oka, obilno krvareći iz rane na vratu. Suspregnuo sam gađenje od pogleda na krv i uzeo ga u naručje. Što sam drugo mogao? Očito je trebao pomoć, makar je nije tražio kao svako drugo napušteno pseto. Oporavio se za tjedan dana, ližući rane u košari ispod stola i skoro ne pipnuvši hranu. Kad je pio vodu, gledao me iskosa, kao da me procjenjuje. Nijednom nije čak niti zarežao na mene. A onda je jednog dana nestao. Vratio se tek uvečer, umoran i u ranama, kao da se borio s čoporom pasa. Legao je u košaru, stavio glavu na prednje šape i gledao me zagonetnim pogledom. Hranu opet nije ni taknuo. Vidljivo je jačao. Za mjesec dana izrastao je u krupnog psa, jakih čeljusti i skoro ljudskog pogleda. Sva njegova komunikacija sa mnom odvijala se pogledima i ušima. Znao je namjestiti uši u stotinu izraza i ja sam, začudo, odmah znao što koji znači. Povremeno bi nestajao na dan-dva, pa se opet vraćao krvav i izgreban. Ispitivao sam ga i tumačio njegove odgovore ušima i pogledima. Zaključio sam da pokušava postati vođa čopora lutalica, kojih se dosta namnožilo u gradu. Ljudi bi djeci za rođendan kupili štene, a kad bi im pas dosadio ili postao prevelik za igru, ostavljali bi ga kilometrima od svog stana i nabavljali neku manje zahtjevnu igračku. Ti psi su lunjali ulicama i obližnjim poljima, okupljali se u čopore i sve češće napadali sve što se kretalo mračnim ulicama. Kad sam jedno jutro ispred mog kreveta pronašao zadavljenu mačku, znao sam da je to njegov poklon meni. Bio sam zgrožen i to sam mu i rekao. Gledao me tim neprozirnim očima, ravnodušno ali pažljivo slušajući. Uši su bile uspravne, kao za uzbunu. - Odnesi to!- naredio sam strogo, skrivajući gađenje, a zatim dezinficirao pod sobe, na kojem je mačka ležala kao krpena lutka. Mislim da me je krivo razumio, jer sam sljedeće jutro u njegovoj košari zatekao ljudsku šaku, zgrčenu i krvavu. Šaka je izgledala groteskno, kao kazališni rekvizit, ukrašena prstenom na domalom prstu i tetovažom između palca i kažiprsta. Kakvi se to ljudi tetoviraju uopće, pa još na tim mjestima? Jedva susprežući gađenje, stavio sam šaku u najlonsku vrećicu, samo ga prijekorno pogledavši. Nisam mu ništa govorio, a i što da mu kažem? Za ovaj sam nesporazum sam kriv, jer me još od onog mačjeg trofeja očito nije razumio. Možda sam mu nekako pogrešno dao do znanja da trebam veći, vrjedniji plijen? Zaključio sam to po masivnom, zlatnom prstenu na okrvavljenom prstu. Bilo me strah što će zaključiti iz mog čina uzimanja šake, ali nisam imao izbora. Ako ne želim završiti u zatvoru, moram je negdje zakopati, ili baciti u rijeku. Ukloniti sve dokaze, jer iskreno, bio sam suučesnik u mogućem ubojstvu. Sudeći po svježim tragovima krvi, koja se nije stigla pošteno ni zgrušala, on tu šaku nije tek našao iza kontejnera. U svakom slučaju, morao sam ga zaštititi, jer ga je čekala smrtonosna igla kod veterinara, ako ga ulove. Te večeri dugo smo razgovarali - ja riječima, on pogledima i ušima. Mislim da mu je stalo do mene, baš kao što je i on meni prirastao za srce. Nakon razgovora, legao je uz mene, priljubivši se gipkim izduženim tijelom uz moje. Ravnomjerno diše u ritmu mojeg vlastitog disanja do jutra. Meni je to dovoljno. Sljedećih dana nagovaram ga da ne izlazi. Možda je vani potjera za njim. Možda ga traže prijatelji vlasnika šake? Govorim mu, kako je loše to što je uradio, al sad - što je, tu je. Iz ove se kože ne može. Nisam sretan s ovim što je napravio, ali na mene uvijek može računati. On to zna, jer netremice fiksira moj pogled i kao da klimne glavom, prije nego je spusti na prednje šape i zuri prema vratima. - Nemoj izlaziti par sljedećih dana – kažem ozbiljno. Spremim se i odlazim na posao, a on se ne miče. Kad se vratim, nema ga i sad ozbiljno brinem. Strah me, što će sljedeće dovući u stan. Ne iznenađuje me, kad sljedeće popodne, na povratku s posla, u stanu zateknem još jednog psa, nalik njemu. Kao da su iz istog legla, od iste majke. Obradujem se, jer očito je pronašao obitelj, ali i brinem, hoće li me uskoro napustiti. Spremam još jednu košaru i još jednu posudu s vodom. Ne mučim se uzalud oko hrane, ionako znam da oni jedu negdje vani. Sljedećih dana, svaki put zatičem još jednog novog psa više u stanu, koji polako sliči na skrovište svih pasa lutalica. Ne pitam, kako ih nitko nije opazio dok dolaze u stan na trećem katu. Samo pretpostavljam da se služe liftom u parovima, dok jedan dežura i pazi da netko od stanara ne naiđe. Začudo, u stanu nema laveža. Oni se sporazumijevaju pogledima. Ponekad mi se učini da su prema meni puni nepovjerenja, ali ta se misao istopi kad legnu oko mene i počnu me grijati svojim crnim, glatkim tijelima i dahom, koji podsjeća na šumor lišća u granama. Ponekad čujem kako vuku nešto teško i nezgrapno kroz kuhinjska vrata, pa niz stubište do podruma. Ne usuđujem se pitati. Čemu? Bolje da ne znam. Samo pretpostavljam o kakvom se plijenu radi. Sad ih ima toliko, da više ne odlazim na posao. Briga za njihov smještaj i posude, koje treba puniti vodom, oduzima mi dobar dio dana. Uvečer od iscrpljenosti padam u krevet i tek pred jutro osjetim kako se vraćaju u stan i liježu, vlažnih i sjajnih njuški, crnih kao noć. Odavno ne susrećem druge stanare u zgradi. Ponekad mi se učini, da osim pasa i mene nikog drugog živog i nema. Ne pitam ih ništa. Tek sam sebi obećam u bradu, da ću se jednog dana ohrabiti i sići do podruma. 8.4.2008.

Drvo saznanja 31.3.2008. Moj prijatelj se gorko nasmijao i rekao: - Ne shvaćaš ti ništa. Ne razumiješ ni kurca! Lecnuo sam se. Njemu puno treba da prostotu prevali preko usta. Moj prijatelj, naime, baš nikad ne psuje i prostote su mu strane. U njegovoj se kući govori arhaičnim jezikom iz prošlosti, gdje je ‘k vrapcu’ jedna od žešćih psovki. Ne moram isticati kako je religiozan, kako vjeruje u boga, kreacionizam i ostale bajke za veliku djecu. Pitam ga naglas, što to ne razumijem i što ga toliko ljuti. Sjedili smo pod smokvom i njemu, opčinjenom Dalmacijom, nije padalo na pamet da razmišlja o srcolikim listovima i plodovima. On ne voli slatko i radije jede masline. Kaže, smokve su za djecu. Nasuprot njemu, ja obožavam smokve u svim mogućim oblicima: sušene, polusuhe, u kolačima... Ipak, najviše volim svježe, zrele plodove. Kad ih rastvorim prstima, pokaže se crvenoružičasta, sočna unutrašnjost, koja mami izgledom, mirisom i oblikom. Kad kod nas vele ‘kao smokvica’, ne misle samo na voće. Moj prijatelj, u smokvi vidi obični plod i radije jede jabuke. Rugam mu se da je kao Adam, sputan i neuk pod Stablom saznanja, Dobra i Zla: - Usred Rajskog vrta, ti bi zagrizao u jabuku, umjesto Evu! Valjda jer Knjiga postanja ‘zabranje voće’ naziva jabukom, a stari Latini ‘malum’ i jabukom i Zlom općenito! Kakvu to svijest treba imati, da od toliko iskušenja u Edenu izaberemo voće, a ne golu Evu? Dražim ga, jer znam da je osjetljiv. Kako ga moralni izbori neprekidno muče. Sjedimo u hladu stabla, a ja ne prestajem brati smokve. Prije svakog zalogaja, zagledam se u privlačno srce ploda, onjušim miris soka i tek onda stavljam obje rascijepljene polutke ploda u usta. Nerviram ga. Jako. - Zašto uopće kidaš smokvu na pola, kad odmah sve gutaš zajedno? – pita zajedljivo, ne shvaćajući koliko uživam u pogledu, mirisu i vlastitoj reakciji, ustima prepunim sline, na sam pogled na smokve. Moj prijatelj svjesno čini izbor između ugode i boli, dobra i zla i to ga razlikuje od drugih, manje svjesnih. Svjesno bira lošiju, tegobniju opciju za sebe, boreći se s vlastitim potrebama, analizirajući i dodjeljujući moralnost svojim i tuđim djelovanjima. Duboko u njemu, vjernik se bori s potrebom da ne presuđuje i osuđuje, a onda svaki put poklekne , jer u svemu mora slijediti naučeni obrazac koncepta moralnosti, dobra i zla. Ponekad, kad sam posebno voljan za raspravu i svađu, napominjem da je biblijska jabuka u drugim religijama simbolički prikazana kao naranča, grejpfrut ili čak kao vino ili žito. Pojam zabranjenog je relativan, a ono čega se on boji može biti predmetom svakakvog tumačenja. - Znaš li da Židovi zabranjenim voćem smatraju baš plod smokve, koju sad jedem? – pitam ga i lascivno palucam jezikom oko raspolovljenog ploda. On prevrće očima i pravi se da čita knjigu. - A možda je bibilijsku priču trebalo čitati kao parabolu? Možda je ‘zabranjeni plod’ ustvari knjiga, kako je već Umberto Ecco razotkrio u ‘Imenu ruže’? Znanje je uvijek na smetnji. Svjesno ga podbadam, ali podsvjesno očito šaljem neke drugačije poruke. Pitam ga:- Otkud jabuke na Bliskom Istoku, izvoru kršćanstva? Zar nije ono Perzefona zbog sedam mandarina završila u Hadu? - Možda ćeš zbog ‘grijeha’ biti smrtan kao i svi mi drugi grešnici, ali što onda? Uostalom, tko želi živjeti vječno? – namigujem i pjevušim pjesmu njemu omiljenog Freddieja Mercuryja. Ležimo u hladu stabla smokve, a moj prijatelj nevoljko gleda kako mljackam i gutam sočne plodove, kao da neću prestati dok ne obrstim cijelo stablo. On sam ih ne voli, radije bi pojeo teglu crnih maslina nego jednu jedinu smokvu. Ustajem, berem šaku novih plodova i stavljam izazivački pred njega. Iz čistog hira, impulzivno i neplanski, naberem pune ruke listova smokve i slažem ih ukrug oko njega. Okrećem srcolike listove s vrhovima prema njemu i činim magijski krug. Mi smo tisućama kilometara od Bodh Gaye, Patne i Bihara, ali osjećam da listovi počinju djelovati. Moj prijatelj je ispočetka zbunjen i ljut, a onda mu se licem razlije osmijeh. Njegove bore na čelu pretvaraju se u valove mora, a jedna velika brazda otkriva simpatično, kao dječjim krejonom nacrtano, treće oko, koje mi veselo namiguje. Moj prijatelj nije Gautama Buda, ali upravo je na pragu prosvjetljenja. Možda to neće biti neko veliko, pravo Prosvjetljenje, sa zlatnim kočijama i svjetlosnom zrakom što ga odnosi u nebo. Ali, ako u svakodnevnoj borbi s vlastitom savješću i naučenim obrascima barem jednu svoju ljudsku gestu prestane promatrati pod preteškim povećalom, na dobrom je putu ka vlastitoj sreći. Moj prijatelj se počinje smijati ramenima, hihoće obrazima i pljeska po bedrima od smijeha. Konačno se njegov grohot razlije u hladovini drveta. Čekam da prestane, a onda ga ponudim svježe rascijepljenom smokvom. 31.3.2008.

All the lonely people, where do they all come from? 26.3.2008. Velečasnog su pronašli s rupom od metka na sljepoočnici, u položaju u kakvom se obično zateknu samoubojice. Jedna ruka uz tijelo, druga uz klonulu glavu na teškom stolu od mahagonija, sve uredno i skoro sterilno. U smrti, koja je izgledala planirano i dobrodošlo. Nisam se dvoumio, sudeći po malenoj ulaznoj i povelikoj izlaznoj rani na stražnjem dijelu lubanje, radilo se o pištolju većeg kalibra, kojeg je velečasni čvrsto držao u zgrčenoj šaci na stolu ispred sebe. Naizgled, iz prostorije ništa nije nedostajalo, ali to ćemo utvrditi tek nakon što forenzičari obave posao. Uzdahnuo sam i ustao iz klečećeg položaja, jedva se uspravljajući. Nije ovo za mene. Oduvijek sam osjećao odbojnost prema smrti i prema crkvi, a sad se oboje zadesilo u istom slučaju, na istom mjestu. Dugo je klečao uz svježe otkopanu raku i riječi su mu automatizmom klizile sa usana. Molitve za nekoga, tko ni za života nije uistinu postojao, ženu koja u smrti svjedoči kako je život prazan i uzaludan. Njih dvoje sami, ona u glinenom, blatnjavom grobu i on, u svijesti da je nije poznavao, iako mu je bila domaćica zadnjih trideset godina. Pozdravljali su se, to da, i pitao je ponekad kako je, ali nije zastajao da čuje odgovor. A što bi mu i imala reći? Muža, dece, niti rodbine nije imala, a sad vidi, niti jednog jedinog prijatelja, koji bi je barem otpratio u vječni život. Ako ga uopće ima, ponovno mu je kroz glavu prostrujala bogohulna misao. Gorjet ćeš u paklu, gorjet ćeš! vikalo je nešto u njemu iznutra, ali on više nije imao snage obraćati pažnju. Tolike godine brinuo je o drugima. Ili možda nije? Nije se više mogao sjetiti je li ikada istinski brinuo za bilo koga? Dani su letjeli u grozdovima i tek ponekad bi shvatio da uskršnji blagdani pušu za vrat božićnima, a sve između bio je koloplet dužnosti, navika, automatiziranih radnji i refleksa nad kojima nije kontemplirao. Stvari su bile onakve kakve jesu, čak i u večernjoj molitvi kad bi se, klečeći u kapelici uz krevet ponekad zapitao zašto i čemu. Kad bi iza svatova čistila crkvu, sve teže odmičući teška klecala i klupe da dohvati papiriće od bombona i zgužvane papirne maramice, nikad se nije zapitala kad će ona jednog dana biti pod bijelim velom. Bilo je to pitanje, na koje je život već odavno dao odgovor i ona ga je prihvatila. Ili je barem tako vjerovala, jer nekima nije suđeno da se udaju i imaju djecu. Ona se ionako oduvijek brinula za druge, od trenutka kad su je pronašli na crkvenim vratima u košari, bez lista papira, bez imena i poruke zašto je ostavljaju. Tadašnji svećenik odnio je benediktinkama, a one su joj brzo našle udomitelje, muža i ženu koji su je uzeli da se umile Bogu, ne želeći istinski dijete, ali uzimajući je kao još jednu pokoru i način da osiguraju mjesto uz anđele. Dali su joj ime po sestri Eleonori, a ona je svoje dobila po engleskoj svetici i jako pobožnoj kraljici. U župi Svetog križa ona je bila sjena, koju se ne primijeti sve do rijetkog izostanka. Zbog bolesti, možda tek dvaput u tih trideset godina, nije svećeniku bila na usluzi. Čistila je crkvu triput na dan i župni dvor jutrom i navečer, kuhala i prala velečasnom, cijepala drva zimi. U svojim četrdesetima, Eleonora je ponekad, iz pokrajnje sakristije promatrala svatove, mladenku posebno, pred oltarom i nesvjesnim pokretima dlanova zatezala bore s lica i brisala ih iz očiju. Njezino lice nije upoznalo šminku osim one koju nanose godine, vjetar i odricanje. Pa ipak, nije se žalila. Čak i da je htjela, nije imala kome. Kad je jedne kasne večeri, nakon molitve u ckrvi i skromnog obroka u župnom dvoru ustao da protegne noge, začudio ga je trag napravljen od sitnih bijelih zrnaca, sličnih pijesku s dalekih morskih plaža. Prignuo se i zagrabio u šaku par zrna prosute riže u tankom mlazu kao putokaz do stana za služinčad, gdje nijednom u sve te godine službe nije kročio. Zainteresiralo ga je, čemu služi taj bijeli trag i kamo vodi? Završavao je pred njezinim vratima, a unutra, ona ga je čekala gola, sjedeći na krevetu, pogleda skrivenog u dugoj kosi preko lica. Nije on puno puta pokleknuo u životu, ali taj puta jest i zna da mu Bog nikad neće oprostiti. Kasnije je sjećanje na tu noć sasvim izbrisao iz svog pamćenja i sljedeći dan je mogao pogledati u lice. Ona njega nije i sklanjala mu se s puta, gdje god je mogla. Zadnjih joj godina nije pamtio ime. Zvao bi je Lizika, Jalža i raznim drugim izvedenicama iz krivog, tuđeg imena - Elizabeta. Nekako mu je to zamjerila najviše, kao da joj po drugi puta kradu identitet, nakon što su je bezimenu našli pred crkvenim vratima. One noći je, obuzeta sotonskom vrelinom među nogama, pokleknula i ostavila mu trag od ostataka riže, koju je godinama skupljala razbacanu pred ulaznim vratima crkve. Sutradan, on je bio isti kao prije, a ona nepovratno uprljana. Sanjala je kako je na samrti jednog dana prepoznaje i priznaje da ju je volio bar te noći. Da zna njezino ime, koje godinama ne izgovara. Možda su mrvice otrova za štakore, koje je oboma stavljala u hranu, bile u premalim dozama, nije znala, iako se već tjednima loše osjećala. Njemu je, čini se, stavljala premalo, jer nije pokazivao tegobe. Nije se žalio na bolove, osim što je sve teže ustajao iz klečećeg položaja pred oltarom. Pripisivala je to njegovom artritisu i godinama, nije joj padalo na pamet da ga truje bolje i pametnije od sebe. Čitala je, kako su nekad ljubavnike zaticali zajedno, mrtve i otrovane, jedno preko drugoga. Nije htjela da se to njima desi, da umru na isti dan, da se uspomena na crkvu ili njih dvoje ukalja. Za svaki slučaj, ako umre prije njega, ostavila je pismo i u njemu svežanj novaca onome, tko je jedini primjećuje i ljubazno gleda. Zvonara ionako nitko ne primijeti, osim kad zvono šuti na večernjicu ili na sprovodima. Njegovo je samo da određeni broj puta povlači konop i to je sve. Nema tu nekog plana, kojom će rukom koje uže povući i hoće li zvonjava započeti udarcem u malo ili veliko zvono. Otkad je velečasni uveo elektriku, njegovih dužnosti nema. Jedino, teško se odviknuti da ne pogleda svako malo na sat i da vrijeme mjeri dvjema zvonjavama sa zvonika. Neke su navike za zauvijek. Kad je Eleonora umrla, bilo je to kidanje zadnje niti za crkvu i župni dvor. Nije joj išao na sprovod. Čemu? Zvono je zvonilo na pritisak prekidača, a velečasnom bi bilo sumnjivo da se sad pojavi, kad već godinama ne odlazi baš nikom na sprovod. Bila je to njegova poruka Bogu, crkvi i svećeniku. Niste me trebali, pa ne trebam ni ja vas! Ali znao je, baš svaki puta, proviriti kroz prozor u pravcu crkve i oslušnuti radi li elektrika jednako dobro kao on. Nikad nije omanulo i to ga je tjeralo u još veću depresiju. Ostalo je tek da ispoštuje Eleonorinu zadnju želju, koju mu je jednom davno povjerila: ako ona ode prije njega, neka pogleda u vrhu zvonika, iza glavne grede i potraži kuvertu s porukom za njega. Zaklela ga je pokojnom majkom i svim svecima na nebu da kuvertu ne traži, niti otvara, prije njezine smrti. Nije se bojao Pakla, koliko ga je bilo strah da nju ne iznevjeri. Sad stoji s kuvertom u ruci i svežnjem novaca i riječima mržnje za velečasnog, koji je pljunuo na Boga i Eleonoru. Treba samo iz svećenikovog pisaćeg stola uzeti pištolj, kojeg mu je ona jednom pokazala i prisloniti velečasnom na sljepoočnicu. Kao i svaku večer, bit će omamljen misnim vinom i u dubokom snu, s glavom na stolu. Kad opali, pištolj mu treba staviti u desnicu i to je sve. Nisam se dvoumio, sudeći po pištolju i punoj ladici netaknutog novca. Velečasni si je sam presudio. Možda zbog samoće, ili pijanstva kojemu se, navodno, odao zadnjih godina? Tko će znati? Nema ni tjedan dana kako je pokopao svoju domaćicu, pa možda i njezina smrt ima veze sa samoubojstvom. Doduše, njoj su na autopsiji otkrili, da ju je netko sustavno trovao malenim dozama otrova za štakore, pa se možda radi o svećenikovoj grižnji savjesti? Tko zna iz kojih je razloga želio otrovati tu neuglednu i tihu ženu, bez igdje ikog svog osim Crkve? Možda je otkrila nešto gadno o velečasnom, tko će sad znati. Oduvijek sam osjećao odbojnost prema smrti i prema crkvi, a sad se oboje zadesilo u istom slučaju, na istom mjestu. Ne znam jesam li mrtvija sada nego za života, ali grob mi je uz samu crkvu i ta me misao tješi. Ne bi me držali daleko od rajskih vrata, u Limbu, kad ležim na ovom posvećenom mjestu. Muči me samo spoznaja da sam naudila jedinom muškarcu koji mi se ikad približio, makar i zaveden, namamljen u stupicu od svatovske riže i slabog tijela. Velečasni nikad neće biti pokopan na svetome tlu, Crkva samoubojicama ne prašta! A opet, ako sam u Limbu, onda je i on, pa ćemo se jednog dana i susresti. Znam da ću mu konačno reći, da se zovem Eleonora. Kako vam se čini, profesore?- upitao me student. Od sadržaja ovog diplomskog rada zaboljela me glava. Jedino što sam želio, tražio i očekivao bilo je par jednostavnih odgovora na jedno jedino pitanje: Kako tumačite lajtmotiv samoće u pjesmi Beatlesa Eleanor Rigby’. 26.3.2008.

Kozorog 19.3.2008. -Kako je izgledao taj kozorog , što ti je lupao na prozor? – pitala je baka zabrinutim glasom. Pri tom me umirujuće gladila me po kosi, sjedeći na rubu kreveta. Imao sam pet godina i bio čvrsto uvjeren da je kozorog stvaran. Imao je savijene rogove u velike šestice na glavi, dobroćudan pogled i ljubazni, skoro ljudski osmijeh. Pozivao me na igru, ali baka me ionako ne bi pustila vani u sumrak. Prozori su na bakinoj kući postavljeni nisko i ja sam ih puno puta i preskakao. Ali, nikad noću. - Izgledao je kao iz bajke o kozi i sedam kozlića, samo je imao bradicu i dubok glas. Po tome sam znao da je muško, da nije koza - jedva sam odgovorio, dok su mi se oči sklapale. Od te večeri počelo je moje prijateljstvo s kozorogom. Nastavio me posjećivati i kad sam se s ljetovanja kod bake vratio kući, roditeljima i našem stanu na trećem katu zgrade. Nisam razmišljao kako se on uspne tako visoko, po balkonima gdje ljudi vješaju rublje i drže stare frižidere. Sigurno sam mu jako nedostajao kad se svaki put pomučio da se popne do mojeg prozora. Razgovarali bismo o raznim stvarima- o cvijeću, igračkama, pa čak i djevojčicama. Kozorg bi pravio grimase i nabacivao duhovite komentare, pa bih se od smijeha tako razbudio da nisam još dugo mogao zaspati. Sa šest, počeli su me voditi dječjem psihologu, koji je rekao da je sasvim u redu imati izmišljenog prijatelja i kako je baš lijepo da je to tako draga i dobroćudna životinja. I on me pitao kako je kozorogu ime, ali nisam znao. Onda me pitao kako znam da je baš kozorog, a ne jarac, divojarac ili obična koza. Nisam mogao odgovoriti. Nekako sam samo znao da je kozorog baš to. Sa deset, već sam bio dovoljno pametan da zaključim, kako je neke stvari pametnije prešutjeti. Inače te smatraju bolesnim, pa moraš piti lijekove i stalno te ispituju kako se osjećaš, što si sanjao i razna druga zakučasta pitanja. Isto, moraš puno crtati i pokazivati crteže, pa poslije objašnjavati što je na njima nacrtano. To je lako, kad sam to ja crtao, ali često su mi nudili razne tuđe crteže, nekog još manjeg djeteta, čak i razlivene mrlje tinte da pogodim što je na njima. Ili da kažem na što meni sliče. Sa tridesetdevet, žena je rekla kako bih svakako trebao psihijatru. Ona je kompetentna, to joj je struka. Kao i brojni drugi iz iste branše, i sama ide na terapije. Povremeno me izvještava o napretku, o regresijama i prošlim životima, koje su ona i njezina psihijatrica iskopale iz njezinih asocijacija, snova i posebnih stanja svijesti. Kad je želim raspizditi, kažem joj kako ja ponekad razgovaram s kozorogom. Ona pita gdje i kako, a ja kažem - u sebi. Ovisno o raspoloženju, želim li joj se povjeriti, ili je samo razljutiti, vadim verzije koje bi najbolje djelovale. Još na početku njezinih ispitivanja jednom sam joj priznao istinu, onako usputno, smijući se, da amortiziram moguću nevjericu i sumnju. Nikad mi nije povjerovala. -Kozorog simbolizira satira, odatle u vašoj struci izraz' satirijaza'- smijem se i aludiram na njezine optužbe da samo mislim na seks. Njoj je dvaput tjedno i previše, pa su njezine optužbe utemeljene. - Baš sam mu rekao, kozorogu mislim - kad nećeš ti, hoće druge tri! Ona je bijesna i ljubomorna na nešto što nema, niti želi, ne treba joj. Međutim, kako misli da su to gluposti, seks ne treba ni drugima, dakle - ni meni! - Ako me prevariš, odrezat ću ti ga u snu!- kaže bijesno i sasvim ozbiljno. Vjerujem joj, iako ne razumijem svu tu srdžbu oko nečeg što je njoj nevažno. - Šalim se, znaš da od riječi 'satir' dolazi i 'satira'! Osim seksa, ja volim i šalu - kažem pomirljivo, nadajući se da će ovo prihvatiti kao psiholog. Ili barem kao normalna osoba. Recimo, kad bih htio biti satiričan, mislim da bi njezina psihijatrica, koja joj uzima veliku lovu za izmišljene probleme i nepotrebne seanse, bila odličan materijal za šalu. Njoj prodaje priče o terapijskom putovanju u prethodne živote, ksenoglosiji, jer tobože pod hipnozom govori nepoznatim jezikom. Što se mene tiče, psihijatri su to oduvijek činili. Ako nam nekad nešto iz podsvijesti iskoči na latinskom, nismo opsjednuti demonima, već smo to nekad, negdje i pročitali. - To je petparačka psihologija iz časopisa, to je za neznalice- kaže ona ljutito, prepuna vjere u svoju struku i debele knjige, kojima se mora vjerovati. Pa onda nastavlja iznositi razne hipoteze. Jedva se suzdržavam da joj ne uzvratim njezinim oružjem. Occamova oštrica bi, na primjer, bila odličan protuargument. Stari je William još u Srednjem vijeku znao najvažnije - ako za nešto postoji više mogućih objašnjenja, treba uzeti najjednostavnije. Jedan moderni pisac, Carl Sagan, tu je fiolozofsku postavku nadopunio - posebna tvrdnja zahtijeva posebni dokaz! A kad su to, molit ću lijepo, psiholozi i psihijatri ikad išta mogli dokazati? Ponekad, kad se posvađamo, ona me analizira, kao da sam još jedan iz njezine kolekcije zamoraca. – Te tvoje loše uspomene iz djetinjstva, dok si imao imaginarnog prijatelja, mora da su posljedice nekih dubljih trauma - kaže naoko pomirljivo, a ustvari zabacuje udicu na koju se uvijek upecam. Ona bi moju, tobože potisnutu, memoriju izvlačila kliještima, svojim hokus-pokus terapijama, ili me čak dala u ruke njezine psihijatrice, koja je izradila ogromnu vilu u Dubrovniku na ovakvim slučajevima. Jednom su je i tužili da je pacijentici uvalila lažne uspomene na silovanje, jer su joj uspomene na oca, kako je kupa golu, bile krunski dokaz o potisnutim traumama. Očigledno se, naravno, ne vidi. Djeca se rađaju gola, roditelji ih kupaju gole, petogodišnjakinje na plažama nekad nisu trebale dvodijelne kupaće kostime. U našim raspravama, koji su se često pretvarale u male ratove, ona je bila kruti, samokastrirajući Freud, a ja Jung, koji zagovara ispunjenje, ma kakvo ono bilo. Ona je zagovarala podsvijest, kao spremište svih potisnutih emocija i želja. Ja sam se pozivao na kolektivno nesvjesno, pa čak i na mitologiju. - Možda je moj kozorog onaj grčki bog Egipan, koji je svojim rogom čak i moćne Titane natjerao u strah? Uostalom, rog ili frula - isto ti je, glavno da zasviraš u nju - rekao sam ironično, značajno gledajući naniže prema bedrima. - Uostalom, kakav bih ja bio satir, da nimfu ne nagovaram na seks! Svejedno je sviraš li u sviralu od riječne trstike ili flautu, dokle god je glazba koju proizvodiš očaravajuća. - Ne zvala se ja Elizabeth Loftus, ako tvoj problem nije veći od običnog poremećaja ličnosti - rekla je ljutito sklanjajući uvojak s lica. Bila je lijepa dok se ljutila, ali njezina opsesija kopanjem po tuđim glavama i uspomenama pomalo je izjedala ono najbolje u njoj. Nekad je možda bila nimfa, a danas me samo miris borovine u njezinoj kosi podsjeti da sam je nekad volio. U svojim se očima ona vidi kao nimfa u bijegu pred faunom, u mojima - ja sam njezin plijen. Kad svađa utihne, zagrlim je bez ikakvih primisli, pogladim po kosi i pričam staru bajku, kakvu je opjevao Mallarme u Popodnevu jednog fauna. When from my arms, loosened by death obscure, This prey, ungrateful to the end, breaks free, Spurning the sobs that still transported me." Others will lead me on to happiness, Their tresses knotted round my horns, I guess. You know, my passion, that crimson with ripe seeds, Pomegranates burst in a murmur of bees, And that our blood, seized by each passing form, Flows toward desire's everlasting swarm In the time when the forest turns ashen and gold And the summer's demise in the leaves is extolled, Etna! when Venus visits her retreat, Treading your lava with innocent feet, Though a sad sleep thunders and the flame burns cold. I hold the queen Izvadim flautu, sjednem na obalu i puštam more da svira. Od pjesme cvatu ruže i dolaze radoznale oceane i sirene. Ima li izbora za rođene u ženskom Kaprikornu, što nose težinu Saturna još od prve kapi Amaltejinog mlijeka na Zeusovim usnama? Kad pjesma završi, bit ću samo uzburkana površina vode, gdje riblji rep zaranja u dubinu. 19.3.2008.

Vukodlak 5.3.2008. Dolazim joj pod prozore već devetu noć zaredom. Prvo tiho pokucam na vrata, a zatim na latinskom mrmljam molitve za oprost grijeha, koji tek trebam počiniti. Zagrebem noktima po neravnoj drvenoj površini, lagano dotaknem zvekir na vratima i odlazim u noć. Znam da su budni. Ustreptalih srca, svatko od njih dvoje iz vlastitih, oprečnih razloga, stoje tik uz vrata i čvrsto su zagrljeni, kao par utopljenika pred mrakom dubina. On je zaogrnut u svoje praznovjerje, strahove i strogi katolički odgoj, ona u svoju žudnju i želju da provalim unutra i otmem je iz naručja hladnoga muža i građanskog braka bez strasti. Čekam. On ne zna, da njezino i moje srce drhte i otkucavaju u istom ritmu već danima. Da se prepoznaju, slute i iščekuju dan kada će se vrata otvoriti. Kad ću je dograbiti očnjacima. On vidi samo moju vanjštinu, dlakave ruke i grleno režanje. Vidi slike nekih davnih priča, koje su bake i djedovi pričali uz vatru kamina duboko u noć, misleći kako dijete spava, kako ne čuje priče o vukodlaku i djevojci u vodenici. Mogao bih biti obična divlja mačka, koja grebe pred vratima i traži utočište od hladne zimske noći, ili duh bez spokoja, što traži prolaz do poznatih prostora, zidova natopljenih starim uspomenama. Mogao bih čak biti preljubnik iz Emilijinih priča o deset dana i deset noći, ili 'le revenant’ Pierrea Anfonsa. Za nju sam izgubljena duša koju traži godinama, ne znajući, ne prepoznavajući kako otkucaji njezinog vlastitog srca ne odjekuju na svim pravim mjestima uzbibanog tijela, njezinih bokova i grudi koje se noću ohlade i stisnu, uvuku u neprepoznatljive forme i sanjaju spajanje izgubljenih polovica. Ja sam onaj kojeg čeka, vukodlak kojeg se njezin muž užasava danima, sluteći ga ispod njezinih spuštenih trepavica, ispod nemirnih prstiju koji uvijek nešto traže, dok on samo želi mir, spokoj, razum i poredak stvari. Deseta je noć, a moji su koraci laki povjetarac koji šuška lišćem na verandi, prije nego pokuca na vratima. Čujem njegovo teško disanje iza vrata i grozničavi šapat molitve. -Vade retro,Satana! Nunquam suade mihi vana! Sun malaque libas, ipse venena bibas! Režim i smijem se grlenim smijehom, od kojeg i mene samog prolaze trnci.Ustrašeni muž se nastavlja moliti. - Odlazi, Sotono, ne vabi nas svojim taštinama, što nudiš je čisto zlo, sam ispij otrov koji nam nuđaš. Zagrebem noktima po vratima i šapćem. - Pusti je u noć, pusti! Iza vrata se čuje sve jače mrmljanje i molitve, koje se povremeno pretvaraju u pravi crescendo. -Vade retro, Satana! Nastavljam šaptati kroz vrata, tražeći ljudsku žrtvu, njegovu krv i udove, koje ću prinijeti kao žrtvu na crnom oltaru. Iznenada, ispod vrata izviri krunica i medaljon svetog Benedikta, s urezanim inicijalima molitve na latinskom. - Pusti je do jutra i bit ćeš pošteđen! Vrata su zaškripala i njezino se golo rame pojavilo u dovratku. Zgrabio sam je i povukao u noć. Mirisala je na davnu žudnju, prvu jabuku i cimet, a njezino se uzbuđenje miješalo sa strahom što će biti sutra. Nijedno od nas dvoje nije progovorilo, dok smo hodali prema sjeniku. Spustila se na leđa i sama razderala spavaćicu na sebi. Noge su joj besramno pratile visoko uzdignuti luk bedara, pokušavajući dostići nebo, kad sam u nju zarinuo očnjake. .............. Pred jutro, dok prvi pijetlovi najavljuju krvavocrvenu zoru na horizontu, skupljamo naše dijelove kao razderanu odjeću i polako hodamo rame uz rame. Dva nevjernika, dva antikrista, dva vukodlaka bez smirenja. Njezina glatka šaka utapa se u mojoj kosmatoj ruci kao bijeli ljiljan. Dok grebem po vratima, da joj muž otvori i pusti je unutra, njezine su oči i usne potpuno stopljene s mojima. Prstima dodiruje ožiljke na vratu, pokušavajući dlanom obrisati ranjenu, izgrebanu kožu. -Može li slijepac voditi slijepoga? Neće li oboje pasti u provaliju? Biblijske tlapnje nude vodstvo u zamjenu za pokornost i gušenje vlastitog tijela. Nas dvoje nepogrešivo vodi ista žudnja, koja pronalazi put. Njega, njezina pokornog muža koji je ne prepoznaje, vodi strah i vjera, stare priče i vjerovanja da netko izvan nas samih posjeduje božansku moć i spasenje duše. Dok iscrpljena, s mrljama od novopronađene sumnje i vječno zapretenog kajanja ulazi u svoju staru ljušturu bogobojazne i podložne žene, njegov glas iznutra mrmlja zahvalnice bogu i svecima. U ime Isusa Krista, našeg Boga i Gospodina, uz snagu blažene Djevice Marije, mati Isusove, blaženog arkanđela i svih apostola i svetaca, u vjeri i ufanju odbijamo napade i prijetvornost Sotone. Jednolični glas nastavlja monotono s nabrajanjem, a ja, s druge strane vrata, zahvaljujem šumskim božanstvima i majci Gei, što ona ima dovoljno hrabrosti za oboje da predloži ovu malu šaradu, predstavu za njezina religioznog muža. Znao sam da muž neće pitati za oguljenu bradu, niti izgrebani vrat. Uostalom, on nju nikada nije niti gledao očima zvijeri koja je pronašla svog ravnopravnog partnera. On nije čuo njezine krike kroz bijelu, mramornu kožu. Njegova usmjerenost na skromnost i odricanje u vjeri negirali su život kao takav. Od nje će dovoljno ostati i za njegove potrebe. Njezina sjena će unutar četiri zida hodati, govoriti, povinovati se redoslijedu i poretku stvari. A za dušu? On ionako misli, kako to nije u našim rukama. Dok svatko od nas troje bezglasno mrmlja zahvalu svojem božanstvu i stavlja u kalež od krvi srce, za koje misli da pripada njemu, naše se putanje razdvajaju do nekog novog Desetog dana. Možda će, u međuvremenu, nečije janjeće runo spasti kao maska, a onaj drugi spoznati svoju pravu, životinjsku prirodu? Možda će doživjeti prosvjetljenje što nas to drži živim, zbog čega nam krv kola tijelom? Možda će privid vukodlaka postati stvarnost, a tobožnja realnost iznjedriti san? Hoće li se itko od nas troje umoriti i predati? Treba samo dočekati Deseti dan, pa čekam i osluškujem pred vratima. 05.01.2008.

Bepo 29.2.2008. Magarac me je pogledao s nepovjerenjem i ustuknuo par koraka. Zadržao sam još malo pruženu ruku s mrkvom, koju sam specijalno za njega kupio od svetioničara. Otkad sam stigao na otok radi potrage za endemskom zmijom, koju svjetioničar kolokvijalno naziva 'crni gad', malo smo komunicirali Ante i ja. Što god sam trebao, naplatio bi mi desetostruko, pravdajući se skupoćom prijevoza i velikom izoliranošću. Obojica smo svjesni da je konkurentska ponuda udaljena desecima nautičkih milja. Nemam izbora, pa kupujem uz tihu psovku u bradu. Ta mi mrkva zaista nije neophodna, a ni magarcu nije o glavu. Mrkva više-manje, navikao je na skromnu prehranu, rijetko raslinje i povremene otpatke hrane što mu svjetioničar ponekad baca na stazu. Pružam ruku s mrkvom, a magarac samo striže ušima i gleda velikim, tužnim očima. Odjednom mi se srce stegne i u tim očima i njegovoj sudbini vidim i svoju. Oči mi se zamagle. - A u materinu, plačeš zbog magarca!- ljutito kažem sam sebi, brišući izdajničke suze rukavom majice. Nema me tko čuti ni vidjeti. Na otoku smo samo nas trojica - svjetioničar, magarac i ja. Tri magarca na otoku sreće. Sunce prži neumoljivo, pa se sklanjam pod jedino stablo na cijelom otoku. Ta žgoljava maslina izgleda bolešljivo, sasušeno i bez života. Ipak nekako preživljava, a njezini zeleni listovi prkose kamenu, vrelini i pustoši zabačenog otočića u bespućima Jadrana. Hridinu tek povremeno obilaze iz državnog poduzeća koje vodi brigu o svjetionicima. - Tovar je Bepo, zovi ga po imenu – kaže Ante, idući za nekim svojim poslom. Posmješljivo mi odmahuje rukom u prolazu, kao da kaže – hajde, dajte si ruku, gradski i domaći tovar kao braća!. Bepo okreće glavu i gleda Antu iskosa. Vidim mu u očima strah, ili ja to umišljam. Ne znam. Mene se ne boji, ali niti ne poznaje i ne vjeruje mi. Vidim kako mu se nozdrve šire i njuši zrak u pravcu mrkve. Žudi za njom baš kao što ja žudim da ga zagrlim, pogladim po sivoj dlaci i leđima. Dan prije, dok sam na stijeni iza zgrade s lanternom pripremao skromnu, suhu večeru od konzervi, svjetioničar mi je pričao o magarcu. Bepa je 'naslijedio' zajedno sa službom prije nekoliko godina, kad je došao za svjetioničara. Od početka se ne vole, ali do neke mjere trpe, pa i surađuju. Kad pristane brodica s provijantom, Ante mami tovara hranom i vodom, pa tovari vrećama. Dalek je put od obale do svjetioničarske kuće na vrhu otoka. Bepo polako stupa uskom, vijugavom stazom, s koje se kamenje i prašina sipaju sa stijene nad morem. Tovar pognute glave i dugačkih ušiju, pomireno i bez opiranja nosi i strpljivo čeka, da ga Ante rastovari i nagradi svježom vodom iz starog lavora. Bepo je mudar i dugo pamti, pa kad veći brod pristane, on bježi u nepristupačan dio otoka i nikakva ga sila, niti vabljenje ne mogu dozvati. Zna da veliki brod znači i velike terete. Tovarova leđa pamte.Onda ga danima nema blizu svjetionika, drži se daleko i preživljava od ustajale kišnice iz brojnih škrapa. Gledamo se Bepo i ja. Možda umišljam, ali osjećam neku struju i veliko razumijevanje među nama. Je li to glupo očekivati od magarca? Od beštije, kako ga Ante pogrdno zove. Znam da nije do mrkve, jer tovarova njuška konačno dodiruje moju ruku, ali samo okrzne prste koji drže mrkvu. Ne uzima je, njuši mi rukav i procjenjuje, važe. Kod mnogih jesam prolazio, pa mi nije bilo važno, ali sad mi je nekako užasno bitno da se svidim Bepu, da me prihvati. Konačno vraća glavu do mrkve, zagrize i povuče u krupne zube. Nema više, ali on još njuši dlan svojom povelikom, simpatičnom njuškom. Obrglim ga, naslonim lice na njegov vrat i gladim leđa i sapi. U početku je nemiran, ali se onda smiri i samo striže ušima. Čini mi se da uživa, ne mogu to znati, ali naslućujem po tome što stojimo tako dugo, a on se ne odmiče. Čak niti ne mrda, pa podsjeća na neku skulpturu, kakve su razasute po našim otocima, posvete težačkom poslu po Dalmaciji. Konačno se razdvojimo, pa jedva suspregnem želju da mu mahnem. Mora biti da sam već usamljen od tih par dana boravka na otoku, pa mi je i magareće društvo poželjno. Svjetioničara Antu ne računam, jer me uglavnom izbjegava. Zabavljen je očitavanjima za hidrometeorošku stanicu, ili ribolovom na drugoj strani otoka. Sljedećih dana pretražujem otok u potrazi za zmijama. Našao sam par primjeraka i zaista izgleda kao endemska zmija, različita od drugih primjeraka ulovljenih na Siciliji i nekim našim otocima. Ova ima jasno istaknutu glavu i leđne ljuske posebnog oblika i duljine. Sezona je parenja, pa nailazim na dva mužjaka koji se bore repovima za ženku. Fascinirano zurim u rijedak prizor i ne primjećujem da je ženka tek pola metra od moje noge. Revanje magarca, resko i iznenadno, trgne me iz obamrlog zurenja u otrovnice i na vrijeme se mičem zmijama s puta. Umišljam da me to Bepo upozorio. On stoji malo niže niz stazu i izgleda izgubljeno baš kao i ja. Sljedećeg jutra kupujem od svjetioničara vreću krumpira. Podsmješljivo me gleda ispod oka i zna, da kupujem za magarca. Prezirno pljune u stranu dok mrtav-hladan za krumpire traži sto eura. Smijem se u nevjerici. - Čovječe, kod nas to košta pedesetak kuna! - Pa, kupi kod vas, tko ti brani – govori polako, izrugujući se mojem ravničarskom govoru. Dok nosim krumpire niz stazu, Ante mi dovikuje, kako sam budala i da zapamtim - budale su opasne po sebe i druge. ------------- Od toga dana Bepa više nisam viđao do kraja svog boravka na otoku. Na odlasku, dok se rukujem sa svjetioničarem, kao usputno pitam za magarca. Je li ga vidio? Neugodno mi je priznati, kako bih se želio oprostiti s Bepom. Još jednom ga pogladiti po leđima. Znam da to voli, a i ja sam uživao grleći to trapavo, toplo biće slično meni samome. Ante ravnodušno govori, kako je tovar uginuo i da je Bepovu lešinu vidio na nepristupačnom dijelu otoka. On tamo nije išao, nije mu se dalo ići pogledati. Namigne mi na kraju: - Budala si, a i tovaru si došao glave! Mislim da misli kako se magarac prejeo krumpira, a cijela mu vreća došla glave. Dajem svjetioničaru još sto eura da Bepa dostojno sahrani. Duboko u sebi znam, da je to bacanje novca, neće on to napraviti ionako. Umirujem savjest na krivi način i kod krive osobe. Nedostaje mi taj magarac, iako nije ni prvi ni zadnji kojemu sam, ne htijući, ipak došao glave. 29.2.2008.

Šporka Madona! 18.2.2008. Dok je bezvoljno zurila s kauča u hrpu neopranog suđa, odjednom joj se učinilo da se ostaci skorenih jaja na tanjuru počinju oblikovati u ženski lik izduženog lica i tužnih, spuštenih vjeđa. - Šporka madona!- zavapila je, grčevito stiskajući napola pojedenu vrećicu čipsa. Lik u tanjuru je namignuo suučesnički. -Onda? Dosađujemo se, a hrpa neopeglanog rublja stoji?- pomalo vickasto dobacila je nepoznata iz prljavog tanjura. Marlena se lecnula, jer je zlobnica pogodila u najtanju, najmekaniju žicu, onu sa SuperOrnelom za šareno pamučno rublje. Pedant u njoj nestrpljivo je nagovarao da pokrene guzicu u staroj trenirci i zebrastim, naopako navučenim dokoljenkama i konačno ustane. Mrvice od čipsa bile su posvuda, a masna mrlja na lijevoj strani grudi kočila se kao medalja za hrabrost na bojnom polju prežderavanja. Konačno je ustala, dlanom otresla mrvice i krenula prema sudoperu. Madona iz prljavog tanjura sklopila je ruke na nijemu molitvu, a Marlena je znala što to znači. - Ne boj se, tebe neću oprati. Ne još! Ne, dok mi ne ispuniš tri želje! Svetica u skorenim jajima na tanjuru zaškrgutala je zubima, a facijalni grč se nekako poklopio s debelim slojem stvrdnutog žumanjka. Izgledalo je kao žuta pjega ili kukuruzni brkovi bradate žene u cirkusu. - Budimo prijateljice – konačno je prosiktala kroz zube. - Tvoja nona te uvijek vodila u crkvu. Ne možeš se rugati svojim korijenima! - Od mene nećeš napraviti vidjelicu - Marlena je zasukala rukave, tek da pokaže neznanki iz tanjura kako misli ozbiljno. Nije joj se pralo posuđe uopće, ali je htjela vidjeti kako daleko ova paranoja i halucinacije mogu ići. Već šest mjeseci živi sama, otkako se kreten preselio kod mamice. Šteta, odlično je peglao i dobro su se slagali. Više se nije samosažaljevala. Konačno je bila ljuta, dovoljno da nekome, bilo kome, sve saspe u lice pa makar to bila i religiozna halucinacija u vidu madone na šporkom pjatu. Žena u skorenim jajima na tanjuru naškrubila je usta: - Ne odbacuj darove tek tako! Znaš li da su se sve vidjelice pošteno okoristile razgovorima sa mnom? Sve su svetice, ili na najboljem putu da to postanu, a pri tome nisu uskraćene ni za svjetovna blaga, od velebnih kuća do seksa, braka i obitelji! Ova četiri rafalno ispaljena mamca pogodila su u središte mete, jer je Marlena odložila spužvicu za suđe i slabo skrivajući zanimanje, upitala: - A kako brzo garantiraš ovo i jel' može u paketu? Osim toga, ne da mi se prepričavati razgovor s tobom, odsad pa nadalje, barem milijun puta. Znam kako to ide s vidjelicama, imaju zakazane termine utorkom po dva sata, a jednom tjedno konferenciju za tisak. Marlena se odmaknula od sudopera, privukla stolicu i zapalila cigaretu, snažno uvlačeći dim u pluća, dok se nije zakašljala. Šporka madona bila je neuvjerljiva, ali Marleni se posuđe nikako nije pralo, pa je nastavila sa šaradom, pokušavajući dobiti na vremenu. Bilo je pravo vrijeme testirati neznankine riječi i eventualne moći. Neka ispuni barem običnu, jednostavnu želju. -Operi posuđe i lonce iza štednjaka, ako nisi lažnjak! - Marlena si je čestitala na dobro smišljenoj ideji. Ima osjetljivu i nježnu kožu na rukama, a mrzi navlačiti gumene rukavice. Ne podnosi osjećaj stisnute gume na prstima i miris talka iznutra. Pogled na prekrasno čist i skoro prazan sudoper kvario je tek jedan jedini neopran tanjur. Onaj, s ostacima skorenih jaja sa šunkom, na kojem se žumanjak smješkao skoro ljudskim osmijehom. Šporka madona iz tanjura nakašljala se i poslovnim glasom izjavila kako nije zlatna ribica te da kod nje nema tri želje. Daje jednu, eventualno dvije, obzirom da je Marlena jednu već potrošila na pranje posuđa. - Dobro razmisli kako ćeš formulirati ovu zadnju želju – upozorila je, pokušavajući jako spuštenim obrvama, koje su joj davale pomalo seoski izgled, formirati veseliju facu. Nije uspijevalo, možda zbog jaja koja su nekako skliznula preko brade, sve do ruba tanjura. Marlena je s vrha povelike hrpe neopeglanog rublja uzela komad odjeće, stisnula ga na grudi i stavila lice na mirišljavu, zgužvanu košulju. Željela je tako malo, a opet - bilo je to nemoguće formulirati u samo jednu jedinu želju. Da je nije prevario, da mu može oprostiti, da joj se vrati, da stvore obitelj, da život konačno prestane biti zaustavljeno vrijeme na bakinom satu s klatnom. Kad je konačno uzela šporku madonu u ruke, sve je već bilo odlučeno. Pažljivo je zamotala prljavi tanjur u njegovu čistu košulju, koju mu nikad nije vratila. Košulju, u kojoj je najradije spavala, ako prije ne bi zaspala u staroj trenirci, lica zamrljanog od suza. Kao robot je odnijela zamotuljak u vrt iza kuće i zakopala ga u lijehu s ružama. Onda se vratila u kuću, popila čašu vode i pala u san bez snova. Nije mogla znati što je bilo dalje, jer se, prema vlastitoj želji, više ničeg nije sjećala. Ni njega, ni vremena suza i nesanice, ni tišine stana u kojem je hrpa neopranog, skorenog posuđa bila spomenik jednoj prošloj ljubavi. Madona iz prljavog tanjura održala je oba svoja obećanja. Prva je želja bila logična i jednostavna. Njezin dugo traženi zaborav napravit će od Marlene opet cijelu osobu. Druga je želja bila tako ženska, da ju je i madona razumjela i uslišila. Ubuduće, on će u svakom prljavom tanjuru uvijek iznova ugledati poznato žensko lice. Marlenu. 18.02.2008.

Dilema, trilema 13.2.2008. Kad je ušla, držeći mojeg starijeg sina pod rukom i zbunjeno se smješkajući, noge su mi se odsjekle. Tu noć s njom nikad neću zaboraviti, iako sam bio poprilično pijan i sluđen mladenačkim mirisom napaljene tinejdžerke i riječima, kojima me svlačila, dok njezine ruke nisu nimalo zaostajale za usnama. Mama, tata- da vam konačno predstavim svoju curu, Dejanove riječi su dolazile kroz šum od buke u mojoj glavi, vreline na obrazima i ustitralog srca u grlu od srama, nelagode i užasa. Njegova prva cura, koja mu je već povalila oca! Ne zna se, tko je od nas dvojice ovog trenutka gluplji, smrznutiji u prostoru i vremenu, svatko iz svog kuta trgovine užasa, dok je ta djevojka, taj objekt jednokratne žudnje zračila samouvjerenoću mlade žene, koja vlada muškim srcima i međunožjima od pamtivijeka .Osjećao sam kako mi noge propadaju u pod, koji se talio brzinom svjetlosti, a samo sam ja u našem dnevnom boravku to primjećivao. Ukoliko uskoro ne počnem disati, možda se i izvučem i spasim iz ovog košmara, koji me dočekao potpuno nespremnog. Kad smo ušli kod mojih, tek tad sam primijetio da su mi noge od gume, a dlanovi od smole, koja se lijepi na Violetinu ruku, a opet klizi i ispada. Bio sam u panici i užasu kako će je moji prihvatiti; kako će uvijek kritična majka (nijedna nije dovoljno dobra za njezinog prvijenca!) reagirati na njezin izgled, držanje, odjeću, govor, cipele. Cipele posebno, majka svima prvo pogleda u noge i odmah razvije teoriju kakav je tko, ovisno o kvaliteti, očuvanosti i čistoći cipela. Nedajbože da njezina krv izborom i izgledom cipela pokazuje nemar, slab karakter i neurednost, a žene su još gora priča. Za oca znam da mu je važno nešto drugo - načitanost, uljudno ponašanje, odmjerenost. Hoće li Violeta izdržati njihove ispitujuće poglede, pitanja o obitelji i porijeklu? Preslišao sam je prije izlaska iz auta, da uskladimo priče kada i kako smo se upoznali, što ovaj posjet znači i koliko je ozbiljna naša veza. Majka nam nije pošla u susret i to je bio loš znak, a otac – inače srdačan i ljubopitiv – samo je šutio zajapurenog lica i potezao čvor kravate, gledajući ustranu. Večer je, izgleda, obećavala oluju, koju smo oboje željeli izbjeći. Samo, natrag se više nije moglo. Kad je ta mala fifica ušla sa svojim lažnosrdačnim osmijehom na pretjerano našminkanom licu, znala sam da je maloga smotala, jer ju je promatrao zaljubljenim pogledom teleta, kao što je gledao mene kao mali, dok sam ja bila jedina žena u njegovom životu, dok sam mu još trebala. A sad je viši od oboje, sav lijep i stasit u elegantnom odijelu koje sam mu ja birala za maturalno putovanje pretprošle godine. Gospode, zar on već ima dvadeset godina? To znači da sam ja u četrdesetpetoj, iako mi nitko ne bi dao ni tridesetsedam, ali najgore je što ja znam koliko imam i to je kamen oko vrata svako jutro kad se probudim. Ta droljica nema ni jedne bore na svom savršenom licu, iako izgleda starija od maloga, žene sazriju mnogo prije dječaka, hvalabogu da nemam kćer, sad bih drhtala s kim se potuca i hvata li kojeg oženjenog muškarca, dok njegova naivna žena ništa ne sluti. Odmah sam joj pogledala u cipele i nije tako loše, mala ima ukusa. Te salonke su uvijek elegatne uz svaku haljinu, iako ova na njoj izgleda malo droljasto i s prevelikim izrezom. Da je moja, pokazala bih joj kako se oblače cure u njezinim godinama. U njezinim godinama, ja sam izgledala ženstveno, a ova današnja mladež – i muško i žensko odreda –izgledaju isto, bez oblina, bez karaktera i držanja. Pogledaj je, kako se lascivno smješka i pruža ruku kao da je ona domaćin. Moram biti ljubazna, ne želim da me kasnije svi optuže da sam i ovu otjerala i prije nego su prohodali kako se spada. Kad smo ušli kod njegovih roditelja, jedva sam se suzdržala da ne prasnem u smijeh, jer je njegov otac izgledao tako slatko i zbunjeno, sav crven u licu. Kao da se dobro sjeća te noći, kad sam ga ustopirala i potrošila na zadnjem sjedištu njegovog skupog auta, s kožnim presvlakama i sterilnom glazbom za starčeke. Pustio je neki jazz, a ja sam ga zajahala i obavila skoro sve sama, jer je izgledao pijaniji nego što bi se reklo po alatu, trijeznom i uspravnom kao svijeća. Istina, u početku se opirao, ali takve matorce obožavam smekšati, ovlažiti, pojebati i ispljunuti kao žvaku koja više nije slatka. U početku nisam znala da je Dejanov otac, a kad mi je moj slatkiš pokazao tatinu sliku, skoro sam se zagrcnula. Jebote, tip kojeg sam pokupila na cesti i povalila te noći na povratku iz diska. Pa kud baš njegov otac? Bila sam znatiželjna hoće li se stari sjetiti i kako će se ponašati. Bilo je to baš fora potrošiti dvije generacije iste krvi, usporediti ima li genetika ikakve veze. Njegova hladna vještica od žene, mamica koje se sinek toliko plaši i zbog koje sam morala obući ovu debilnu haljinu i baletanke koje ne nosim još od vrtića, kad sam actually i plesala balet, premjerava me od glave do pete, držeći tog jadnog, ulovljenog muškraca pod ruku, dok mužić odaje nelagodu kao da ga čeličnom šakom steže za jaja. To sigurno i radi, kad ne prima goste u salonu, kako i dolikuje madam. Hm, mora se priznati, govori pametnije od mojeg vlastitog sina, kad maknem u stranu njezino vulgarno i divlje ponašanje te noći. Uostalom, bilo je to prije nego je prohodala s Dejanom, pa ne može je itko kriviti što se pohvatala s dobrodržećim, starijim muškarcem sa skupim autom, Rolexom i manirima. Njezini vršnjaci od svega toga su udaljeni svjetlosnim godinama, a većina ih nikad neće završiti niti fakultet, o lovi da ne govorimo. Naravno da to djevojkama imponira, a tu je i radoznalost da u praksi provjere je li istina da mogu zavesti baš svakog muškarca, bio on prosjak ili predsjednik države. Tada mi se učinilo da baš imam sreće, a vidi me sada - znojim se kao svinja, sve me steže i najradije bih propao u zemlju da se ne moram susresti sa sinovim pogledom. Samo da nikad ne sazna! Ako mala bude pametna, šutjet će do groba, a ako samo pisne, platit ću joj za šutnju. Ili još bolje, kupiti joj auto ili stan, da ostavi maloga i da je nikad naše oči ne vide. Za sada ne izgleda kao da bi nam željela nauditi, ponaša se sasvim opušteno. Možda me se ne sjeća? Ipak, povremeno me pogleda značajnim pogledom, da barem ovaj glupan u gaćama ne reagira na te poglede. Trebam samo misliti na užas koji bi nastao da Dejan sazna! Stari je još uvijek drven i ponaša se čudno, ali on je bezopasan. Brine me mama, koja govori sve slađim glasom, što znači da će napad uskoro započeti. Ne znam što joj točno smeta, jer Violeta se ponaša baš kako smo dogovarali, obučena je kako mama voli. Znam to po pogledu odobravanja kojim gleda njezine skupe salonke, iste kakve je ona kupila u Madridu prošle godine. Frend mi je pretražio tri europske metropole, dok nije našao baš ono što mi je trebalo za ovaj prepad na mamu i tatu. Ako njihov prvi dojam bude povoljan, onda im mogu reći i da sam zaljubljen do ušiju i da bih se ženio. Nema veze što sam za njih premlad, da mogu - oni bi me držali na uzdi barem do moje tridesete. Sad, kad njih dvije sjede na trosjedu jedna do druge, tek sad vidim koliko su slične, kako se obje znaju smejškati usnama, ali oči su im prodorne, ispitivačke, dobiješ želju odmah priznati sve što si napravio naopako. Ipak, Violeta samo glumi iskustvo, znam da je još nevina kao i ja, ona o tome uvijek priča s pretjeranim šegačenjem i vulgarnim riječima. To je najbolji znak kako se plaši i same pomisli na potpunu intimnost s muškarcem. Ako budem imao sreće, taj prvi ću biti baš ja, možda još večeras, ako ova svečana večera dobro završi. Mala je slatka i nevina, a ova je dva mamlaza obojica gutaju pogledima. Gade mi se, iako malog još i razumijem. On je još moj golobradi dečkić, ali već mu je vrijeme da svoje prljave rabote u kupaoni, u koju se zaključava triput na dan, prestane raditi u mojoj kući i konačno se nečemu nauči. Točnije, da jedno drugo nauče, nitko se nije naučen rodio. Kad sam to ja uradila prvi put, čvrsto stiskajući oči, iako je bio potpun mrak, tih nekoliko minuta trajalo je cijelu vječnost i jedino sam čekala da sve bude gotovo što prije. Da sam to barem uradila s nekim starijim tko ima pojma što i gdje gura, a ne s ovim blesanom, koji o tome zna koliko i onda, prije dvadeset godina. Ipak, nije sve bilo toliko loše, ipak smo Dejana napravili te noći, a sad je on muškarac i na pragu da s ovom zgodnom curicom radi djecu. Samo je premlad i moramo ga dobro uputiti kako se stavlja kondom, a ne završi neslavno kao njegov otac- prvi puta pa odmah trudnoća! Mala mi se definitivno sviđa, jedino ima cipele iste kao moje. Moram se sjetiti odmah već sutra svoje dati u Crveni križ! Tip me se očito sjeća i to je baš neugodnjak. Samo da se ne izlane Dejanu, ili još gore, svojoj kuji od žene! Ipak, čini mi se da još uvijek malo slini za mnom, jer se ušeprtljao i ne zna kud će s rukama, a i izbočina na hlačama čini ga zbunjenim, samim tim - opasnijim za puknuti i izbrbljati. Ne bih htjela da mi pokvari ovo s Dejanom. Ako treba, povalit ću ga, dati mu još koji puta, samo da drži jezik za zubima. Malo su previše snobovi za moj ukus, ali jebiga, grcaju u lovi, a meni je već dosta plaćanja cuge dečkima, koji su tobože emancipirani, pa ih nije sram da ih cura uzdržava. Isto vrijedi i za manire, otvaranje vrata, držanje kaputa i te spike. Znam da me u razgovoru te teme nerviraju i da po tome pljujem kao i ostala škvadra, ali nasamo si priznajem kako to godi, kako mi je lijepo i kako bih radije izlazila s Dejanovim starim, a jebala Dejana. Tko zna, možda tako i napravim? O tome ću misliti sutra. 13.01.2008.

Priča kratkog daha 7.2.2008 Pred jutro zaboravim zašto se više ne volimo pa je volim ona uzvraća i grlimo se kao da nam je petnaest onako nespretno i grčevito čvrsto zatvorenih očiju jer drugačije je opasno možemo vidjeti stvari kakve jesu možemo se prepoznati a to nas smjesti na suprotne strane barikade desnu i lijevu stranu Amazone od obzira i prevelikih očekivanja kad ruke zabole od uzaludnog bacanja kamena prema drugoj obali tek da vidim hoću li dosegnuti iako smo pogledima u dometu u vidokrugu na horizontu zakrivljene kugle mi smo jedno pored drugog onda čekam praskozorja kad nam se pridrijema oprezu popusti njegov osobni oprez padne mu gard pa ispijem rijeku tiho da ne čuješ srkanje dok u polusnu brojiš vrhunce nekih davno prevaljenih planina prepješačenih pustinja stepa prekoračenih u sto koraka i manje hladnih tundri u kojima stavljaš ruke u rukave prekratkih mogućnosti dugačke prste nadanja čekam taj nemogući sat kad se vremenske zone utope u iskričave zore nekih nepoznatih hemisfera polukugle sjećanja slobodne ispuštene iz ruku kao baloni koju je neoprezna ruka pustila prema paperjastim oblacima iz kojih pada prstohvat nade i ogromni naramci nečega što ima samo mirise bezrazložne tuge i djetinjastu nadu Zvjezdanih staza The Next Generation negdje iza ponoći na prvom programu dok samome sebi čuvam strah i pridržavam čekanje do pred jutro kad zaboravim zašto se više ne volimo pa je volim ona mene voli i grlimo se kao da nam je trideset onako iskusno otvorenih ispitivačkih očiju je li ti dobro kao meni kaži nasmij se biserno i vidim stvari kakve jesu ali ne marim jer postoji samo to jutro pred jutro i ništa drugo ionako nije stvarno osim sljedeće noći pred jutro ostatak dana provodimo kao zombiji u kućnim poslovima društveno korisnim grobovima nekim roditeljdijete obavezama kojima vjerujemo na riječ pojam da baš tako treba jer tek nam je već četrdesetpeta iskustvo iz nas govori dubokim glasom a opet tinejdžerski buntovno jer pobogu nije nam ni pedeseta a mi čekamo tek pred jutro da pogledamo stvarima u oči da zaboravimo zašto se volimo u šezdesetoj pred jutro čekamo da se sjetimo zašto smo se nekad ljutili na godine koje su od nas skrivale sjećanje na jutra kad smo se voljeli bez razmišljanja onako s nogu odoka i strastveno prepuštajući povjesničarima umjetnosti da nas smjeste u pravi vremenski period grlimo se kao da nam je petnaest a ruke njih zaboravljamo ostaju hladne i nemoćne i kost u grlu koju iskašljavamo generacijama s majke na kćer s oca na sina dok duha svetoga pribijamo na križ propuštenih prilika bezobzirnih obzira jer drugačije ne ide atavizme kao svoje repove ne možemo odbaciti u jednoj generaciji pa se volimo u sjećanjima na jutra pred jutra kad smo bili mudri jer smo bili mladi i nije nam bilo važno što dani postaju neprepoznatljivi teško pamtljivi tek po jutarnjim izmaglicama i satima kad vrijeme ionako stoji dok se sjećamo kako smo se voljeli onako na prvu loptu drugi zagrljaj treću sreću neka druga generacija u zvjezdanim stazama izmaglici jednog jedinog ledenog daha pred jutro kad je zima na izmaku a led u prstima prsima kao psima koji nam kidaju meso pred jutro dok pokušavamo zaboraviti zašto se volimo. 07.02.2008.