Smeće zla
21.1.2006.
You, who like a dagger ploughed
Into my heart with deadly thrill:
You who, stronger than a crowd
Of demons, mad, and dressed to kill,
Of my dejected soul have made
Your bed, your lodging, and domain:
To whom I'm linked (Unseemly jade!)
As is a convict to his chain,
The Vampire, (Flowers of Evil, by Ch. Baudelaire)
Neki vole seks u zaključanoj, zamračenoj sobi, netko na pjeskovitoj plaži. Znam tipove, koje uzbuđuje seks u parkovima, mračnim haustorima, pa čak i u autima. Sve je to OK, sve je to za ljude. I sam sam to probao, ali nikad me nije dovelo do ekstaze. Do orgazma je lako doći, ali onaj teško opipljiv osjećaj ushićenosti, hodanja po vodi, žeravice koja hladno isijava iz stopala…to mi se rijetko dešavalo.
Probao sam to postići alkoholom, nije uspijevalo. Prije bi stizala mučnina, osjećaj gađenja, vrtlog kojem sam se nevoljko predavao. Razni dozvoljeni i nedozvoljeni stimulansi na moj metabolizam nisu djelovali. Barem ne onako, kako sam želio. Živci kao strune, ili suprotnost ponora u kojima ne bih osjećao vlastiti puls ili disanje - nisu bili ono što mi treba.
Na moju nirvanu, kao uostalom i sve drugo što vrijedi u mom životu, natrapao sam slučajno. Čekao sam prijatelja na stražnjem izlazu iz noćnog kluba. Meni je unutra bilo dosadno, zagušljivo, pa sam izašao da se nadišem svježeg zraka. Mračna ulica, parkirani automobili, kontejneri sa smećem. Zaudaralo je na trulež i mokraću. Ipak, odavde su zvijezde nekako izgledale sjajnije, bliže, a neprirodni mir bezglasno se svađao s ostacima buke koju sam u glavi donio iz noćnog bara. Naslonjen na kontejner, razmišljao sam o čudnom osjećaju. Kao da su mi vid i sluh stostruko pojačani.. Odjednom sam i u mraku jasno vidio vlastite pulsirajuće vene na rukama, u savršenom skladu sa odjećom marginalca. Nije me bilo briga za mrlje na jakni, prazan novčanik, još jednu promašenu noć.
Pojavila se na istim vratima, na koja sam i sam izašao. Možda zbog istih razloga, ne znam. Prišla mi je, kao da će zatražiti upaljač ili cigarete. Kao starom znancu, naslonila je glavu na moje rame i kosom mi prekrila lice, obrglila rukama i počela ljubiti po vratu. Nismo progovorili niti riječ, a sve mi se činilo savršeno logično. Moj pojačan vid je u mraku registrirao podočnjake, odsustvo šminke i neprirodnu bjelinu lica. Ličila je na sjenu djevojke, kakvu sam često viđao u kvartu. Na izblijedjelu kopiju nekog crnobijelog sna. Predavao sam se, uzimala me, tu u mraku klaustrofobične ulice, uz kontejnere sa smećem. Bezglasno, stojeći, naslonjenog na prljavi rub kontejnera, jebala me u potpunoj tišini. Od njezinih grubih pokreta karlicom, glava mi je udarala u lim, a bičevi njezine kose lijepili su nam se za lice i vrat. Bilo je nešto perverzno uzbudljivo u toj auri tuge, koju je isijavala. Visoko iznad nas Orion se rugao hladnim odbljeskom. Ritam njezinih bokova bio je postojan, kao zvijezde nad nama. Počele su me boljeti noge od tog neprirodnog položaja, a prsti lijeve ruke, kojom sam se držao za rub kontejnera, bili su hladni i raskrvavljeni. Možda sam se posjekao na oštri lim, razmišljao sam odsutno, uma odvojenog od tijela ispod mene, koje je tako nevoljko pristajalo uz harmoniju moje silovateljice. Da, nemojte se smijati – ona me silovala, a usta su joj izbjegavala svaki kontakt sa mojim gladnim usnama. Priznajem, bilo je uzbudljivo na neki životinjski, čovjeka nedostojni način, u smradu i otpacima nemarne ljudske vrste. Nisam to planirao niti želio, pa ipak je sinkronizacija naših plesnih pokreta kukovima bila totalna. Kao dva potpuno usklađena precizna mehanizma otkucavali smo produženje vrste, ili još vjerojatnije, još jedan grijeh uzaludnog rasipanja sjemena.
U glavi i udovima počeli su putovati trnci bez voznog reda. Moji su pokušaji da je upitam za ime, planove, djevojačko prezime majke - svaku glupost koja bi mi pala na pamet i kojom sam se htio iskupiti za apsurdnost situacije mužjaka u zamci – gubili su se u šutnji kose, ruku i spolovila ženke koja me trošila, gutala, bezglasno proždirala uz otpatke i najlonske vreće sa smećem, koje su cvale iz zahrđalog kontejnera.
Nakon izvjesnog vremena, činilo se da smo propali u crnu rupu gdje zrnca pješčanog sata stoje obješena u zraku. Vrijeme je stajalo, a mi smo, tek uz nešto uzdaha, nastavljali bezglasnu borbu za prevlast u svemiru. A možda je ta borba predstavljala prirodnu životinjsku neravnopravnost zvijeri – gdje jači proždiru slabije, a ovi se prepuštaju bez opiranja, svjesni da je tako već predodređeno, zapisano. Ruke su mi bile ledene, a tijelo kao od gume. Bio sam lutka za napuhavanje, koju će iskoristiti za prezentaciju koitusa. Zato su mi osjetila prodirala u pore crne udovice koja me jebala kao stroj, bez strasti. Nepoznati, a opet privlačni mirisi, zapljuskivali su mi nosnice. Dlačice na vratu su od straha i uzbuđenja pružale svoja ticala prema zvijezdama, u bezglasnoj sos-poruci. Dodir njezine kože bio je suh, svilenkast, za razliku od mojeg tijela u ledenom znoju. U mraku sam joj pogledao u zjenice: činilo mi se da vidim cvjetna polja i nepoznate krajolike, kakve sam obično viđao u mašti ili na slikama holandskih slikara iz 17.stoljeća.
Što mi je tijelo više odumiralo, slike u glavi postajale su sve sjajnije. Činilo se da će eksplozija boja koja neumitno slijedi biti orgazam i smrt istovremeno. Neki novi početak. Njezine su ruke sad postale grube – tražile su, zahtijevale, otimale, ne hajući za moje želje i potrebe. Očito je imala iskustva, jer je vodila moje udove i osjetila prema svemiru, kojeg nema u zemaljskoj astrofizici. Negdje izvan Mliječne staze, gdje zakoni fizike, kakve mi poznajemo, ne vrijede. Znao sam to po osjećaju levitacije, jer glava mi više nije udarala u lim, noge nisu dodirivale tlo, a prstima više nisam uspio pronaći sidrište.
Kraj je došao iznenada - više kao osjećaj plime, koja me preplavila ugodom i nenadanom vrelinom, zatvarajući svaku moju poru na tijelu. Kao da je život istjecao iz mene, tu među smećem i zvijezdama. Bilo mi je svejedno, samo sam želio taj osjećaj ugode zadržati.
Dok sam se topio i isparavao u njezinim rukama, zraka mjesečine uhvatila nas je u fokus i počela podizati uvis. Bacio sam zadnji pogled na tlo – kontejner sa smećem se rascvao u pulsirajuće grotlo tisuću najšarenijih tulipana, a vrele su nas boje kao islandski gejziri odbacile prema zvijezdama.
Dakle, o ovome je pjevao Baudelaire! To je bio taj neuhvatljivi sjaj, spleen, košmar i opijum. On je, baš kao sada i ja sam, pjevao i pjeva o smeću, kontejnerima u pokrajnjim ulicama, koji nas mogu odnijeti u blaženstvo i raj. Samo nam treba prava osoba.
21.01.2006.
|