Èekala sam.
Poljubila ga žešæe, s više strasti nego kod prvog poljupca. I prièekala.
Nije se probudio.
Znala sam da je živ. Bio je uzdahnuo i sada sam èula kako diše. I provjerila puls. Sigurna sam da je živ. Ali, zašto se ne budi...?
Ljubeæi ga i grleæi, doèekala sam jutro.
A on se probudio. Nije osjetio moje èvrste zagrljaje, niti strastvene poljupce. Kako je zaspao- tako se probudio.
I dao mi je ideju.
Svake noæi budila sam se prije njega. Ljubila ga, grlila- kao one noæi, kada ovo još nije bila moja soba; kada sam ja bila ta koja je rekla ne.
Sada sam se suzdržavala da ga ne skinem.
Nisam mogla objasniti i opravdati svoje postupke. Bio je moj. Zašto sam ga onda htjela svaki put kada bi zaspao? Nisam se valjda bojala odbijanja?
Kako god bilo, isti scenarij ponavljao se iz noæi u noæ. Sve više sam ga željela, i sve manje sam se u tome suzdržavala.
Dok se jedne noæi nije probudio.
"Š-Što to radiš?" Pitao me zbunjeno, s gornjim dijelom piðame oko vrata.
"Ne znam." Rekla sm iskreno i legla natrag na jastuk.
Robert mi je prišao, primio moje lice u svoje ruke i ljubio.
Prvo mi je ljubio usne, zatim je prešao na vrat i klizio niže...
Kroz tijelo su mi prošli trnci, ali nisam ga zaustavila. Ovaj put, ja sam skidala njega.
Ruke su mu prelazile preko mojih nogu, bokova sve do grudi.
Moje su ruke prelazile preko neravnih površina njegovog èvrstog trbuha i snažnih, mišiæavih ruku.
Bio je jak, ali nježan. Uživala sam u tim trenucima. I on je. Postali smo jedno tijelo i jedna duša. Nerazdvojni, zauvijek...
Prolazile su minute i svanulo je jutro. Sunce me doèekalo u njegovom naruèju. Zaslijepio me njegov smješak.
Blago me pogledao, prišaptao "Volim te" i poljubio. Ne onako strastveno kao što me ljubio tijekom ove noæi, ali nisam ni htjela vatren poljubac. Takav, blagi poljubac, dokazivao mi je da me voli. I to mi je bilo dovoljno.
Bila sam sretna. Sretna, jer smo èekali. Jer smo to napravili sada, a ne prije 6 mjeseci, kada sam prvi put bila u ovoj sobi.

Nakon te mirne, i ostatku èovjeèanstva potpuno nevažne noæi, digli smo se iz kreveta.
Te mirne, potpuno nevažne noæi, mi smo neoèekivano, naglo i neplanirano izgubili nevinost.
I vezali se jedno za drugo neraskidivom i savršenom niti. Zauvijek.

"M.. Molim?" rekao je onim preslatkim zbunjenim glasiæem.
"Ostajem! Rob, ja ostajem!" zakreštala sam u slušalicu puna blažene sreæe i ispunjavajuæe i neizmjerno intenzivne ljubavi.

Slijedeæih mjeseci, naše obitelji provodile su svaki vikend zajedno. Njegova i moja mama postale su dobre prijateljice. Bilo mi je tako drago što je sve ipak ispalo lijepo. Kao da su svi ružni trenuci služili da bi sada znali cijeniti ovo što imamo. I mami je bilo lakše; sada kada je znala da ostajem u dobrim rukama- i da sam sretna. Nikad me nije vidjela tako sretnu.
Zatim je mama otišla. U Dublin.
Znate onaj osjeæaj, kada vam se èini da ste naglo odrasli? Kao da ste sada zrela i odgovorna osoba, a da ste još minutu prije bili dijete?
Eto. Tako sam se ja osjeæala dok sam gledala kako mama ulazi u avion. Kako polijeæe. Tako sam se osjeæala kada se avion više nije mogao vidjeti.
Robert me primio za ruku, šapnuo mi nešto, nježno pojubio obraz i otišao. Bila sam mu zahvalna na tih par minuta samoæe koje mi je pružio.
Sjela sam na stolicu u polupraznoj èekaonici i razmišljala. Oèi su mi bile pune suza. Nisam plakala zbog loše odluke; znala sam da æe mi ovdje biti bolje nego igdje drugdje. Plakala sam jer sam voljela mamu. I jer sam znala da æe mi neostajati. I zato što nisam imala nikakve ideje što me èeka. Samo sam s mamom znala živjeti, samo sam s njom dijelila stan. A sada sam kretala u nepoznato. Tko ne bi zaplakao?
"Saberi se". Zapovijedila sam si. "Ja to mogu. Bit æe mi lijepo." zadovoljno sam zakljuèila i ustala. Roberta sam ubrzo našla i krenuli smo. U moj novi dom.

Sjeæala sam se prošlog puta kad sam bila u njegovoj sobi. Ovaj... našoj sobi. Sada sam ju bolje promotrila.
Zidovi su bili zeleni, a preko puta vrata jedan veliki prozor. Voljela sam imati prozor u sobi. Voljela sam buditi se uz zrake sunca.
Robert je skinuo postere. Na sredini sobe bio je jedan veliki mekani tepih. Ormari su bili dovoljno veliki za mene i Roberta. Soba, koja kao da je bila stvorena za dijeljenje, šarenim bojama izrazila mi je dobrodošlicu.
"Jedan krevet?" Zbunio me nedostatak madraca u sobi. "Zar æemo i krevet dijeliti?"
Ne. Nije mi bilo žao. Naprotiv. Bila sam sretna. Sretna i zbunjena svojim novim životom.

***

Uživala sam u tišini.
Nije mi smetalo što više nisam mogla zaspati uz rijeèi najdražih pjesma, kao što sam inaèe zaspivala. Tišina mi je godila. Dopuštala mi je da razmišljam. Na miru.

Robert se okrenuo na drugi bok i glasno uzdahnuo. Mislila sam da se probudio. Nije.

Volim ga. Ni jedna stanica u mom tijelu ne sumnja u osjeæaje koje gajim prema njemu.
Znam da nam je suðeno da ostanemo zajedno. Zauvijek.
I znala sam da on voli mene. Vidjelo nam se u oèima.
Približila sam mu se i blago ga poljubila.

NIje se probudio.

Veæ je prošlo nekoliko tjedana od kada sam prespavala kod Roberta.
U razdoblju izmeðu tada i sada bili smo stalno zajedno. Ili bar veæinu vremena. Ali, nešto se u meni promijenilo. Znate onaj osjeæaj zaljubljenosti i apsolutne zaluðenosti drugom osobom? I kada taj osjeæaj proðe; kada se val strastvenih osjeæaja povuèe, ostaje ljubav. Je li ona uvijek dovoljna?

Šetali smo po parku držeæi se za ruke. U grlu sam imala veliku knedlu i bojala sam se reèenice koju sam trebala izgovoriti. Ništa nije moglo opisati nelagodu koja mi se stvarala negdje u trbuhu: ni staklene oèi spremne lijevati suze; ni èvrsto stisnute šake; ni njegov brižni pogled pun ljubavi.
Odluka je pala: ja sam ju samo prenosila.
"Ja... ovaj..."-glas mi je pucao, a suze su polako tekle niz lice- " Ja se selim. Mama je našla novi posao u Irskoj i moram otiæi...". Tresla sam se od tuge i vidjela sam da je i on tužan. Nježno je prelazio rukama preko mojih leða i dugo smo stajali u tišini.
"Nemoj."- tiho je zastenjao. Kroz njegov tihi jecaj èulo se da i sam ne vjeruje u ono što je rekao. Bez rijeèi, oboje smo shvatili da je gotovo. Da možda i nikad nije trebalo zapoèeti.
U meni je nešto puklo. Tiho, bez ikakvog zvuka. Kao da je netko ugasio svijeæu, ugasila se i bol. Ugasilo se sve što sam ikada osjeæala. Tamo u parku, u tami, na hladnoæi, ja sam umrla.
Ne sjeæam se kako sam stigla kuæi. Ne sjeæam se kako sam legla u krevet, ni tko mi je skinuo onu prljavu i mokru odjeæu i obukao piðamu. Piðama je trebala biti topla. Ali, meni je bilo hladno.
Poljubac moje majke trebao je utješiti, ali nije. Nisam osjeæala ništa. Kao da sam prazan papir, po kojem djeca šaraju raznim bojama, ali kada djeca odu, boje izblijede i nestanu. I papir je opet prazan.
Iduæe dane provela sam u tišini. Pretvorila sam se u utvaru i iako me bilo, nisam postojala. Lebdjela sam zrakom, prozirna i nevidljiva. Ni Robertu nije bilo bolje. Zajedno smo umirali, jedno zbog drugog; jedno za drugo.

Dani su prolazili, neprimjetno i tiho. Došao je i moj 18. roðendan. I tijekom dana, u mojoj glavi, izmuèenoj bolima i tugama koje su se kroz nju provlaèile, zasjala je ideja.
"Mama, ja sam sada punoljetna". Prvi put sam joj se obratila proširenom reèenicom nakon toliko dana šutnje.
Kimnula je u znak razumijevanja. Ali, nije razumjela što sam htjela reæi.
"Mama," -nastavila sam- "vidiš da ne mogu živjeti bez Roberta. A ni on ne može bez mene."
"Da, vidim to."- potvrdila je, i dalje ne znajuæi na što ciljam.
"Ne idem s tobom u Irsku. Ostajem ovdje."- rekla sam odluèno, iako me boljelo. Nisam htjela ostaviti mamu. Ali, ne mogu bez Roberta. Vjerojatno sam trebala pretpostaviti da ništa nije lagano...

Dugo sam razgovarale, a onda sam nazvala Roberta.
"Imaš jednu sobu viška?"- rekla sam i zahihotala se, nakon toliko dana šutnje.