Bip-bip-bip.
Nisam to više mogao podnjeti. Prokleti bipovi proparali su mi mozak.
"Odite kvragu" promrmljao sam tiho.
Još sam joj se jednom približio, blago primio za ruku i poljubio. Zatim sam otrèao iz sobe. Otišao od nje kao kukavica, jer više nisam imao snage gledati ju nemoænu. je Njena slabost bila moja slabost.
U bolnièkoj kantini, sreo sam njenu mamu. Bila je blijeda i neispavana. Izgledala je za nijansu bolje od svoje kæeri. Samo za nijansu.
Blagim pokretom ruke pozvala me k sebi. Ionako nisam znao što bih sam sa sobom, pa sam sjeo. Stolica je zaškripala.
"Kako je?" Njena majka pitala je iscrpljeno, znajuæi da se u posljednjih tjedan dana nijednom odgovor nije promijenio.
"Isto. Prokleti bipovi..." Bijesno sam se nasmijao.
U kantinu je ušla grupa glasnih muškaraca. Èuo sam da im je prijatelj slomio nogu tijekom utakmice.
"Oh, velikog li problema" pomislih u sebi, ali nisam rekao ništa.
Grupa je nastavila gromoglasno razgovarati, ponekad se dovikujuæi s jednog kraja kanetine na drugi.
Zatim su, pojevši svoje ogromne obroke, napustili kantinu.
Iza njih je došao jedan drugi muškarac, prijateljski se smijuæi, kao da je htio pokazati da nije jedan od njih.
Okrenuo sam glavu prema Allienoj majci. Ali, nje nije bilo.
Odluèio sam prošetati po parku, nadisati se zraka i skupiti snage za povratak.

Njeno se stanje nije promijenilo. Umoran od razoèarenja, približio sam se prozoru i otvorio ga.
Pogledao dolje.
I više nisam shvaæao što radim, ni kako sam se našao na prozoru. Sve se dogaðalo brzo i nisam siguran jesam li išta u tih par minuta odluèio. U jedno sam bio siguran; imam krila.
Bacio sam još jedan, posljednji pogled na ljubav svog života.
Znate kako um ponekad igra trikove? Kako vidite ono èega tamo nema, ili obrnuto. Bio sam uvjeren da mi se to sad dogaða.
Pomakla je ruku.
Skoèio sam s prozora, a tlo se zatreslo. Prišao sam njenom krevetu i primio je za ruku.
Istina, micala se.
"Allie? Allie, ljubavi, èuješ li me?"
Otvorila je oèi.

*Prièu od sada prièa Robert*

Ležala je polumrtvo na cesti. Trèao sam prema njoj, ali kao da me neka sila vukla natrag. Umjesto vjetra u leða, dobio sam vjetar u prsa. Kada sam joj se napokon približio, zatekao sam nekog klinca kako plaèe nad njom.
Ne. Nisam se htio zamarati pitanjima tko je on, ili što hoæe.
Primio sam hladno, blijedo lice moje voljene. Njene smeðe oèi bila su savršeno skrivene iz kapaka. Izgledala je kao da spava. Kao da æe se probuditi, nasmijati se mojoj brizi i poljubiti me.
U daljini se èula hitna. U blizini žamori ljudi. U mom srcu, nije se èulo ništa.

* * *

Hodao sam tmurnim hodnicima ovdašnje bolnice. Svi su bili isti- s jednakim blijedozelenim zidovima, s identiènim sterilnim linoleumom.
Allie je ležala u krevetu. Ruke su joj položili uz tijelo. Iz nje su virile žice- milioni žica prikljuèenih na aparate.
Samo su se aparati glasali u sobi.
Bila je u komi. Bio sam i ja.
Sjeo sam kraj nje, na krevet, i gladio joj ruku. Znao sam da ne osjeæa, ali nešto neobjašnjivo govorilo mi je da svejedno ne odustajem. Poljubio sam joj obraz. Prièao koliko mi fali, koliko ju trebam.
Nervoznim stopama približavala se njena majka.
Vidjevši kæer, onako mrtvu i nepomièno, briznula je u plaè. Ne pokušavajuæi sakrivati svoju tugu, pridružio sam se suzama.
Pred oèima mi se vrtila scena prosidbe. Zašto je onako reagirala? Zar me... ne voli?
Od umora sam malaksao i zaspao.

Probudio sam se u našoj sobi. U našem krevetu. Probudio sam se sam.
Htio sam vrištati. Od boli koja mi je razarala srce, od samoæe koja me gušila, od tuge koja me uništavala. Ali sam ipak, najviše od svega, htio da je tu. Da nosi prsten kojim obeæava da si pristajemo dok nas smrt ne rastavi.
Smrt.
Sakrio sam lice meðu dlanove i još jednom zaplakao...

Zadovoljno smo se smješkali jedan drugom, kad su se probudili njegovi roditelji. Osjetili su nešto neobièno u našoj sreæi, ali su, pogrešno to pripisavši hormonima, nastavili mazati maslac na kruh. Završivši doruèak, vratili smo se u svoju sobu.
"I, kako je moja princeza danas?" Pitao me šapèuæi. Ležali smo na krevetu, uživali u toplini sunca i jedno u drugom. Tiho me gladio po kosi. Igrala sam se sa svojom narukvicom, povremeno ju bacavši iz jedne ruke u drugu. Bio je to poseban trenutak. Trenutak u kojem je tišina govorila više od rijeèi.
* * *
"Khm" Tiho se nakašljao tijekom naše, veæ pomalo rutinske, šetnje parkom. Okrenula sam se prema njemu i na licu mu vidjela nekakvu èudnu mješavinu straha i nestrpljenja.
"Robert?" Željela sam nekako izvuæi iz njega to što ga je gušilo. Nisam ni trebala. Ionako bi rekao.
"Gle, ja te volim. I ti to znaš. I.. stvarno ne znam što da ti kažem, ni kako...Ne mogu bez tebe. Ne znam kako sam do sad izdržao, ali bez tebe, moj život nema smisla. Nema mene, bez tebe."
"I ja tebe volim, Robert, znaš to" Rekla sam mu, pomalo razdragana nenadanim izljevom ljubavi. Nisam ni shvatila da sam ga prekinula u neèemu.
"Allie" rekao mi je, s nekakvom, još neviðenom dubinom u tim zeleno-plavim oèima. "Hoæeš li se udati za mene?"
Pogodilo me. Nisam znala što reæi. Bila sam šokirana i to se vidjelo na mome licu. Pokušala sam sakriti taj izraz nekakvim osmjehom, ali je ispao tako kisel da je Robert pomislio da se gušim.
Gušim. Ta je rijeè približno dobro oznaèavala moju reakciju na njegove rijeèi. Brak? Nismo li premladi? "Oh, Bože, gdje li to moj život ide?" pomislila sam, potpuno uznemirena i neuraèunljiva.
"Allie? Jesi dobro?" Zabrinut je pitao Robert.
"Ne, ovaj.. da. Ne znam. Moram..." I otrèala sam. Ne znam ni zašto ni kamo. Živim s njim, kud bih onda mogla pobjeæi? Nije mi bilo važno. Nisam htjela razmišljati. Ukljuèila sam iPod, iskljuèila mozak i potrèala. Preko parka, livade, cesta. Bilo gdje. Što sam duže trèala, bila sam smirenija.
Nakon nebrojivo mnogo vremena, sjela sam na klupu. I razmislila. U glavi prevrtila dogaðaj. Odvagnula "zašto" i "zato", odvagnula "ne" i "da" i shvatila da mi je reakcija bila potpuno nepotrebna. Volim ga i sigurna sam da želim provesti ostatak života s njim. Ništa drugo nije bilo bitno.
Puno smirenija i sretnija, krenula sam kuæi. Reæi Robertu da ne znam što je ono bilo, i da se, naravno, želim udati za njega. Da ga volim.
Veæ sam pomalo zaboravila da sam prelazila cestu, kada se iza mene èuo glasno skvièanje guma po cesti. Nisam se okrenula, misleæi da je taj auto daleko, i da nitko nije ozljeðen.
Zatim sam osjetila hladan i tvrd udarac na lijevoj strani tijela. Sve se zabijelilo, jaka svijetlost mi je štetila oèima, a od neopisive boli klonula sam u nesvijest.
"Odmaknite se! Dajte mjesta!!" Bilo je to zadnje što sam èula. Glas nisam prepoznala, ali, uostalom, bila sam toliko ošamuæena da nisam znala tko sam. Tople ruke primile su mi lice, a na usnama sam osjetila male slane kapljice. Netko je plakao.
Tko?