"Ne" promrmljala sam slabašnim glasiæem dok mi je skidao majicu.
Nije me shvatio ozbiljno. Iskreno, ni sama sebe nisam shvatila ozbiljno. Htjela sam to. Htjela sam njega. Zanemario je moje neuvjerljivo odbijanje i skinuo i svoju majicu, pokazivajuæi svoja divna, èvrsta, mišiæava prsa. Ostala sam bez daha. Znala sam da se ovo nije smjelo dogaðati i da bih trebala reæi "ne" . Ali, htjela sam ga.
Kada mi je veæ polako krenuo otkopèavati hlaèe, u glavi mi je proradio kliker.
"Ne" rekla sam, ovaj put odluènije, i shvatio je da ja to ne želim. Gledala sam ga u oèi i rekla mu
"Ne, ja to ne mogu. Ne sada. Znaš da te volim."
"Volim i ja tebe" rekao je pomalo ožalošæeno i razoèarano, ali znala sam da mi nije zamjerio. U oèima mu se vidjelo da shvaæa. Ostatak veèeri proveli smo u razgovarajuæi. S vremena na vrijeme, i ljubili smo se, ali to više nije otišlo onoliko daleko i bila sam mu zahvalna zbog tog. Da je krenuo još jednom, mislim da ne bih bila u stanju opet reæi ne.
Te noæi, prvi sam put prespavala kod njega. Mami sam javila da æu prespavati kod prijateljice i povjerovala mi je.
Ponekad sam stvarno žalila zbog laži koje bi ona povjerovala. Ali, ova nije bila jedna od njih. Omoguæila mi je da cijelu noæ provedem s njim i to me èinilo sretnom.

Njegov krevet bio je neopisivo udoban i topao. I velik. Bio je abnormlano velik, s obzirom na èinjenicu da je predviðen za jednu osobu. Bez problema sam se sklupèala uz Roberta i zaspala.

Probudila sam se oko 11 i shvatila da sam trebala otiæi u školu. Robert je još uvijek ležao kraj mene u blagom polusnu, sa velikim smiješkom na licu. Gledala sam ga, i uživala u tom tihom trenutku.
Poèeo se mrštiti i onda se naglo probudio. "Dobro jutro" tiho sam mu prišaptala na uho i poljubila ga. Osmjehnuo mi se onim svojim najljepšim osmijehom i uzvratio mi poljubac. Još smo neko vrijeme tiho šaptali, kada se digao i otišao napraviti doruèak.
"Za moju princezu"- rekao je pružajuæi mi zdjelu s pahuljicama.

Sjedili smo kraj jezera i prièali. Govorio mi je o svom životu, razmišljanjima i stavovima. Na neke izjave slatko sam se nasmijala, dok je kroz druge odisala teška tuga koju je on tada osjeæao. Bila sam sretna, znajuæi da mi vjeruje. Najednom se nebo naoblaèilo i u grmlju je nešto zašuškalo. Oboje smo utihnuli od straha i nervoze. Odjednom je iz grma iskoèio èovjek u crnom i energièno potrèao prema nama. Robert je brzo skoèio na noge, uhvatio me za lakat i zajedno smo pobjegli. Trèali smo preko polja sve dok nismo naišli na ogradu. Okrenuli smo se i tražili drugi put, ali on nam je veæ bio preblizu. Èvrsto smo zatvorili oèi...

Nježno tapkanje na prozoru trgnulo me iz sna. Ošamuæena od predugog spavanja, teturala sam po sobi dok napokon nisam pronašla kupaonu. Oprala sam zube, umila se i poèešljala. Kiša je neumoljivo padala bez ikakvog naznaka da æe ikada prestati. Obukla sam plavu majicu s dugim rukavima i traperice i uputila se u dnevnu sobu. Mama je veæ bila na poslu. Brzo sam pojela par keksiæa i popila èašu miljeka, obukla jaknu i starke i izašla iz stana. Bila sam umorna. Nisam se dobro naspavala. Možda umor nije imao nikakve veze s lošim spavanjem? Možda je to èisto bila posljedica prvog dana škole i psihièke nepripremljenosti. Dva tjedna praznika prebrzo je prošlo. Možda je razlog lošeg raspoloženja bila èinjenica da više neæu moæi cijeli dan provesti s Robertom, i da neæu moæi samo o njemu razmišljati kada nismo zajedno. Hmm, da. To je najviše boljelo.

Tiho sam sjedila u klupi i ignorirala svijet. Nesvjesno sam crtkarala po bilježnici. Uskoro je zazvonilo,a ja sam shvatila da sam cijeli list ispunila srcima. Nasmijala sam se sama sebi i krenula na drugi sat.

Vani se spuštao mrak, a ja sam promrzla sjedila na klupici. Obasjavala me blijeda svjetlost uliène lampe. Izdaleka sam uskoro mogla vidjeti njegov obris. Pomisila sam da je lud. Nije li prehladno za sjedenje na klupici? Prvo imalo smisleno objašnjenje koje se stvorilo u mojoj glavi bilo je da me voli, i da mu nije bitno koliko je vani hladno. Mogla sam to razumjeti. Da potisnem osjeæaj razuma, i ja bi se tako osjeæala.
Kad se napokon približio, ustala sam i zagrlila ga. Zagrljaj se uskoro pretvorio u blag poljubac. Sjeli smo natrag na klupicu kad mi je prišao bliže i prišapnuo mi na uho. "Hladno je. Možemo kod mene doma. Staraca mi nema, pa te nitko neæe gnjaviti. Hajde, bit æe nam toplije nego ovdje". Sve to imalo mi je smisla i zato smo se polako digli s klupice i krenuli prema njegovoj kuæi.

Bila je to lijepa kuæa. Nije se pretjerano razlikovala od ostalih u nizu, ali opet, bila je jedinstvena. Zraèila je nekom toplinom i vjerojatno je bila veoma ugodna. Tek kad sam stupila u njegovu dnevnu sobu shvatila sam da se nalazim u kuæi svoga deèka dok mu nema nikog doma, i poèela sam osjeæati blagu nervozu. On se ponašao potpuno normalno dok mi je pokazivao svoj mali dvorac. Posljednje mi je pokazao svoju sobu. Dok sam se okretala oko svoje osi gledajuæi u njegove postere i djelomièno neurednu sobu (što je bilo u redu, jer ni moja nije bila uredna), on je zatvorio vrata. Sjeli smo na krevet i ljubili se. Njegovi su poljupci zatim postali energièniji, i ruke su mu klizile svuda po meni. Napokon sam shvatila što pokušava.

Vrijeme. Žica koja æe sve složit na svoje mjesto je vrijeme.
Nisam vidjela smisao u svim brigama koje su mi šetale snovima i oduzimale miran san. Jer, bez obzira na njih, sunce æe svako jutro izaæi. Svako jutro æe se roditi dan i svako veèe æe on umrijeti. I tako u krug. Moje brige neæe omesti tu tako dobro uvježbanu predstavu. Moja savršena žica je vrijeme.

"Volim te". Prišaptao mi je nježno.
"Volim i ja tebe. Falio si mi. Trebao si mi."
"I ti meni. Imam ideju. Hoæemo li danas u onaj park? Tamo gdje smo se prvi put sreli." Oèi su mu zatreptale pri pomisli na park i naš prvi susret. I moje oèi veselo su kliktale. Primili smo se za ruke i krenuli prema odredištu iz snova.

Trava u parku je bila zelenija nego inaèe, a sunce je je bilo svijetlije i toplije. Ili je to bilo moje srce? Pjevalo je veselu melodiju ljubavi. Uèinilo mi se da ju je i Robert mogao èuti jer se odjednom nasmiješio i primaknuo me bliže sebi. Primio je moje lice u svoje èvrste ruke nježno kao da drži najnježniju porculansku lutkicu. Njegov poljubac bio je blag, ali odisao je vatrenom strašæu i ljubavi. Kad se odmaknuo, prasnula sam u smijeh. On me samo èudno gledao, a zatim se pridružio mom bezrazložnom napadaju. I sjedili smo tamo na travi kao dva luðaka smijuæi se svaèemu i nièemu. Dva luðaka koji uživaju jedno u drugom i koji svoj život mjere po ljepoti života onoga drugoga. Nije li to èarolija ljubavi? Nije li ljubav jedina prava èarolija; koja dopušta da uživamo u situaciji bez razmišljanja što æe biti poslije; bez štetnih posljedica kada ta situacija proðe?
Neoèekivani poljubac koji je prekinuo moje smijanje odgovorio mi je na to pitanje:

Da. Ljubav je jedini alkohol od kojeg nismo pijani; jedina droga koja nas neæe uništiti; jedina èarolija u koju mogu vjerovati. Ako se u išta, zapravo, može vjerovati?