Vrijeme. Žica koja će sve složit na svoje mjesto je vrijeme.
Nisam vidjela smisao u svim brigama koje su mi šetale snovima i oduzimale miran san. Jer, bez obzira na njih, sunce će svako jutro izaći. Svako jutro će se roditi dan i svako veče će on umrijeti. I tako u krug. Moje brige neće omesti tu tako dobro uvježbanu predstavu. Moja savršena žica je vrijeme.
"Volim te". Prišaptao mi je nježno.
"Volim i ja tebe. Falio si mi. Trebao si mi."
"I ti meni. Imam ideju. Hoćemo li danas u onaj park? Tamo gdje smo se prvi put sreli." Oči su mu zatreptale pri pomisli na park i naš prvi susret. I moje oči veselo su kliktale. Primili smo se za ruke i krenuli prema odredištu iz snova.
Trava u parku je bila zelenija nego inače, a sunce je je bilo svijetlije i toplije. Ili je to bilo moje srce? Pjevalo je veselu melodiju ljubavi. Učinilo mi se da ju je i Robert mogao čuti jer se odjednom nasmiješio i primaknuo me bliže sebi. Primio je moje lice u svoje čvrste ruke nježno kao da drži najnježniju porculansku lutkicu. Njegov poljubac bio je blag, ali odisao je vatrenom strašću i ljubavi. Kad se odmaknuo, prasnula sam u smijeh. On me samo čudno gledao, a zatim se pridružio mom bezrazložnom napadaju. I sjedili smo tamo na travi kao dva luđaka smijući se svačemu i ničemu. Dva luđaka koji uživaju jedno u drugom i koji svoj život mjere po ljepoti života onoga drugoga. Nije li to čarolija ljubavi? Nije li ljubav jedina prava čarolija; koja dopušta da uživamo u situaciji bez razmišljanja što će biti poslije; bez štetnih posljedica kada ta situacija prođe?
Neočekivani poljubac koji je prekinuo moje smijanje odgovorio mi je na to pitanje:
Da. Ljubav je jedini alkohol od kojeg nismo pijani; jedina droga koja nas neće uništiti; jedina čarolija u koju mogu vjerovati. Ako se u išta, zapravo, može vjerovati?
Post je objavljen 15.04.2009. u 13:02 sati.