Primio me za ruku i krenuli smo dalje. Šetali smo po parku obasjani sunèevom svjetlošæu i smijali se svemu: veseloj djeci, umornim mamama i zaigranim psiæima.
Nikad se prije nisam mogla zamisliti kao majka, dapaèe, ta mi je ideja bila veoma odbojna. Ali, sada, kad sam se uz njega osjeæala tako sigurno i poželjno, htjela sam imati malog slinavca kojem bi bila potrebna svake sekunde u danu.
Koji bi bio i ja i Robert, a opet nešto posebno i jedinstveno. Savršeno.
I prije nego sam se uspjela snaæi, u glavi mi je zatitrala vizija. Robert i ja zabrinuto pogledavamo kroz prozor predivne kuæice. Vidimo neuništenu i neizgaženu zelenu travu, plavo nebo sa svega par oblaèka. Na licima nam se stvara užas i on kipi u nama sve dok ne ugledamo naše malo zlato koje se bezbrižno ljulja na ljuljaèki. I iako si to nisam dopustila, vizija je postala prestvarna. U meni se probudila ogromna želja za majèinstvom i da bih ju ugasila, posegnula sam za Robertovim usnama...

* * *

Te veèeri nisam ni oka sklopila. Cijelo vrijeme sam se muèila s onom vizijom. Nije smjela postati onako stvarna. Nisam smjela biti toliko zaljubljena. A najstrože mi je bilo zabranjeno sanjati o zajednièkom djetetu. Predivnim zelenim oèima i bucmastim obrašèiæima... Ne. Znala sam da sam premlada. Sama sam još uvijek dijete, nemam ni snage ni zrelosti odgajati jednu bebicu. Njegovu bebicu.

Digla sam se umorna i neispavana. Èim sam zaspala probudile su me sunèeve trake.
Do prije dva jutra, na ovakvo jutro skoèila bih iz kreveta i uzela sapunicu. Zatim bih sjela u park i puhala balone. Ali danas nisam bila raspoložena. Vukla sam se po kuæi tražeæi iPod. Kad sam ga napokon našla žice su bile zapetljane. Otpetljavala sam ih 10 minuta. Sluèajno povukavši jednu žicu, sve su se otpetljale. Samo tako.
Tada mi je sinulo...

Namrštila sam se i otvorila oèi. Još sam par puta zatreptala. Sunèeva svjetlost me zaslijepila. Bio je to jedan od onih dana- kada izletim iz kreveta, obuæem se i poletim. Kada ne zaboravim svoju boèicu sa sapunicom i kada pušem balone od te iste sapunice u parku. Ni danas nije bila iznimka. Sjela sam na travu, toplu od sunca koje je navještalo ljeto. Volim ljeto.
Prišao mi je. Nasmiješen i sretan. I ja sam bila sretna. Sjeo je kraj mene i rekao mi svoje ime. "Robert". Imao je predivan osmjeh. Onakav kakav imaju samo filmske zvijezde u èasopisima. Kao da je ispao iz najmodernijeg fotošopa. Imao je srednje dugu, baršunasto meku smeðu kosu. A oèi... Prekrasne zeleno-plave oèi.
Prièali smo o svemu, umirivao me njegov predivan glas- glas s kojim se ni jedan slavuj nije mogao mjeriti. A onda je pao mrak. Palile su se uliène lampe i morali smo poæi kuæi. Obeæao mi je da æemo se i sutra vidjeti i prislonio svoje usne na moj obraz. Leptiriæi, kojih veæ dugo nije bilo, ponovno su zaplesali u meni.
Okrenuo se i otišao.
Gledala sam ga sve dok nije nestao iza ugla. Zatim sam uzela u ruke svoj iPod i krenula svojim putem. Nisam htjela kuæi. Htjela sam otrèati njemu, tražiti ga po cijelom gradu, po cijelom svijetu ako treba, i skrasiti se u njegovom naruèju.
"Prestani", zapovijedila sam sama sebi. "Ne smiješ se ovako brzo zaljubiti." Znala sam da ne smijem. Ali nisam si mogla pomoæi. Ušao mi je pod kožu, nepovratno.
Mama me gledala èudno. Poslije sunèanih dana uvijek sam se vraæala sretna doma, ali nikad ovako sretna. Nije me htjela gnjaviti glupostima, a ja sam to iskoristila. Otrèala sam na kat, u kupaonicu. Otuširala sam se i oprala zube u rekordnom vremenu. Odjenula sam svoju mekanu piðamu i legla na krevet.
Èim sam zatvorila oèi, pojavio se on. Cijelo vrijeme skrivao se iza mojih kapaka. Gledajuæi mu u oèi, utonula sam u dubok i sretan san, sa smiješkom na usnama...

Kada sam napokon otvorila oèi, nisam se ni sekunde htjela zadržati u krevetu, u sobi, u stanu. Poletjela sam prema parku sjedajuæi na isto mjesto kao i juèer. I èekala. 15 minuta, pola sata, sat vremena. Osmijeh mi je nestao s usana kao da ga je netko izbrisao. Polako su mi se i suze pojavile u oèima. Upravo sam se dizala kada se trèeæi pojavio On. "Oprosti! Tata mi nije dao da izaðem. Oprosti!"
Užurbanim pokretom obrisala sam skoro-izlivene suze i potrèala mu u zagrljaj. I opet sam se osjetila sretnom. Kao da je cijeli svijet stao i kao da ni vrijeme ni prostor ni gravitacija više nisu bili bitni za nas. Nisu ni postojali. Bili smo samo On i ja.
Primio me za ruku i prošetali smo po parku. Trenutak je bio savršen. Htjela sam da vrijeme stane, da ovo nikada ne prestane.
Odjednom je stao. Pogledao me u oèi, a ja sam imala osjeæaj kao da mi vidi ravno u dušu, u srce koje je postojalo samo zbog njega; koje je bilo njegovo. Otopio me svojim pogledom. Primicali smo se polako, kao da je netko ukljuèio slow motion.
A onda su moje usne dotaknule njegove. Primaknuo me bliže sebi, a ja sam objesila svoje ruke oko njegovog vrata.
Sunce je zagrijalo svijetlijom, jaèom svjetlosti i obasjalo nas.
Od tog trenutka bili smo dva tijela jedne duše...