Primio me za ruku i krenuli smo dalje. Šetali smo po parku obasjani sunčevom svjetlošću i smijali se svemu: veseloj djeci, umornim mamama i zaigranim psićima.
Nikad se prije nisam mogla zamisliti kao majka, dapače, ta mi je ideja bila veoma odbojna. Ali, sada, kad sam se uz njega osjećala tako sigurno i poželjno, htjela sam imati malog slinavca kojem bi bila potrebna svake sekunde u danu.
Koji bi bio i ja i Robert, a opet nešto posebno i jedinstveno. Savršeno.
I prije nego sam se uspjela snaći, u glavi mi je zatitrala vizija. Robert i ja zabrinuto pogledavamo kroz prozor predivne kućice. Vidimo neuništenu i neizgaženu zelenu travu, plavo nebo sa svega par oblačka. Na licima nam se stvara užas i on kipi u nama sve dok ne ugledamo naše malo zlato koje se bezbrižno ljulja na ljuljački. I iako si to nisam dopustila, vizija je postala prestvarna. U meni se probudila ogromna želja za majčinstvom i da bih ju ugasila, posegnula sam za Robertovim usnama...
* * *
Te večeri nisam ni oka sklopila. Cijelo vrijeme sam se mučila s onom vizijom. Nije smjela postati onako stvarna. Nisam smjela biti toliko zaljubljena. A najstrože mi je bilo zabranjeno sanjati o zajedničkom djetetu. Predivnim zelenim očima i bucmastim obraščićima... Ne. Znala sam da sam premlada. Sama sam još uvijek dijete, nemam ni snage ni zrelosti odgajati jednu bebicu. Njegovu bebicu.
Digla sam se umorna i neispavana. Čim sam zaspala probudile su me sunčeve trake.
Do prije dva jutra, na ovakvo jutro skočila bih iz kreveta i uzela sapunicu. Zatim bih sjela u park i puhala balone. Ali danas nisam bila raspoložena. Vukla sam se po kući tražeći iPod. Kad sam ga napokon našla žice su bile zapetljane. Otpetljavala sam ih 10 minuta. Slučajno povukavši jednu žicu, sve su se otpetljale. Samo tako.
Tada mi je sinulo...
Post je objavljen 19.03.2009. u 14:41 sati.