petak, 18.08.2006.
čitav život detaljno analiziram sve oko sebe pokusavajući nać dublji smisao, SRŽ mog postojanja.
uvijek se orijentiram unutar prihvatljivih smjernica, jer moja uskogrudna osobnost sklona predrasudama ne zeli izaci iz kalupa.
postoji mogućnost, da se nadjem, nadjem tu toliko zeljenu srz svog postojanja tek kad maknem te prepreke.
mo micanje tih granica mojeg intelekutalnog, pa cak i spiritualnog kretanja, dat ce mi slobodu da cinim sve, sto bi moglo zavrsit katastrofalno.....katastrofe bi mi mogle oduzeti posljednjih nekoliko osoba, ili stvari i ostala bih sama.......
zasto je to toliko lose?
zar se toliko bojimo vidjeti srz svog postojanja, koji je, usput, moguće pronac jedino u samoci, koliko se meni zasad cini?
bojimo li se vidjeti svoju cistu osobnost, samo i jedino svoju osobnost, bez ikakvih dodataka?
jer, tada bi se mogli ciniti toliko losi, ili bar dosadni?
jer, mi jedni druge poznajemo samo na temelju skupa nasih hinjenih postupaka, ili cak osjecaja za koje ne znamo jesu li uopce stvarni i nama samima.
koliko ja znam o svojim osjecajima, znam da su me mnogi moji osjecaji iznevjerili. nije li to smijesno?
a mozda svi mi imamo jednu jedinu srz svojih postojanja, neku zajednicku, nimalo zabavnu, nego obicnu, kao sto je vec razvikana LJUBAV.
iako se meni vise cini da je srz ovoga svijeta, pa tako i svakog pojedina na njemu MRŽNJA.
ima mi vise smisla. a i mrznja me puno manje puta iznevjerila puno je vise vladala mojim tijelom, za razliku od ljubavi?
koliko slova, a nista vam nista ne veli..........
ha ha ha pusa
|
čitav život detaljno analiziram sve oko sebe pokusavajući nać dublji smisao, SRŽ mog postojanja.
uvijek se orijentiram unutar prihvatljivih smjernica, jer moja uskogrudna osobnost sklona predrasudama ne zeli izaci iz kalupa. postoji mogućnost, da se nadjem, nadjem tu toliko zeljenu srz svog postojanja tek kad maknem te prepreke. mo micanje tih granica mojeg intelekutalnog, pa cak i spiritualnog kretanja, dat ce mi slobodu da cinim sve, sto bi moglo zavrsit katastrofalno.....katastrofe bi mi mogle oduzeti posljednjih nekoliko osoba, ili stvari i ostala bih sama....... zasto je to toliko lose? zar se toliko bojimo vidjeti srz svog postojanja, koji je, usput, moguće pronac jedino u samoci, koliko se meni zasad cini? bojimo li se vidjeti svoju cistu osobnost, samo i jedino svoju osobnost, bez ikakvih dodataka? jer, tada bi se mogli ciniti toliko losi, ili bar dosadni? jer, mi jedni druge poznajemo samo na temelju skupa nasih hinjenih postupaka, ili cak osjecaja za koje ne znamo jesu li uopce stvarni i nama samima. koliko ja znam o svojim osjecajima, znam da su me mnogi moji osjecaji iznevjerili. nije li to smijesno? a mozda svi mi imamo jednu jedinu srz svojih postojanja, neku zajednicku, nimalo zabavnu, nego obicnu, kao sto je vec razvikana LJUBAV. iako se meni vise cini da je srz ovoga svijeta, pa tako i svakog pojedina na njemu MRŽNJA. ima mi vise smisla. a i mrznja me puno manje puta iznevjerila puno je vise vladala mojim tijelom, za razliku od ljubavi? koliko slova, a nista vam nista ne veli.......... ha ha ha pusa |
