nedjelja, 25.06.2006.
pisem nesto al ne znam dal cu objavit, glupo je sve to ××××××××××××××××××××× r.e.m.: "the world is collapsing" ili "this must be the saddest star ever seen"
zasto?! zasto postoji ta osnovna potreba u ljudima da se osjecaju voljeno, dok na drugu stranu imaju prevelik ego iliti ponos kojim sprijecavaju bilo kakvu pravu bezuvjetnu ljubav. oduvijek sam mislila da su se dovoljno pametni ljudi rijesili te potrebe, ali ocito nisu. no to i dalje stoji: mudri ne vole.
no ja?! zasto ja nisam mudra, toliko da mogu biti samostalna??!!
u zadnje vrijeme se dogadja to da imam potrebu osjecat se voljeno medju nekim ljudima i to me jako smeta jer sam vjerovala da mi se to nikada nece dogoditi jer im dovoljno ne vjerujem, no ipak je to tako... jako mi je zao sto polako uplicem ljude u svoja sranja, al ne mogu si pomoc.
zelim ostavit sve ljude oko sebe na miru i ne vidit vise nikoga, pocet iznova zivjet u ovom svijetu i dat si priliku da ovaj put ne udjem, tj. da ne pocnem vjerovati u tu iluziju nazvanu ljubav.
glupa ljubav, mrzim pricat o njoj a vidi me sad.
to je obicna mjesavina postovanja, brige i volje.
danas ljudi vole druge na onaj bolesni nacin, da ih moraju vidjet svaki dan, pricat im i znat sve o njihovom i svom zivotu.
vjerujem da pravom prijatelju (ovdje je prijatelj osobe koja te voli i ti nju volis) ne trebas nista rec, niti ga cak ikad dodirnu, pa cak ni vidjet, al samo i jedino trebas osjetit postovanje u njegovim ocima, i volju da te voli, ne treba se cak ni brinuti o tebi, jer ima svoj zivot koji bi ga brinuo, a samo se ti mozes brinut sam za sebe, za to ti daje snagu ta osoba.
tako nekako,izuzev onog djela da ne trebas pricat stvari drugome, funkcioniramo ja i petar, al dobro necemo o njemu.
al ja pocinjem voljeti na onaj nacin, bolesni i posesivni, ne puno, ali malo.
mnogo je posesivnih ljudi oko mene, onakvih o kojima prica Prévert u pjesmi u mom boxu.
ja se pokusavam sto manje ponasati tako, i uspjeva mi, na zalost, mozda, jer je to radi one nesigurnosti u meni, onog vjerovanja u najdublji dio ljudske psihe u kojem nitko ne voli nikoga ni nitko ne voli sebe, u kojem nista nije vazno ni sveto. bolesni jedan svijet!!!
jednom mi je netko, osoba koju trenutno ne pamtim bas po dobru, rekao nesto pametno:
...tako ti to ide u zivotu, vedrana, ulaži u nesto ili nekog al nemoj ocekivat nista za uzvrat...
savrsena jedna stvar. rijesila me posesivnosti koja me rijesila toga da sam ikad povrijedjena.
zato me stalno ili bar gotovo uvijek vidite sretnu i nikad nisam tuzna. ha ha!!!!!!!!!!
alionda me pak vidite tuznu jer ne mogu uvijek jebat u mozak citav svijet, a najvise sebe, i svima u trenutku pocnem ic prokleto ne zivce. u pocetku mi je jako zao vidjet razocarenje u ocima osobe koja me vidi takvu, ali onda mi nekako pocne bit ravno do mora ( kao sto bi to Holden Caufield rekao).
ovo mi se dogodilo mali milion puta, sa svim osobama ovog svijeta koje poznam malo dulje pa zato to tako pricam.
al prezivjet cu ja.
naravno da hocu, dokle god vjerujem u ovu pateticnu iluziju sto ju sama izmislih-da je moj zivot najsretniji da ne moze bolje od toga, da je ovaj svijet takav da jednostavno moramo bit malo tuzni, i da sam ja jos sretna.
a to je i istina.
i kao sto bi to rekla My Venus In Blue Jeans, ljubav moja mala:
ALLWAYS LOOK ON THE BRIGHT SIDE OF LIFE
eto, toliko od mene, nikako napisat neki patetican post u kojem cete vi, proklete pubertetlije kao i ja, uzivat, no dobro.
drz'te se i budite mi dobro.
ne padajte razred,
ne ubijajte se s skutera,
ne postanite narkomani,
ni darkerice (šala),
ne furajte se na lose ocjene,
ne tucite ljude bez razloga, ali
ne furajte se ni ne hippije (taj pokret bio i proso)
ne radite abortus (nemojte ostat trudni),
nemojte ic u mafiu,
ne dilajte drogu,
nejdite u gaynice,
ne jebite se po pakostanima,
nego
vozite bicikl, vjerujte u nessie, pokrpajte mi gigija(ljepotica moja mala), crtajte, slikajte, modelirajte, pisite, svirajte, kreirajte, volite, ljubite, budite dobri, javite mi se, barem ostavite komentar, perite se lush proizvodima, perite se uopce, suncajte se, budite vani do 8 ujutro jer vam mama ne da da udjete u kucu, idite na velebit, ili bar u samobor, planinarite, jedite sljive i drugo voce, pusite travu i cigarille ali ne cigarete, no isprobajte avangard posto mi ne mozemo, ne tracajte po kvartu, ne isfuravajte se bendovima koje slusate a kamoli onima koje uopce ne slusate, oblacite sareno i osvjezit ce vam dan, vidjet cete, zapravo radite sto god ocete,
ali uzivajte, mladi smo, lijepi, vecinom zdravi, imamo ruke, noge, oci, usi, mastu koje nas mogu odvesti ne predivna mjesta, volimo se, ako se ne osjecate voljeno, ja vas volim, ako to ista znaci, DAKLE.........
sto nam fali???????!!!!!!!!!!!?!?!?!?!?!?!?!?!!!?!?
pisem nesto al ne znam dal cu objavit, glupo je sve to ××××××××××××××××××××× r.e.m.: "the world is collapsing" ili "this must be the saddest star ever seen"
|
zasto?! zasto postoji ta osnovna potreba u ljudima da se osjecaju voljeno, dok na drugu stranu imaju prevelik ego iliti ponos kojim sprijecavaju bilo kakvu pravu bezuvjetnu ljubav. oduvijek sam mislila da su se dovoljno pametni ljudi rijesili te potrebe, ali ocito nisu. no to i dalje stoji: mudri ne vole.
no ja?! zasto ja nisam mudra, toliko da mogu biti samostalna??!! u zadnje vrijeme se dogadja to da imam potrebu osjecat se voljeno medju nekim ljudima i to me jako smeta jer sam vjerovala da mi se to nikada nece dogoditi jer im dovoljno ne vjerujem, no ipak je to tako... jako mi je zao sto polako uplicem ljude u svoja sranja, al ne mogu si pomoc. zelim ostavit sve ljude oko sebe na miru i ne vidit vise nikoga, pocet iznova zivjet u ovom svijetu i dat si priliku da ovaj put ne udjem, tj. da ne pocnem vjerovati u tu iluziju nazvanu ljubav. glupa ljubav, mrzim pricat o njoj a vidi me sad. to je obicna mjesavina postovanja, brige i volje. danas ljudi vole druge na onaj bolesni nacin, da ih moraju vidjet svaki dan, pricat im i znat sve o njihovom i svom zivotu. vjerujem da pravom prijatelju (ovdje je prijatelj osobe koja te voli i ti nju volis) ne trebas nista rec, niti ga cak ikad dodirnu, pa cak ni vidjet, al samo i jedino trebas osjetit postovanje u njegovim ocima, i volju da te voli, ne treba se cak ni brinuti o tebi, jer ima svoj zivot koji bi ga brinuo, a samo se ti mozes brinut sam za sebe, za to ti daje snagu ta osoba. tako nekako,izuzev onog djela da ne trebas pricat stvari drugome, funkcioniramo ja i petar, al dobro necemo o njemu. al ja pocinjem voljeti na onaj nacin, bolesni i posesivni, ne puno, ali malo. mnogo je posesivnih ljudi oko mene, onakvih o kojima prica Prévert u pjesmi u mom boxu. ja se pokusavam sto manje ponasati tako, i uspjeva mi, na zalost, mozda, jer je to radi one nesigurnosti u meni, onog vjerovanja u najdublji dio ljudske psihe u kojem nitko ne voli nikoga ni nitko ne voli sebe, u kojem nista nije vazno ni sveto. bolesni jedan svijet!!! jednom mi je netko, osoba koju trenutno ne pamtim bas po dobru, rekao nesto pametno: ...tako ti to ide u zivotu, vedrana, ulaži u nesto ili nekog al nemoj ocekivat nista za uzvrat... savrsena jedna stvar. rijesila me posesivnosti koja me rijesila toga da sam ikad povrijedjena. zato me stalno ili bar gotovo uvijek vidite sretnu i nikad nisam tuzna. ha ha!!!!!!!!!! alionda me pak vidite tuznu jer ne mogu uvijek jebat u mozak citav svijet, a najvise sebe, i svima u trenutku pocnem ic prokleto ne zivce. u pocetku mi je jako zao vidjet razocarenje u ocima osobe koja me vidi takvu, ali onda mi nekako pocne bit ravno do mora ( kao sto bi to Holden Caufield rekao). ovo mi se dogodilo mali milion puta, sa svim osobama ovog svijeta koje poznam malo dulje pa zato to tako pricam. al prezivjet cu ja. naravno da hocu, dokle god vjerujem u ovu pateticnu iluziju sto ju sama izmislih-da je moj zivot najsretniji da ne moze bolje od toga, da je ovaj svijet takav da jednostavno moramo bit malo tuzni, i da sam ja jos sretna. a to je i istina. i kao sto bi to rekla My Venus In Blue Jeans, ljubav moja mala: ALLWAYS LOOK ON THE BRIGHT SIDE OF LIFE eto, toliko od mene, nikako napisat neki patetican post u kojem cete vi, proklete pubertetlije kao i ja, uzivat, no dobro. drz'te se i budite mi dobro. ne padajte razred, ne ubijajte se s skutera, ne postanite narkomani, ni darkerice (šala), ne furajte se na lose ocjene, ne tucite ljude bez razloga, ali ne furajte se ni ne hippije (taj pokret bio i proso) ne radite abortus (nemojte ostat trudni), nemojte ic u mafiu, ne dilajte drogu, nejdite u gaynice, ne jebite se po pakostanima, nego vozite bicikl, vjerujte u nessie, pokrpajte mi gigija(ljepotica moja mala), crtajte, slikajte, modelirajte, pisite, svirajte, kreirajte, volite, ljubite, budite dobri, javite mi se, barem ostavite komentar, perite se lush proizvodima, perite se uopce, suncajte se, budite vani do 8 ujutro jer vam mama ne da da udjete u kucu, idite na velebit, ili bar u samobor, planinarite, jedite sljive i drugo voce, pusite travu i cigarille ali ne cigarete, no isprobajte avangard posto mi ne mozemo, ne tracajte po kvartu, ne isfuravajte se bendovima koje slusate a kamoli onima koje uopce ne slusate, oblacite sareno i osvjezit ce vam dan, vidjet cete, zapravo radite sto god ocete, ali uzivajte, mladi smo, lijepi, vecinom zdravi, imamo ruke, noge, oci, usi, mastu koje nas mogu odvesti ne predivna mjesta, volimo se, ako se ne osjecate voljeno, ja vas volim, ako to ista znaci, DAKLE......... sto nam fali???????!!!!!!!!!!!?!?!?!?!?!?!?!?!!!?!? |
