In the evening, when the day is done
I onda opet, kao da je malo drugačije. I onda opet, kao da je normalan, rutinski isfrustriran, dosadan opet-isto izlazi-mi-na-nos dan.
Prvo malo psovanja i hrpetina glupavih estradnih melodijica kao savršen početak. Pa želja da vječno ostanem u krevetu, trpanje leća uz ne-znam-gdje-sam osjećaj i što-je-meni-sve-ovo-trebalo. I kosa koja je vječno ljepljiva bez obzira koliko je prao.
Onda se nešto pomakne. Pomaknem se ja i od jutarnje letargije ostane samo lagana mučnina u želucu. Čaj, kruh, maslac, sok, kruh, maslac, bijela kava, voće i riješen je i taj problem.
Ostaje hladnoća. Koliko sam uspio zamijetiti, prvi ovogodišnji snijeg padao je točno danas, točno između 10:15 i 10:29, nakon što sam propustio bus i uspentrao se sav zadihan na brdo u ustanovu zbog koje sam ovdje.
Onda opet sve djelomično krene nabolje. Djelomično, kažem. Sjetim se da postoji neki razlog zbog kojeg se bavim time čime se bavim.
Tražim sitniš, ne nalazim ga, kavu s automata teška srca mijenjam za kunu skuplju u "sendvičarnici" uz koju dobivam dozu wannabe-humora koji mi ni najmanje ne treba. Onda se nadrogiram kavom i dalje sam haaaj! Tri sata vjerojatnosti prolaze dok kažeš "dvadeset jedan"... i onda opet dosadni bus za doma. Srećem ljude nakon faksa. Onda srećem Zadrane.
Pa se vratim i budem malo sretan doma sam radeći ništa posebno.
Idem na večeru dok me ljigavi osmjesi prate sa šund plakata i dodatno povećavaju razinu nervoze kod ljudi. I kod mene malo, ne zaboravite da je vani hladno. A još se nisam odlučio uzet šal. Ni rukavice.
Hodnik koji u kojih par sekundi odaje višestruko kršenje zakona u susjedstvu, ekipa s tečaja stranih jezika koji vodi cura za koju bih se zakleo da je išla u moju osnovnu, susjeda koja psuje aparat za čokoladice, aparat za čokoladice koji (iznenađujuće) radi savršeno, aparat za kavu, sive sterilne pločice. Opet sam doma.
I za kraj, zaključuje se iz naslova - Led Zepp'lin (just a band!)
indie evening
Sutradan, sljedeća iteracija for petlje. i plus plus. Glavno da kompajler mog života ne pronalazi uvjet za izlazak iz toga.
Ne želim da to nastavi dok ne ponestane memorije. A onda, na neki čudan način, opet i želim. Ovisi o vremenu, raspoloženju, stanju emotivne sabranosti i Mond čokoladicama. Sutra će, valjda, biti opet isto.
Solid, yet everchanging
Different, yet the same
Therein lies the beauty
|
