People are strange when you're a stranger
Ovaj post nema neki smisao ni cilj, nisam imala ništa za reći, samo sam htjela zabilježiti jedan trenutak, tok misli kroz savsku i dio ilice. Možda malo kopiram ß-u, ali u zadnje vrijeme nemam ni inspiracije ni želje za pisanjem. Ovo je dio mene koji bi htjela da ostane u sjećanju, bar na blogu.
Danas sam iz tramvaja vidila kako je čovika skoro zgazia auto. Neki nabildani lik, mislila sam da će se odma posvađati, potući ili sl. ali nije. Osmjeh vozača, mahanje rukom... ne poboljšava baš situaciju, ali eto, shit happens. Ipak se nije ništa strašno dogodilo. Još hrpetina ljudi prolazi pokraj stakla tramvaja, ovi novi tramvaji su kao izlozi, zanimljivo mi je promatrati ljude s koje god strane stakla bila. Pitam se kako ja izgledam ljudima s druge strane, pogleda usmjerenog u krovove zgrada, vrhove stabala i isprepletene žice iznad tramvajskih pruga. Radiohead pojačava osjećaj izolacije i sivila i to mi savršeno odgovara.
Nikad neću izaći iz špilje, već sam se prestala nadati suncu, ali sivilu se pridružila neka nova boja, lijepa i duboka. Čudi me kako svi ti ljudi i dalje šeću ulicom kao da se ništa nije promijenilo.
Sve više volim zimu, bez snijega, hladnu i sivu, a u isto vrijeme udobnu, toplu i umirujuću. Dani prolaze, ali uvijek postoji išćekivanje, potencijalno iznenađenje ispod šešira. Ne guraju nas realni događaji nego ono ispod površine, nove želje i neizrečene istine. Panta rei, rekao je jedan mudar čovjek. Mijenja se sve pa čak i ono što sam bila sigurna da uistinu poznam, da je dobro definirana funkcija na domeni mog života. To me zadivljuje i zabavlja. Polagana promjena, prijelaz kroz cijeli spektar duginih boja, a da je nemoguće odrediti granicu gdje jedna počinje, a druga završava.
:-*
|
