smisleni paradoks

srijeda, 02.05.2007.

Say goodbye

Čovjek ne očekuje da će se u životu naći u takvoj situaciji. To se događa samo u filmovima. Tako ni ona nije očekivala. Sjedili su u čekaonici aerodroma već dva sata. Kad je čula za dojavu o bombi i mogućoj terorističkoj prijetnji samo se nasmijala. Pa vjerojatno se netko zafrkava, zašto bi u malenom aerodromu u američkoj državi za koju većina svijeta nije ni čula bila postavljena bomba?! Samo je mirno sjela na pod do prijatelja i dobacila neku sarkastičnu primjedbu takve vrste. Nije bila od ljudi koji se lako uzbude. Zabrinula se tek kad su pirotehničari pregledali aerodrom i ustanovili da je na svakom izlazu bomba, kućne izrade i nezgodna za razminiranje.
Ovo nije bio jedan od onih trenutaka (poput pada s litice ili sudara) za koje se priča da čovjeku preleti život pred očima. Ne, ovo nije bilo nešto brzo i bezbolno. Oni su imali dosta vremena za razmišljanje o životu i svjesno prisjećanje (koliko prisjećanje može biti svjesno).
Bila je još mlada, tek je upisala studij književnosti. Pisanje je bilo nešto što je volila. Znala bi se izgubiti u svom svijetu mašte i on joj je bio svojevrsni oblik samoizlječenja, utočište u koje je često bježala. Imala je svoje planove za budućnost i nije željela da baš sad dođe gospođa Smrt i naprasito ih prekine. I to uz takvu pompu kao što je teroristički napad. To nije bio njen stil. Mislila je da će je ona sama dozvati kad više ne bude imala inspiracije za pisanje, da će, osamljena u pustom stanu s pogledom na uvijek živi New York, progutati par kutija tableta, potpuno svjesno, jednu po jednu poput Coelhove Veronike (samo bi se pobrinula da je ne nađu prebrzo kao Veroniku). To bi bio idealan kraj za nju. Da je jednostavno nađu mrtvu, bez prolivene kapi krvi, bez ikakve najave. Samu u smrti kao i u životu.
Vjerojatno je na takvo usamljeno i otuđeno zamišljanje života i smrti utjecao nedavan prekid s dečkom. O tome još nije rekla ni najboljem prijatelju koji je pola puta sjedio do nje (studirali su u različitim kampusima, ali su se dogovorili naći negje na pola puta da popričaju u miru prije nego se vrate doma). To je bio njen način suočavanja sa stvarima. Pretjerano dramatiziranje u tišini vlastitog bića.
Razmišljala je za čime žali. To je vjerojatno bio njegov obdareni ud. Ili Mr. D. kako ga je on nazivao. Problem je bio u tome što se teško otvarala muškarcima i trebala je nekog dobro poznavati da bi se mogla u potpunosti tjelesno zbližiti. Možda je tražila previše, sintezu likova iz knjiga o kojima je maštala i nekih fascinantnih ljudi koje je poznavala, ali nije željela da David bude prvi s kojim će spavati, ne još. Pa imao je nadimak za svog pišu! To je nešto čemu se uvijek smijala. Ali sad, kad je postojala realna mogućnost da ne dočeka sutra, za tim je žalila.
Pogledala je prijatelja do sebe. U jedno davno doba (kako joj se sad činilo) je razmišljala kakva bi bila veza s njim, ali nije se željela upustiti u to. On je bio fotograf. Sprijateljili su se pričajući o načinima zabilježavanja ljudskih karaktera. On u svojim portretima, a ona u pričama. Bio je jedina osoba s kojom je mogla razgovarati o puno stvari i nije željela uništiti prijateljstvo vezom. S jedne strane znala je da bi to bila ozbiljna veza, a bila je još mlada i bojala se toga, pogotovo veze na daljinu, a s druge strane, ako prekinu izgubila bi važnu osobu u životu. Zato je, kao potencijalnog suučesnika u predsmrtnom sexu odabrala nepoznatog tipa za šankom kafića. Ionako joj je trebalo koje piće.
Ali kad je uspila pokrenuti razgovor sa strancem, misli su joj se vraćale na prijatelja i kako ga zavesti. Ionako je stranac djelovao suviše odsutan, zamagljena vida, možda pod nekim drogama.
S prijateljem je, kao i obično, bila iskrena. On je ostao zbunjen pa je odlučila iskoristiti banalnu činjenicu da je muškarac. S Davidom, nevoljka da mu se potpuno prepusti, je bar naučila nekoliko trikova ručne obrade i sad je izazivala tu osobu, s kojom nije željela pokvariti prijateljstvo, s par diskretnih, ali odlučnih dodira. On je volio snažne žene, što se vidjelo u brojnim portretima koje je snimio.
Uvijek je zamišljala da će, prije tog sudbonosnog prvog spolnog čina negdje svirati Urge Overkillova Girl, you'll be a woman soon (morbidne asocijacije na Pulp fiction su je čak uzbuđivale), ali u ovom trenutku bi bolje pasali Dave Matthews band sa Say goodbye. Stihovi su joj, pomješani s polaganim utjecajem alkohola odzvanjali u glavi:
"Ah girl, ah just tonight run away
Yeah, with me for an evening
Ah, just wait and see
But then tomorrow go back to your man
I'm back to my world
And we're back to being friends"
Na aerodromomu je zavladala panika jer su bombe demontirali roboti. To je gušilo nadu da će ljudi, dovedeni tamo možda pukom slučajnošću, ili povratkom doma, korak nadomak sigurnosti, preživjeti taj kobni utorak.
A ona je, odustavši od želje da nađe Onog Pravog, gubila nevinost u wc-u aerodroma neznajući hoće li dočekati sutra.

- 17:13 - Speak sada or šuti forever! (Ima vas 4.) - Link na ovo

<< Arhiva >>

< svibanj, 2007 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

S. P.

  • Nema nas više.
eXTReMe Tracker

Characters

  • Copyleft 2006.-2008.
    behindthecloud.blog.hr.
    All rites reversed.