12
srijeda
prosinac
2012
šta reći?
koju posluku porati? stara fora, ali u mom svijetu neće tako brzo prestat bit aktualna. kao i proljeće je a u meni nemir i jesen stiže dunjo moja. to će do mog zadnjeg momenta na planeti Z bit zabijeno negdje meni u encephalonu. možda ubrzo doznam i gdje otprilike. no dobro. much has changed, ali uglavnom ništa nije. i dalje se žalim na sve oko sebe, i dalje sam hilariously funny and entertaining to be around, i dalje se osjećam apsolutno pointless svakog trenutka svog života. ali to je valjda univerzalna stvar,pa nećemo o tome ovaj put.
voljela bi se svojim briljantnim zaključcima i idejama uključiti u "rad zajednice", i pospješiti naše krasno društvo by executing jedan veliki chunk svih kretena na vlasti. ali,opet, univerzalna stvar, kao da se ističem po tom pitanju. šta još. oni crkveni motherfuckers,o đizs (ma ke ironija), i njih bi trebalo po kratkom postupku. tu imam možda malo manje istomišljenika u some-mile-radijusu, ali globalno bi ih se našlo. bilo bi lijepo dignut jednu pravu revoluciju protiv...well,iskreno, nebi ni znala otkuda početi. protiv banaka? možda, da. protiv crkve? može, ali nije as hitno as bankari. protiv "zakulisnih" momaka koji nas sustavno uništavaju? ustvari, započela bi revolucijom protiv nas samih. "revoultion of the mind", if you will. now, znam da to zvuči jebeno otrcano i da su slične pizdarije profurane u filmovima i knjigama i filozofskim raspravama i bla bla. i to ne znači da ja sad kao kopiram ideje, nego da su iste ideje postojale prije n-godina, ali očito niš od njih, ili, kako bi naš voljeni profa rekao- ŠIPAK. e sad. treba uvjerit nas same da poredak u kojem živimo ustvari nije tako nenadjebivo super koliko mi valjda mislimo. da rušenje tog, jel, poretka, nije nešto što nije moguće. uzmimo čisti ratio of numbers, otprilike jedan posto pizda, na 99 posto (uglavnom, neću baš kompletno generalizirat, karakterne faktore nebi škodilo uzet into account, ali for the sake of the argument...) ne-pizda. i sad, poprilično sam sigunra da bijes nekog potlačenog nadmašuje pohlepu nekog bogataškog gospodičića koji troši pare na dodavanje još par metara na pramac svoje megajahte da bi bila najveća na svijetu. we get it. you have a small penis. (i da, totalno sam gledala "dokumentarac", i oni to rade. ali čak i bez "dokumentarca", dali bi itko uopće posumnjao u istinitost te izjave? jer čak i da nije povećanje jahte, bilo bi nešto još i gluplje.) u svakom slučaju, neka petnajstogodišnja djevojka koja je morala odustat od škole zato jer su joj roditelji umrli od side, i sad ima na brizi petero braće i sestara, od kojih još dvoje ima sidu, i budući da nema novaca se mora prostituirati, pa je i sama dobila sidu, sigurno ima više bijesa nakupljenog u sebi, nego neki bogatun koji je bio ne-sportaš u školi pa sad troši svoje miljune na oformivanje super-nogometne momčadi. really? reeeallly? da ja imam toliko love, bar bi otišla u svemir ili dala pare u dobrotvorne svrhe ili znanstveno istraživanje ili bilošta što nije čisti idiotizam. ali, to sve nebi bilo toliko tragično da su oni, jel, zaradili te pare (legalno, nelegalno, neznam, ne želim ulazit u to, ali za ovaj point nije ni bitno) i sad ih troše i nikom ništa. ali problem nastaje (hah) kada ti ljudi to sve rade potpuno ignorirajući činjeicu da se svijet oko njih raspada, ljudi umiru od gladi, trivijalnih bolesti i gube sve svoje dostojanstvo pokušavajući preživjeti još jedan dan, ili osigurati da im obitelj živi još jedan dan. a nekome tko ima troznamenkaste količine milijarda je problem dati išta. jer im stvarno treba toliko love. aha. u 20 generacija neći skurit sve te pare. no dobro. poanta je da postoje takvi pricks, individualni,koje osuđujemo s daljine,ali stvarno ne možemo niš protiv njih jer tehnički ne čine nikome zlo (dok se ne dokaže nekakva ilegalna rabota protiv takvih, a neće se, jer imaju para. krasno.) samo svjesno ne pomažu, and, let's face it, u mnogim lošim i neočekivanim situacijama čak i mi obični folks posustanemo. ali zato postoje oni pricks koji aktivno uništavaju ljude oko sebe. naravno, vlade i tome slično. korporacije, crkva, bla bla, you name it, takvih ima puno više. negdje sam davno čula (vjerovatno dokumenatrac neki.....what am I like!) da su ustvari svi momci (ili samo oni ful šefasti, al tu su negdje, pa nek' bude 'vako) koji rade na wall streetu psihopati. sad, ne onaj kolokvijalno, oh no,you liked that movie the human centipede? you're, like, totes, such a psycho! ne. stvarni psihopati, as in ljudi koji imaju malo pobrkane osjećaje i uglavnom, imaju apsolutno nula suosjećanja prema drugima. što, ako se mene pita, je spot on decription nekoga tko radi tamo. what the fuck, kad su naši životi postali svedeni na nepostojeće novce negdje u virtual-space-u (nisam informatičar, so don't judge my shit internet knowledge,as far as I'm concerned, it's the place where all them pretty pictures live at) koje vrte ljudi koje mi ne znamo i kojima nismo dali jebeno dopuštenje da pošalju svijet u globalnu ekonomsku krizu (+ bankari. tu idu bankari)? i da, nisam stopostotno upućena u temu bankarstva, i mešetarenja burzovnog, takod a ako su moje facts all wrong, I apologize. ali sam pretty sure da nisam previše off ovdje. u svakom slučaju nitko od nas nije tražio da poskupi hrana i benzina i apsolutno sve ostalo. i naravno, da padnu plaće i skoči broj nezaposlenih. niti smo mi (soon to be u mom slučaju, ali mogu se već i sad ubrojit u tu kategoriju jer mi ne gine) tražili da se naša (uvjetno rečeno "naša") hard earned cash spizdi na kredite i pozajmice itd koje su bacili državu u krasan dug (zadnji put kad je pisala cifra na veliko na naslovnici bilo je 33 milijarde. rečeno mi je da se cifra povećala od onda. who would ever have guessed that??) i posljedično izazvale sve te lijepe stvari navedene u prošloj rečenici. kužim da je to taj voljeni balkanski mentalitet gdje je cilj da prejebeš svih oko sebe i sve će bit super dok god si profitirao. kako,for fucks sake, može ikakva zajednica opstat ako ljudi koji bi je trebali unaprijeđivat i štitit,promivirat i raditi za dobrobit tih ljudi njima "na brizi",ajmo reć,rade samo za svoj džep? već smo navikli na takve stvari, pa je vrlo lako zaboraviti koliko je to zapravo paradoksalno. kako smo se mogli naviknuti na tako nešto? kako je moguće da nam je normalno čuti za neku od "afera" koje se stalno događaju, gdje je nestalo toliko i toliko milijuna, gdje je neki državni službenik nekoga podmitio itakodalje, i samo pomisliti da je to način na koji politika funckionira? zar nebi ona trebala biti upravo suprotno od toga? znam da to sve zvuči naivno i idealistički, ali nebi smjelo! kako može biti idealizam živjeti negdje gdje imaš siguran posao, prihod, ne moraš brinuti iz dana u dan za svoju obitelj i sebe? kako je moguće da ja, kao nadobudni student, uopće ne mogu računati na siguran posao ovdje? igdje, ustvari. hrpa studenata sada ne može dobiti svoju licencu za doktore jer im šupska država ne može osigurati staž. divno. a školovat se i ubijat šest godina da čak ni posao ne možeš dobit nakon toga? stvarno super situacija. hrvatska zemlja znanja. to je bio moto kad sam krenula u srednju školu. ha. faking. ha. ako ikako uspijem, zbrisati ću tu što prije moguće. ne kažem da je drugdje savršeno. nigdje nije. ali nemojmo pretjerivat. i žalosno je da je grupa na fejz-buku pod nazivom "mladi napustimo hrvatsku" skupila 20 000 lajkova u tri mjeseca. to je stvarno žalosna statistika. možda bi "onima na vlasti" to moglo poslužiti kao mjerilo njihovih genijalnih obrazovnih reformi, a ne njihova isprazna blebetanja o zemlji znanja. i nisam patriot, definitivno, ne mogu se ufurat u nacionalni ponos ni povijest našeg područja nikada, ali kad sada malo razmislim, skoro da bi me steglo u grlu kad pomislim na sve one ljude koji su se tokom toliko stoljeća i promjena vlasti i država borili za oslobođenje našeg kraja, na jedan ili drugi način, poticali nekakvu slogu među svojim sunarodnjacima, i kako bi se oni sad osjećali da vide što se dogodilo iz naroda i države za koju su se oni toliko borili i toliko snage i truda uložili. kao što rekoh, ne podliježem inače patriotizmu, smatram da je to potpuno nepotrebno, svi smo ljudi, svi smo jednaki, bio ti s jedne strane granice ili druge, potpuno svejedno, samo što te možda neću savršeno kužit dok pričaš,ali to se da sredit. i to nije do tebe nego do mene. ali mogu suosjećat s ljudima, i ako se probam poistovijetit sa svim tim pokojnicima, nije lijepo.
fuck it, dosta ovoga,odoh učit i spavat, ne mogu više. peace out! (this time, it means something, dokumentarac o lennonu, jao taj tip. kako bi rekli oni malo više keen kod nas, "kraljina".)
komentiraj (0) * ispiši * #
daklem, to je relativno random, a ionako nema veze s ničim, osim mojim disturbed inner "peace"...
)
) 
