Ne mogu se zaustaviti. Ne mogu zaustaviti svoje misli u posljednje vrijeme. Više niti sama ne znam što mislim. Razmišljam o svemu. Ali najviše o sebi i mojoj okolini. Razmišljam kakva sam ja to zapravo. Ne znam. Više ne «odgovaram» sama sebi. Teško je objasniti. Ne osjećam se onako kako sam se prije znala osjećat. Emocije mi se cijelo vrijeme miješaju. Ne znam da li sam sretna. Nisam sretna. Ne osjećam se ispunjeno. Nešto mi nedostaje. Jedan mali komadić. Možda dva. Možda više. Možda mi zapravo niti ne fali. Možda se samo negdje tu zagubio. Ali treba mi taj komadić. Treba mi nešto. Želim se osjećati ispunjeno. Želim se zabavljati. Želim se potpuno prepustiti životu a ne mogu. Osjećam se kao da se držim za rub litice. Ako padnem – prepuštam se životu, ali nešto me drži i neće me pustiti. Ne želi.
Ah, misli moje. Sredite se. Želim… želim trčati po livadi. Želim sjediti na vrhu planine. Sa vjetrom u kosi. Želim ga držati za ruku. Koga? Njega. Imam čudan osjećaj. Kao da sam zaljubljena u neku osobu, a ta osoba ne postoji. Postoji, ali nije tu kraj mene. Nisam ju još otkrila. Ne znam gdje je. Ali cijelo vrijeme je prisutna u meni. Kakvi su to osjećaji? Zašto se meni to događa? Zašto moram biti tako zbunjena? Zašto sve ne može biti jednostavno. Lagano, poletno. Lijepo bi bilo biti vila. Šumska vila. Plave kose, velikih plavih očiju, u plavoj, gotovo prozirnoj haljinici. Lebdjeti iznad površine jezera tek lagano dodirujući prstima vodu. Sa cvijetom u kosi. Igrati se cijeli dan. Letjeti kroz šumu. Preko jezera. Igrati se s drugima vilama. Biti lagan kao perce.
Moje misli više nisu iste. Odrastam? Ne. Ne bih rekla. Još uvijek se osjećam kao dijete. Maleno dijete kojem treba pažnje i ljubavi. Koje ne razumije svijet oko sebe. Dijete koje ne razumije što drugi oko njega govore. Koje se želi samo igrati i spavati. Voljela bih znati kako je to kad si odrastao, ali ipak ostati dijete.
Danas mi je prijatelj rekao da se osjeća usamljeno zadnja dva, tri dana. Ja se tako osjećam malo dulje. Nisam mu mogla reći kako se riješiti tog osjećaja. Jer ga se ni ja nisam riješila. Rekao je da je bio stalno s nekim u društvu, na kavi, ali da se svejedno osjećao usamljeno. Ah. Barem je imao društvo. Ja nisam ni to. Djelomično svojom krivnjom ali eto. Što je tu je. Valjda se treba ponekad tako osjećati. Ali baš toliko? Kako se riješiti takvog osjećaja? Je li druženje sa prijateljima zaista dovoljno da se izgubi taj osjećaj? Da nestane?
Htjela bih ponijeti laptop sa sobom. Kako bih mogla svakoga trenutka zapisati što osjećam. Ne želim to zapisivati na papir. Ne znam zašto. Lakše mi je nešto natipkat nego napisat. Ruka mi lakše bježi po tipkovnici nego na papiru. Lakše se kreće. Juri. Lovi misli. Moje misli. Zbunjene. Crne. Tamne. Svijetle. Ah. Misli moje. Sredite se. Molim vas, učinite me sretnom. Učinite me poletnom. Učinite me… Jedinstvenom.
Ispustila sam nož iz ruke. Pao je na pod i pustio crveni trag na pločicama. Zavrtjelo mi se u glavi. Počela sam padati prema natrag. Glava mi je bila teška a padala je tako sporo. Kao usporeni snimak. Polako. Lupila je u pod. Ništa nisam osjećala. Pa čak ni bol pri padu. Ruka mi je beživotno pala na pod. Sva je bila crvena. Izrezana. Puna ožiljaka. Starih ožiljaka. Novih ožiljaka. Nisam više osjećala ruku. Bila je plava. Plava sa crvenim crtama. Crvenim ožiljcima. Htjela sam da kamen padne na mene. Da me spljošti. Spljošti moje tijelo. Spljošti moje misli.
| < | travanj, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv