Napisala sam priču....dosta je dugačka... pa sam je prepolovila u četri cijeline... za nju me mnogo toga inspiriralo... Amy... filmovi...knjige... moja mašta... valjda će vam se svidjet... :) enjoy..... sutra stavim drugi dio...preksutra treći... pa četvrti...a ako oćete mogu vam sve u komadu stavit...samo se izjasnite :)))))
Kiša je lagano tapkala po prozoru njene sobe. Uzela je olovku i krenula pisati. Misli su joj brzo letjele glavom. Toliko brzo da nije stigla sve zapisati. Njena ruka nije bila dovoljno brza.
Olovka je puštala sivi trag. Tamno sivi. Poput oblaka koji su te večeri lebdjeli nebom. Gledala je te tamne oblake. Voljela je tamu. Crno, sivo…to ju je smirivalo. Dvije kapljice pale s na njen blijedo lice. Nije ih htjela obrisati. Hladile su je. Lice joj je bilo vrelo, a kapljice su joj godile. Još jedna, pa još jedna…. Počelo je kišiti. Nije ju to smetalo. Željela ga je dočekati upravo na ovom mjestu. Tu gdje su se prvi put susreli. Pogledala je oko sebe. Ljudi su trčkarali i tražili zaklon. Jedino ona je stajala Pogled joj je pao na veliki sat ispred nje. 20:20. Kasnio je 5 minuta. Ništa neobično za njega. Minute su joj se činile tako dugačke. Htjela ga je što prije vidjeti. Napokon ga je ugledala. Tu crnu kosu prepoznala bi svugdje. Crne hlače, zelena majica… voljela je tu kombinaciju. Kako se približavao srce joj je lupalo sve brže i brže. Uvijek je znala da je poseban. Sa tim svojim zelenim očima očaravao je svaku. Nijedna mu nije mogla odoljeti, a ona je bila njegova. I voljeli su se…
Prišao joj je gacajući po lokvicama kiše. U očima mu je vidjela da nešto nije u redu. Da nije isto kao prije. Nije bilo onog sjaja.
- Hej malena!
- Hej crni!
Pozdravio ju je i lagano poljubio, nasijavši se. Nije mogla a da mu ne uzvrati istom mjerom. Njegov osmjeh ju je mogao toliko raznježiti. Znala je da je sada ok, iako joj je tijelo još uvijek drhtalo. Osjećala je neki nemir. Šetali su prema mostu. Držao ju je za ruku. Nije znao kako bi joj to rekao. Bilo mu je teško. Nešto ga je pritiskalo oko srca, lupalo mu je u glavi… Zaustavio se. Pogledala ga je svojim velikim tamnim očima. Nije mogao a da ne pusti suzu. Kiša je prestala padati. Osjećala se svježina. Poseban miris bio je u zraku. Miris napetosti. Miris straha. Miris ljubavi. Miris tuge.
- Srećo, zašto plačeš?
Upitala ga je nježno, brišući mu hladnim prstima suzu s lica. Samo ju je zagrlio. Nije mogao izreći ni riječi. Nije joj to mogao sada reći. Ne nakon što je vidio njene tople, sretne oči. Tako ju je volio. Nikada ju nije prevario. Nije htio, nije mogao. Otkad ju je upoznao samo o njoj je razmišljao.
- Ništa malena, stvarno nije ništa. Samo sam pomislio kako sam sretan što te imam.
Rekao joj je sa smiješkom. Mrzio je lagati joj u lice, ali drugačije nije mogao.
- Volim te malena…nemoj to zaboraviti…