Ja sam samo dijete koje želi...
petak, 25.02.2005.
... I haVe FaLLeN ... doWn ... DoWn ...
U zadnje se vrijeme pitam da li uopće vrijedi nekoga voljeti... pokloniti nekome svoje srce... otvoriti mu se... Toliko puta sam to učinila... i svaki put bi mi se desilo isto... bila bi povrijeđena...al rekla sam... neka... sljedeći put neće bit tako.... al sad ne znam... ne znam više ni sama...ništa ne znam... u glavi mi lupa sto na sat... što zbog temperature, što zbog raznih misli koje tu ne bi trebale bit.....
Otvorila sam jedan blog...i bila je tako predivna mjuza na njemu...da sam se rasplakala... pomislila sam... opet plačem bez razloga...ali ne... ovaj put sam imala razlog...... Željela bih ga otkriti...željela bi napisati što me muči...al ne mogu... nije toliko intimno... nego... ma nije bitno... imam svoje razloge zašto to ne smijem staviti na blog....
Opet se osjećam down... i želim se tako osjećati... uopće ne želim da ovaj feeling prođe... želim da me potpuno obuzme ta tuga... bol... ta neka tjeskoba... ne želim vjerovati ono što piše... želim vjerovati svojim osjećajima... ne želim vjerovati onome što vidim... želim vjerovati onome što želim vidjeti....
This pain is just too real
There's just too much that time cannot erase
Osjećam se tako maleno... bespomoćno... ko da me netko stalno gazi... ali više me nije briga... imam osjećaj ko da sam otupila......Ležim na kauču, gledam MTV...a uopće nemam pojma šta prikazuju... samo buljim u ekran... bezveze... tupo..... isprazno...
Mislim da više nema ničeg u meni... baš ono...totalno sam prazna.... nema onih osoba koje mi trebaju baš u ovim trenucima.... nema one osobe koja znam da bi mi popravila raspoloženje... nema nikoga... ah... ne čudi me... na kraju uvijek ostajem sama...isprazna...tupa...