bdsm_blog

Evo, iako u temperaturi i malo nesigurna u to hoću li vam uspjeti dostojno prenijeti moje prvo bdsm iskustvo, ipak sam se odlučila na taj korak. Ispričat ću vam ga jer ga želim podijeliti. Čitajući ovdje seanse, mislila sam da ću biti spremna na ono što će mi se dogoditi... smješkala sam se misleći kako osoba koja će mene dobiti neće dugo ući u moju psihu, kako će se namučiti dok me uspije prvi put slomiti, kako sam spremna na sve i svašta... jer, ipak sam ja čitala opake stvari ovdje. Baš! Wrooooooong!
Kako je uopće došlo do moje prve seanse? Kako sam upoznala svog Doma? Imala sam nevjerojatnu sreću. Ovako... ja sam inače dosta jača od prosječnih žena, kako psihički, tako i fizički (čitaj: imam određeni višak kila). E, zbog ove fizičke komponente, oduvijek sam bila emocionalno nešto slabija od prosječnih žena. Prala me nesigurnost. No, vjerovali ili ne, a curama koje imaju isti problem preporučujem da vjeruju, to godinama prođe. Sad kad pogledam u ogledalo (ono malo širokokutnije) vidim ženu lijepa lica, iskrenog osmjeha, velikih očiju koje se cakle od djetinjaste zaigranosti, usana stvorenih za strast, prevelikog ali i lijepog tijela. A budimo iskreni, moje tijelo obdareno je velikim... princezicama... dvjema... (na nekim velikim stvarima čovjek treba biti zahvalan :-)
E pa, opis je tu kako biste shvatili da je meni bilo malo teže upoznati, i uopće se usuditi upoznavati, muškarca koji će biti moj Dom. Ali bilo je lakše i ljepše nego što sam ikad mislila da može biti. Počela sam čitati ovaj blog, dobila želju za ispunjavanjem svojih želja, ali kud onda?!? Ispričala sam jednom svom prijatelju o tome što sam čitala... kao šala... kao ono, vidiš kakvih sve ljudi ima... A on me samo mirno pogledao i pitao: «Koliko dugo o tome maštaš?»
Uh, kako sam prozirna bila! Ali zato postoje prijatelji. Malo sam mu pričala o svojim maštarijama, željama, nesigurnostima, strahovima vezanim uz prvu seansu koju sam željela. Bilo mi je lakše nakon toga, ali sam razgovor jednostavno pospremila negdje duboko i nisam baš puno razmišljala o njemu. Dok... dva-tri tjedna poslije, nazove mene taj isti frend i traži da se nađemo na cugi... da me treba nešto...
Nemojte pogađati. Nije to što mislite :-)) Moj prijatelj ima curu, ima ljubav koju je tražio, nema potrebe i želje slične mojima... ne privlačim ga ni on mene, ali ima frenda... frenda Doma... frenda Doma kojemu je ispričao o meni, kojemu je pokazao moje fotke... frenda Doma koji mi šalje svoj broj moba da mu se javim. Panikaaaaaaaa!
Gledala sam taj broj danima, vadila papirić s 098 brojem i uzimala mob... utipkavala broj... odustajala prije zadnjeg ukucanog... nisam se usudila taj broj ni u mobitel upisati... a tako sam željela... ali to bi značilo... ali ipak. Opet je prijatelj intervenirao. Bio je oštar. Ispreskakao me validnim argumentima. Upro prstom u moje strahove. Prozvao me kukavicom koja nikad neće ispuniti nešto što jako želi, a samo iz silne nesigurnosti. Pričao mi je o... recimo Goranu... o tome što radi... o tome kako ga dobro poznaje... o tome kako ću biti sigurna od svih gluposti koje mi se inače mogu dogoditi s nepoznatim muškarcem. Ma, nagovorio me. Čim sam završila razgovor s njim, uzela sam mobitel u ruku i otipkala cijeli broj. Ajme, da samo znate kako mi je glas drhtao. Nisam se ni predstaviti znala. Zvučalo je otprilike: «Dobar dan, meni je Petar (recimo) rekao da te nazovem... jer si ti vidio moje slike... rekao mi je da je ok... pa da ti nemaš ništa protiv... jel smetam možda?... možemo se čuti drugi put... nije problem...» Ajme meni!!! Izgovorila sam milijun bezveznih riječi bez ijedne rečenice, a on ni glasa nije ispustio. A onda se grleno nasmijao. Prekrasan iskren smijeh zvonio je u mojoj glavi. I kroz smijeh mi je rekao: «Princezo (tako me zaista zove, vrlo rijetko kaže moje ime), ne boj se!». Već sam tada bila njegova :-)
Razgovarali smo taj put telefonom, pa još jednom, pa još triput, pa onda još sedam puta... razgovarali smo satima. Pričao mi je o sebi, o tome kakav je dječak bio, o svojim roditeljima, o svojim bivšim curama (vrlo malo), o tome kako je ušao u svijet bdsm-a, o svom poslu. Slušao je što sam mu ja pričala o sebi, svom djetinjstvu, svojim strahovima. I nije me pokušao podučavati, razuvjeravati, tješiti. Samo je slušao. I čuo.
Nakon skoro dva tjedna svakodnevnih višesatnih razgovora koje smo vodili iz svojih kreveta, opušteni, uz kave i cigarete... rekao mi je da želi organizirati seansu. I opet sam se uspaničila. Uljuljkao me. Očekivala sam najprije neku kavu, upoznavanje, nešto... a on je zahtijevao seansu. Bila bih ga odbila... ali uvukao mi se... a i Petar ga dobro zna... a i...
Slijedeći dan nazvao me i pitao jesam li slobodna za vikend. Bila sam. Za par sati nazvao me i rekao da će mi napisati mail, da je sve dogovorio s Petrom, da ću tamo sve vidjeti. I fakat su se dogovorili! Dobila sam mail u kojem je pisalo da će se naša prva seansa dogoditi u Petrovom stanu (kojeg ja, usput, jako dobro poznajem – koji je meni domaći teritorij), da će trajati od petka u 20:00 do nedjelje u 18:00 (da, dva dana i dvije noći) i da ga taj vikend neću vidjeti.
Aaaaaaaaaaaaaa, kaj, kak, o čemu on to? Sigurno se šali? Pa ne mogu tako! Kako bih mogla? Ne kužim. I nazvala sam ga, ali se prase malo nije javljalo :-)) Čekao je moje pisano prihvaćanje. Ovim sam iznenadila samu sebe. Moja odluka je bila skoro trenutna. Prvi put sam izignorirala sve strahove, sva pitanja, sve moguće loše scenarije i samo pristala. Napisala sam mu mail u kojem je bila samo jedna riječ – DA.
Nazvao me dvije sekunde nakon toga... rekao mi da je znao da sam posebna... rekao mi da se ne bojim... i da ne razmišljam unaprijed... i da će on dogovoriti sve s Petrom i javiti mi mailom pravila. Eh da, rekao mi je da se više nećemo čuti telefonom prije vikenda... samo porukama.
Koji košmar je tada nastao u mojoj glavi. Bila sam totalno luda. Otišla sam frizerki i ošišala se, bila na manikuri i pedikuri, skvarcala se, očistila lice, kupila dva kompleta donjeg rublja... ma sve sam ja kao sređivala, a u glavi je đumbus postajao sve gori... sve se smučkalo i nikako ništa nije sjedalo na svoje mjesto.
I onda sam dobila mail «Par pravila za zbunjene princezice koje bi se podredile». A pravila su bila (randomly):
• neću ga vidjeti taj put
• dočekat ću ga gola, s rukama vezanim lisicama na leđima, stojeći na sredini sobe (groznoooo,za nekoga tko se još uvijek boji malo svog tijela), s povezom preko očiju... a svezat će me Petar (da, istina, bilo je tako :-))
• smijem govoriti samo kad me se nešto pita ili kad dobijem dozvolu
• smijem svršiti samo kad najprije zatražim dozvolu i kad mi on kaže da smijem
I kazne za svaki prekršaj bile su precizno određene i napisane (ali to ćete pročitati kasnije).

Usput, u onim silnim satima telefonskih razgovora, razgovarali smo o stvarima koje ja nikako ne želim, o tragovima koje ne želim na sebi, o mojim «zabranama». Obećao je da će se toga držati.
I safe word bila je KUPUS, a dogovorili smo i neke safe pokrete :-)))

I došao je taj petak. Na poslu sam bila neupotrebljiva. Vožnja do doma bila je opasna po život i zdravlje svih sudionika u prometu toga dana. Dugo kupanje u toploj vodi s mirišljavim solima nije donijelo baš nikakvo opuštanje. Šminka se sama crtala po mom licu... i to je bio prilično bezuspješan pokušaj nasilnog uljepšavanja (inače se obožavam šminkati i stvarno mi to dobro ide), koji je završio tako da sam stavila samo malo rumenila, maskaru i sjajilo... jer drugo je sve ispalo prestrašno. Razmišljala sam čak koje rublje obući... potpuno smetnuvši s uma da ga moram dočekati gola :-)
No, ipak sam se nekako dovukla do Petrovog stana, s maleckom sportskom torbom u ruci... jer jednostavno nisam znala što bih u nju stavila pa nisam stavila skoro ništa (što je bilo i previše za ono što mi je zaista trebalo). Petar mi je otvorio vrata, skuhao mi nes, popio sa mnom kavu, smirio me kad sam se rasplakala i pokušala pobjeći... a onda je pričekao dok se ja skinem u sobi, stavio mi mekani, ali velik kožni povez na oči (vezan čvrsto bez da stišće dvjema trakama koje su se križale preko glave – kućna radinost)... povez koji je bio neprobojan za bilo kakav tračak svjetla. Stavio mi nekakve kožne široke narukvice na zglobove i svezao mi preko njih metalnim lisicama ruke iza leđa. Rekao mi je da uživam... iscerekao se situaciji i prizoru... obećao mi da će popiti kavu sa mnom u nedjelju u 18 i otišao.
I tako sam ja ostala sama u velikoj poznatoj sobi koja je u tom trenutku postala potpunom nepoznanicom... uplašila sam se samoće... počela vrtiti scenarije. A što ako on ne dođe? A što ako su se dečki samo igrali sa mnom? A što ako ja to ne mogu? Ja to ne mogu! Nisam ja takva. Ja to ne želim. Zašto sam na ovo pristala. Kakav je on? Tko je on? Sigurno mi se ne bi dopao da ga vidim, a on to zna pa je želio da imam vezane oči. Koja sam ja guska!!!
A onda sam čula ključ u bravi. Čula sam njegove korake koji su se muvali po hodniku stana. Čula sam kako nešto odlaže u hodniku... vjerojatno kofer... lupnuo je. Čula sam kako se približava sobi, kako ulazi u nju, kako mi se polako primiče. Počela sam osjećati njegov miris. Čula sam i osjetila kako hoda oko mene i gleda me. E da mi je tada bilo propasti u zemlju! Crvenilo koje me oblilo od silne nelagode palilo me po licu i znala sam da on to vidi. Bradavice su mi se toliko ukrutile da sam imala osjećaj da su mi i sise otvrdnule i podigle se. Željela sam se pomaknuti i pobjeći od njega... tako gola i svezana... ma mogu me svi vidjeti... sigurno bi mi netko pomogao. Nepoznati muškarac me pregledavao kao da sam stoka na prodaju... razmišljala sam o tome da će sigurno i usta otvoriti i pregledati mi zube (naravno da nije). Ali bila sam i malo uzbuđena, bila sam malo vlažna i to sam u nekom trenutku shvatila i sjetila se da bi mi sve to trebalo donijeti neizmjeran užitak. I to me smirilo. Ne sasvim, ali smirilo me. Počela sam se opuštati i zaista razmišljati.
Počela sam razmišljati o tome što bi on mogao napraviti. Kako će početi. Mislila sam da će me sigurno sad prokomentirati. Bila sam sigurna da će mi reći kako mu se sviđam, ili ne sviđam, ili... A on se bez riječi počeo udaljavati od mene... i u jednom je trenutku izašao iz sobe. Opet mi je vratio nelagodu i strah, crvenilo u lice, uznemirio me. Pomislila sam: «Samo da ne ode! Daj, samo da ne ode! Samo da mu nisam ružna i da ne ode!» I nije otišao. Vratio se u sobu i na pod do mene spustio kofer.
Uh, pojma nemate koje je olakšanje bilo saznanje da je ostao, da mu se dopadam, da me hoće :-))) Čak sam se nasmješila, ali sam brzo prestala jer nisam bila sigurna smijem li. A onda mi je, kao iz vedra neba, doletio jedan šamar. Šamar ogromnom muškom rukom, zvučni... pomakao me s mjesta... uzbunio sve u meni. Šamar nije bio jak, zaista nije bio fizički jako bolan, ali bio je totalno, sasvim neočekivan. I dok sam se pokušavala održati na mjestu... počela sam razmišljati o tome što sam krivo učinila. Je li zbog toga što sam skroz obrijana dolje? Ili se nisam smjela nasmijati? Ili je šišanje bilo krivi potez? Što bi još moglo biti?
A onda sam prvi put uživo čula njegov glas... iz blizine... tih, dubok, prodoran... uh, pravi muški glas kako mi govori: «Princezo, nisi ništa krivo napravila. Šamar je jedna od stvari koju ćeš još osjetiti ovaj vikend. Htio sam ti pokazati što je šamar. A sad ću ti pokazati još dvije-tri stvari koje ćeš osjetiti ovaj vikend.»
Smrznula sam se. Pa kak sad odmah? A ja sam mislila da moram pogriješiti da bih bila kažnjena. A ja sam mislila da ću uspjeti izbjeći kazne. Ili ih bar odgoditi. Uh, kako mi je tog trena bilo jasno da to neće biti laganini vikend. Sjevnulo mi je da će mi biti naporno... da ću... Iako sam čitala blog i razne druge stvari o bdsm-u, nekako sam si mislila da meni to neće biti problem. Iako su sva iskustva bila snažna, ja sam si nekak mislila da ću ja to sve lakše podnijeti :-))) Da, znam, zabluda, zabluda, zabluda.
Dakle, hodao je oko mene zastajkujući... dugo... zaustavljao se... ponovno kretao... potpuno me zbunio... prestala sam ga pratiti... malo sam se izgubila između razmišljanja o šamaru, ostalim kaznama i pravcima njegova kretanja. A onda sam čula kako otkopčava remen na hlačama... i počela hodati. Napravila sam puna dva koraka prije nego me primio za kosu i povukao unatrag. Rekao mi je oštrim i malo nervoznim glasom: «Stani onako kako si stajala. Ni makac. Ako se pomakneš, dobit ćeš 10 puta toga čemu želiš pobjeći. I neću ćuti ni glasa. Ako čujem da si reagirala glasom, dobit ćeš 5 puta toga na što ćeš reagirati glasom. Nemoj me razočarati! Ne tako brzo.»
A ja sam znala što slijedi. Znala sam da ću dobiti udarac remenom. Nisam znala gdje, ali znala sam da će biti udarac. Bilo mi je užasno znati čega se bojim. I bilo mi je užasno čekati ga. Fora je u tome što sam i dalje razmišljala i pomislila da će biti sigurno po guzi. I stisla sam zube... i oči ispod onog poveza... stisnula jezik u ustima i koncentrirala se na guzu. I bila je guza... bila je guza... dobila sam ono što sam očekivala i primila to bez glasa... spremna... Uh, kako mi je to nabrzaka podiglo raspoloženje. Bila sam tako ponosna sama na sebe da sam se opet nasmijala. Pitala sam se je li i on ponosan na mene? Htjela sam ga to čak i pitati, ali sam se sjetila da ne smijem... a onda sam se sjetila da ga ni ne želim to pitati... želim da mi to sam kaže... jer pitanje bi otkrilo moju nesigurnost i potrebu za potvrdom.
I rekao mi je! Rekao mi je: «Bravo!» Rekao mi je bravo veselim glasom. Mogla sam čuti osmjeh na njegovom licu. Kako sam bila sretna. A svim tim pripremama i fokusiranjem potpuno sam izbjegla osjet boli na guzi. Vjerujte mi, taj put skoro da nisam ni osjetila remen.
Ali on se nastavio kretati oko mene... izvadio je nešto iz kofera... čuje se to... i nastavio hodati. I taman kad sam pomislila da će me opet mučiti neizvjesnošću i tek se polako počela pripremati za novu bol koju ću osjetiti, on je na moju bradavicu zakvačio kvačicu (kasnije sam shvatila da je ta dotična kvačica bila srednje čvrstoće, ali...). Uh, potpuno neočekivano, potpuno nezamisliv osjećaj, potpuno nisam ni glasa pustila. Toliko me iznenadio da sam dah izgubila... a kad sam se ponovno sjetila udahnuti, sjetila sam se i da ne smijem pisnuti. I nisam. I opet ponos, ali ovaj put je trajalo prekratko... jer dobila sam bičem po stražnjem dijelu butina samo koju sekundu kasnije od kvačice. Kako to boli, ljudi moji! I glas je izašao. I kako sam se smotala u tom trenutku... bilo mi je toliko neugodno što nisam uspjela, da sam potpuno zaboravila na kaznu. Ali on nije.
Pitao me: «Princezo, što je kazna za glas koji si pustila?» A ja sam mu tiho rekla, jako tiho, skoro nečujno: «Pet udaraca tim bičem po istom mjestu.» I bilo me tako sram. Slična vrsta srama onom koji sam osjećala u osnovnoj školi kad nisam znala odgovoriti na pitanje profesora, a on je očekivao da znam.
Osjetila sam ga iza sebe kako otključava lisice. Primio me za ruke koje su ostale odotraga i pogurao prema naprijed. Dogurao me do fotelje, nježno mi stavio ruke preko naslona i savio me preko naslona fotelje na način da su mi se noge odvojile od zemlje. Visila sam tako prebačena preko fotelje i čekala svoju kaznu, ali ona nikako nije dolazila. On se odmaknuo i vjerojatno promatrao moju guzu... ma promatrao ju je... jer sam umjesto udarca bičem osjetila kako uvlači ruku među moje noge. Joooj, kako sam instant počela curiti. Kako je pasao taj dodir... kako sam ga željela. Protrljao me i lagano zavukao prst duboko unutra i jednako ga tako lagano pomicao i istraživao moju unutrašnjost... a onda je zavukao dva prsta unutra i širio ih blago. Malo se zanio. Mislim da je čak na trenutak i on zaboravio na kaznu. Sviđalo mu se :-)) Rekao je: «Princezice, pa nisi mi rekla da si tako uska. Pa ti si jako uska! Pružat ćeš mi veliki užitak.»
Kako mi je samopouzdanje naraslo u tom trenutku. Iako su njegova dva prsta istraživala moju unutrašnjost, ja sam se vlažila samo od njegovih riječi. Pa njemu se sviđa! Jako mu se sviđa! Želi me! Ljudi, bila sam ushićena. Ali kratko je trajalo. Skoncentrirao se on brzo, izvukao svoje prste iz mene i odmaknuo se. Znala sam da ću sad dobiti svojih pet udaraca bičem. I jesam, dobila sam ih. Bolilo je. Mislim da je bolilo najviše zato što je ta bol bila nepoznata. Naime, nikad nisam dobila bičem... zapravo nikad nisam bila lupljena po tom mjestu. Ali bilo je očekivano... i nisam pustila ni glasa. Nije bilo tako strašno kako sam si mislila da će biti. Opet mi se u glavu vratila pomisao kako ću ja to možda sve lako proći :-))
Pohvalio me :-)) Pomazio me po mjestu koje je još bridjelo od udaraca i podigao me iz fotelje. Primio me za ruku i odveo do kreveta... posjeo na njega i auch... trgnula sam se jer je dodir posteljine s bičevanim mjestom bio vrlo neugodan. Opet se nasmijao... onako kako on to radi... grleno... iskreno... glasno... Rekao mi je kasnije, puno kasnije, da su ga taj vikend zaista veselile moje reakcije. Rekao je da ga je svaki put nasmijavalo koliko sam se iznenađivala stvarima koje sam mogla predvidjeti, a nisam mislila. Rekao mi je da je uživao u tome kako sam u tim trenucima otvarala usta u iznenađenju... kako sam pokušavala pogledati što se događa iako sam imala povez na očima.
No, idemo mi dalje, polegao me na sredinu kreveta i rekao mi da je sad vrijeme da upoznam svog pravog Gospodara, onoga kojeg ću morati zadovoljavati, onoga koji će me nagrađivati. Konačno, pomislila sam si. Sad ću ga moći malo dirati. Moći ću ga isprepipati i «vidjeti» kako je građen... osjetit ću ga :-))) Baš!
Vezao mi je ruke, široko raširene, za šipku od kreveta i oduzeo mi šansu da ga «pogledam» rukama. Bila sam jako tužna zbog toga, ali još tužnija kad sam ga čula: «Mislila si me dirati? A ne, ne želim da znaš tko je s tobom. Ne želim da znaš tko ulazi u tebe. Nećeš to saznati ovaj vikend.» Da sam tada progovorila, izrekla bih riječ «Shit!!!» I to par puta :-))
Nije me dirao, nije me mazio, nije me pripremio. Raširio je moje noge i legao među njih. I tada sam prvi put saznala nešto o njemu. Saznala sam da je velik :-)) Moje su noge morale biti jako raširene kako bi on stao među njih. I bio je težak. Ajme, ispunjenje sna. On je div :-))) Ali moj div je div i na drugim mjestima, što sam brzo saznala. Jednostavno je i bez ikakve predigre počeo ulaziti u mene. I činilo mi se da mu nema kraja. Ulazio je polako i oprezno, ali bez zastajkivanja. Osvajao je milimetar po milimetar moje unutrašnjosti ne obazirući se na moje pokušaje da usporim prodiranje. Moje micanje bokovima fiksirao je u sekundi i drugom se polovicom munjevito zabio u mene do kraja. Mislila sam da će mi sve unutra eksplodirati. Bio je ogroman, bolio je, sva sam se stisnula i ukočila. A on se umirio, popustio svoj stisak i nježno me obuhvatio. Nije se pomicao par trenutaka. Dozvolio mi je da se naviknem na njegovu veličinu i prvi me put poljubio. I onda se počeo pomicati... i ulazio je duboko... do kraja... silovito... brzo ga izvlačeći i gurajući unutra do kraja. razdirao me, a istovremeno mi donosio ogroman užitak. I zaboravila sam ga pitati... svršila sam.
Još sam svršavala... kad mi je doletio jedan šamar. Ali taj šamar nije prekinuo moj orgazam, samo ga je pojačao... sve je postalo puno intenzivnije... a onda mi je doletio i slijedeći šamar... i slijedeći. Nakon svakog šamara, stegnula bih svoju mačkicu... što bi mi donijelo još veći užitak i nastavilo orgazam. Nisam znala što bih pa sam se prepustila... i pojma nemam koliko sam šamara dobila, ali orgazam je bio najbolji dotada u životu (i ovo ću vam moći napisati još bar 50 puta u budućnosti). A moji su grčevi njega doveli do kraja. Šamari su prestali. Stiskala sam se iznutra oko njega i to mu je bilo previše za izdržati, a nije htio izaći. Svršio je i on. Čula sam ga... osjetila... a i nakon orgazma je legao svom težinom na mene... nakratko doduše, ali osjetila sam ga :-)))
Uh, koji divan osjećaj to opuštanje nakon orgazma. Kad sve dolje još pulsira od grčeva. Kad se toplina širi tijelom. Kad svaki dodir osjećate 17 puta jače. Ali trajalo je prekratko. Podigao se s mene i rekao mi da otvorim usta. azmaknula sam malo usnice, a on je prosiktao: «Jače, droljo! Nisi me slušala. A dogovorili smo se. sad širom otvori usta.»
Koje iznenađenje! Očekivala sam da će i on biti zadovoljan. Pa i on je svršio. Kako me zatekao. Nisam očekivala da će moj nedozvoljeni orgazam zaista biti takav problem... jer i on je... pa zar mu se nije svidjelo.
Ali i u tom sam ga iznenađenju poslušala. Širom sam otvorila usta i čekala. A onda sam osjetila kako mi topla tekućina puni usta. Ajme, odvratnog li okusa. Spermu iz kondoma utakao je u moja usta... i nije sperma bila problem.... nego taj miris gume... taj okus kondoma... bljak. I sve je iscjedio... svaku kap. Trajalo je stoljeće. A ja sam muljila tu odvratnu tekućinu po ustima i molila se u sebi da brzo prođe. Da sam u tom trenutku slučajno imala odvezane ruke, mislim da bih pobjegla.
Rukom mi je zatvorio usta i zabacio mi glavu. Nije mi rekao da progutam. Natjerao me da proguram. Sve se slilo u jednjak bez mog pristanka. A ja sam skoro zaplakala. Opet sam bila posramljena, jadna, zacrvenjela sam se od srama, ali bila sam tiha... Znao je kako mi je. Vidio je to, ali ja mu nisam rekla. Osjetivši okus te sperme u ustima poželjela sam reći safe word, zaista jesam. Da vam pojasnim, jako sam osjetljiva na mirise i okuse... to su moja najosjetljivija osjetila... a zaboravila sam mu to reći :-((
Nakon što sam progutala sve, ustao je s kreveta i otišao iz sobe, ostavivši mene onako vezanu s tim odvratnim okusom u ustima. I čula sam ga kako pali cigaretu. Čak mislim da sam osjetila i miris cigarete. Tad sam prvi put osjetila da ga mrzim. Pitala sam se kako može biti takav? Kako me može tako ostaviti vezanu s tim odvratnim okusom u ustima i otići pušiti? A ja? Pucala sam od bijesa. Probudio je ljutnju u meni.
A onda je došao do kreveta, podigao mi glavu i prinjeo čašu mojim ustima. Srknula sam i osjetila čokoladno mlijeko :-))) U prvom trenutku sam uživala u iznenađenju i okusu, a onda sam se zagrcnula od smijeha i prsnula čokoladno mlijeko po sebi i po njemu. Nisam mogla izdržati. Njegov izbor čokoladnog mlijeka nasmijao me do suza. A i on je skužio čemu se smijem pa je i on prasnuo u smijeh. i tako smo se neko vrijeme cerekali... prskali to mlijeko posvuda...

Eto, to je početak moje prve seanse. Podsjećam vas da je ona zaista trajala od petka navečer do nedjelje kasno popodne. A čokoladno mlijeko dobila sam puno prije ponoći u petak :-))
Da nastavljam ili da odustanem od pisanja? Želite li čitati i dalje o mojoj seansi?