sjećanja
Jutro...Danas vas neću zamarat svakodnevnim glupostima (iako imam pravo i na to jer je ovaj blog ipak moj online dnevnik). Neću vam ni pričat neku realnu situaciju, realnu seansu (zato što ih neman svaki dan – pa neman ni toliko materijala, ali i zato što su meni potrebne riječi koje teku, a ne da ih ja silujem i oformljavam u logičan tekst, a i zato što mi se o nekima od tih stvari ne piše iako ih planiram napisat već neko vrijeme). Danas ću vam pričat o mojim počecima, ne onima realnima od prije godinu dana kada sam radila prve korake na iskrici po klubovima i počela dobijat prve poruke, već onima u glavi koji su počeli već odavno. Vidite, ima ljudi koji hodaju kroz cijeli život bez da su svjesni tih želja u sebi i treba im netko da ih probudi, ima onih koji cijeli život imaju to u glavi, ali nikad neće sprovest svoje snove u dijela, a ima i onih koji su to otkrili u teenejđerskom dobu, neki od tih su odmah poduzeli nešto po tom pitanju, ali nekima je trebalo da odrastu i razviju se ko osobe da bi krenuli u to. Ja spadam u ovu zadnju kategoriju. Vidite, ja kroz cijeli život idem sa razmišljanjem unaprijed. Ne, pogrešno razmišljanje. Fora je u ovome: kad ja počnem razmišljati o nečemu što bi htjela, onda prvo razmislim o posljedicama toga. Npr. kad sam se prvi put odlučila seksat sa nekim tipom... razmišljala sam par dana o posljedicama... Ne mora bit ništa, ali mogu zatrudnit, mogu obolit od neke spolne bolesti.. Onog momenta kad sam ja prihvatila sve te negativne mogućnosti, zakoračila sam spremno u to. Isto je bilo i sa bdsm-om. Prvo sam par dana razmišljala da li uopće želim ući u taj svijet i onda sam shvatila da me ništa ne košta da probam, jer je ovaj život koji imamo jebeno kratak. Onda sam par noći razmišljala o tome da li sam spremna na rizike. Opet naglašavam: ništa se ne mora dogodit, ali ja psihički moram bit spremna za sve mogućnosti. Ovdje sam kao rizike ukalkulirala: mogu naić na nekog kretena, može me namlatit, silovat, iskoristiti, može me netko prepoznati, mogu ugrozit prijateljstva, poslove... I kad sam zbrojila sve to negativno – zakoračila sam. Ništa se od toga nije dogodilo, naišla sam na nekoliko divnih ljudi, upoznala nekoliko divnih ljudi i sa nekima od njih sam u kontaktu – pozdrav Hefeu, Ani (budućim kavama), Devilu, Pervezijaneru, G-u (koji mi obrađuje fotke i sluša moje jadikovke), mojim ex domovima (V i I), i posebni pozdravi WG i malome.
Ali danas ne pišem o tim počecima, već onim srednjoškolskim, kad sam počela maštati malo drugačije. O cure, da razjasnimo jednu stvar prije nego me idete razapeti. Razmišljala sam ja i o svojim prinčevima na bijelom konju, ali oni su uvijek bili strastveni, inteligentniji od mene. Moj najveći zajeb je bujna mašta, takva da ja svako jutro kad se vozim busom na posao u glavi slažem priče, one nerealne, fantasy, vampirske, sf i sl... i one povezane sa svakodnevnim životom. Moje „prljave“ misli su počele sa (nemojte se smijati) Anđelikom i Gričkom vješticom. Zašto? Jer su pričale o ženama izvanredna duha, koje su imale svoje prinčeve pametne, snažne, inteligentnije od njih.... Grička je bila tu zbog toga jer sam zahvaljujući njoj proučavala inkviziciju i mučenja tadašnjih vještica ( u mojim najgorim maštanjima – onima najhardcore... ja uvijek nosim španjolske čizme (to u real life nikad ne bi stavila na noge, ali mašta je jedno, a reallife drugo)), a Anđelika zbog, pa oni koji su je čitali znaju o čemu pričam, ona je u tih 14-tak komada knjiga silovana jedno 2-3 puta, bičevana, mučena i „žigosana“ vrućim željezom po ramenu... Valjda dalje ne moram ni pričat. E pa negdje sa 12-15 godina, razdoblju u kojem sam čitala te knjige, su moji apetiti krenuli tom smjeru. Uvijek kad bi se samozadovoljavala tih godina u glavi su mi išli scenariji vezani uz te knjige, ali sa mojim vlastitim pričama. Iskreno, mislim da ću većinu tih svojim seksualnih maštarija prije ili poslije zapisati tu, bilo u obliku priča ili kao jednostavno iznošenje činjenica. Većina tih maštarija je ostala do danas i većinu njih i danas upotrebljavam, s time što neke od njih sad imaju pokriće u pravom životu i znam njihov okus. Ovo danas sam počela pisati iz čistog razloga da jednu od njih stavim na danje svjetlo (nemojte mi reć da sam luda, kao što rekoh – to je samo maštarija koja ne može bit funkcionalna u životima kakve živimo – a ja sam imala 15-tak i više godina za razvijanje nekih od njih u onima momentima kad sam se sama zabavljala u krevetu).
E, ova maštarija počinje time da sam ja u nekoj školi za obuku, gdje nas obučavaju svim načinima udovoljavanja drugima i psihički pripremaju na sve što nas može čekati (rekli bi domovi – pa to je trening). Naime, to je neka vrst Reda u koji mogu ući i muške i ženske osobe, svi nose smeđe haljine sa 3 rupe, jednom za glavu i 2 za ruke. U taj red ulaziš kako bi služio i time pomogao ljudima vani da se iskale na tebi i tako ne moraju drugdje... Neka vrsta mirnoga društva gdje nema nikakvoga nasilja jer postoje dobrovoljci koji primaju nasilje na sebe i u sebe. Dakle, kad izađete iz te škole oko vrata (ili utetovirano na ruci ili obrazu) dobijate oznaku koja vas definira kao pripadnika tog reda i kao osobu koja mora poslušati bilo koga i bilo što što joj netko reče. Bez i trunčice uzmicanja. E – to je početna baza. Iz nje se sada razvijaju priče u različitim pravcima, jedna od njih je da nikad ne odem daleko od škole jer me u prvoj uličici zarobi par muškaraca i ja postajem njihova robinja i oni me muče, jebu...
U drugoj me u neku kočiju utrpa neka žena kao poklon svome mužu i onda dođem u neku veliku kuću sa hrpom sluga i moram poslušat svih i svakoga što kažu, a kako ne mogu ispunjavati želje svih istovremeno, onda me stalno kažnjavaju, npr. tako da se moram nasloniti na kuhinjski stol i dobijam šibom po guzi i dlanovi mi prokrvare od toga koliko se čvrsto držim za stolom, ili vlasnici imaju malo mučilište (oni to zovu soba za kažnjavanje) u podrumu u stilu španjolske inkvizicije... Jednom u budućnosti ću vam sve to pretvoriti u bed time story (iliti za one koji ne znaju engleski – priču za laku noć)...
I tako... 15-tak godina poslije, imam dobar posao, nemam muža (ko mala sam uvijek mislila da ću se udat do 25-te i da će mi čak i to bit prekasno – a sad uopće ne razmišljam o udaji – kako vrijeme mijenja ljude), imam hrpu slobodnog vremena za sve ono što volim, posvetila sam se sama sebi..... I ušla sam u svijet bdsm-a (a bila uvjerena do prije godinu dana da neću nikad uć u taj svijet i da će taj svijet egzistirat samo u mome umu i mojoj mašti).
Vani je prekrasan dan....
leptirica
DODATAK: obnovite i vi svoja sjećanja i napišite (ako vas nije sram) koja su bila vaša prva bdsm maštanja :)
|
