|
 još jedno kišno i hladno jutro... i nekako mi je lakše kad je ovakvo jutro jer onda ne mislim na more.... i na to kako bi se rado kupala i seksala pod borovima. Mislim na shoping, na topli krevet doma i  planiram spavati od momenta kad danas dođem s posla, pa sutra do popodne... Odmorit se. Obožavam spavati, pogotovo kad kiši i kad je malo prohladno, a ja zamotana u deku, u principu nije bitan sam san, već ono stanje pred san, a još više ono kad se budim, svjesna da ne moram nikud, i onako se lagano izležavat u toj toplini, i ako je netko kraj mene, posegnut za tom osobom, a ako nije zabavljat se sama idejama u glavi.... I razmišljam se o čemu bi danas pisala. Svi su na godišnjim odmorima, a ne da mi se danas igrat belu na t-portalu.... mislim se da li da pišem o nečem svakodnevnom, da li da pišem o pravilima ili radim neke prijevode tu vama vezano uz bdsm, mislim se da li da odem još malo studirat html po stranicama i učit malo više o tome, mislim se da li da vam dam link na jednu od onih bdsm lista provjera – kome što odgovara, ili da jednostavno opišem neko od prošlih iskustava.... Mislim da će danas past ovo zadnje iz čista mira što me ovaj dan podsjeća na jedan od dana ove jeseni sa prvim Domom, kad sam još bila newbie. Razmišljam se kako mi se uvijek u glavu usjeku prva iskustva (bila ona dobra ili loša) i najbolja iskustva, a sve ono ostalo brzo ispari. Razmišljam se kako se više ne sjećam ni lica nekih ljudi u svome životu jer su bili sredina, i nekako mi žao svega toga, žao što ih zaboravljam, ali zašto bi ih pamtila kad ima boljih stvari za pamćenje.
Netko je jednom rekao: Man's love is of man's life a part; it is a woman's whole existence. In her first passion, a woman loves her lover, in all the others all she loves is love. (mislim Bayron) – i slažem se s time. Istinito je. (za one kojima engleski ide lošije: Muškarcu je ljubav samo dio njegova života, ženi je ljubav svrha egzistencije. U svojoj prvoj strasti žena voli svog ljubavnika, a u svim ostalim jedino što voli je ljubav sama).
Opet brbljam....Daklem bio je dan sličan ovom, lani u 10-om mjesecu. Prohladno, tmurno... ja se još uvijek nisam snalazila u cijeloj bdsm stvari, još uvijek me je sve pogađalo. Taj dan na poslu sam dobila poziv od tog prvog Doma da dođem do njega nakon posla. Dok sam hodala prema njegovom stanu dobila sam poruku da kad dođem ne smijem ni gledati ga ni progovoriti ijednu riječ. To me zateklo. Prvi put da je od mene to tražio. Dok sam išla prema tamo sam razmišljala kako je to easy, peace of cake.... Čekao me je ispred zgrade, na klupi. Krenula sam reći mu bok, kako si i pogledati ga, ali me dočekao njegov hladan i bijesan pogled i onda sam se sjetila naredbe. I tad mi je prvi put ta naredba teško pala. Tek tada sam shvatila koliko je zapravo to teško, koliko hladno i koliko psihički djeluje. Krenula sam za njim u podrum od zgrade i tamo me je uvukao u jedan sobičak. Po podu je bila deka i sa strane jedna stolica. Tada me je povukao za kosu, jako i rekao da ću mu platiti taj pokušaj priče i pogled... Da se moram naučiti biti poslušna. Krenula sam mu reći kako je za mene sve to još uvijek novo i kako se ne snalazim, ali riječi su zastale u grlu. Htjela sam mu reći da bude strpljiv, ali nisam. Samo sam šutila i okrenula se ljuta prema sebi unutra. Vezao me za cijevi koje su bile na stropu od podruma. U poluluk. Jedini dio tijela koji je dodirivao pod i davao barem mali osjećaj ravnoteže su bila koljena. Prije nego što me zavezao mi je rekao da se skinem i odložim stvari na stolicu. I onda me tako golu i vezanu ostavio u tome sobičku i otišao. Visila sam tamo dugo, jako dugo. Polako se je mračilo i meni je postajalo hladno. Čula sam svoj mobitel u torbi jednom, drugi put, slušala sam čistačicu ispred vrata i umirala od straha da ih netko ne otključa Čula sam djecu u dvorištu kako igraju nogomet i strahovala da im lopta ne poleti i ne razbije prozor. I onda se spustio mrak i postalo je tiho, a meni hladno i neudobno. Ruke i noge su mi trnule i tada sam ih pokušala olabavit, prokrvit i mislila sam da se odvežem i odem kroz prozor. Nisam znala koliko me još namjerava držati, bilo mi je jako hladno i sve me bolilo. Htjela sam doma.... Ali kad bi to napravila izgubila bi bitku, ako ne mogu izdržati to kako izdržati sva sranja u životu koja me čekaju, ali ako to izdržim bit će mi lakše u glavi (on nije nikad saznao da sam se ja mogla odvezati i otići, ali poanta nikad i nije bila u njemu), a u svome mozgu ću pokazati i da želim to. Na kraju je ispalo da sam u tom podrumu bila nekakvih sat, sat ipol. Došao je i zgrabio me za kosu i onda me lomio neko vrijeme i počeo me drkati dok sam još visila. Osjetila sam ogromnu uzbuđenost i nisam znala da li se fokusirati na tu ogromnu hladnoću ili na utrnulost zglobova ili na to žarenje dolje. I onda se izdrkao dok sam još bila vezana. I polako me odvezao. Pala sam dolje na tu deku i nisam se mogla micati, ali taj put mi nije pomogao, nije me pomazio, samo mi je rekao da moram ići jer ona ima neki dogovor sa obitelji. Mrzila sam ga, taj njegov hladni arogantni glas, to što mi nije dao vremena da se odmorim, povukla sam se u sebe i rekla samoj sebi da sam luda i da si više neću dopustiti nešto takvo. Ljutito sam se obukla još uvijek ne rekavši ni riječi i krenula prema izlazu iz zgrade. Krenuo je za mnom, ja još uvijek nisam progovorila ni riječi. Mislila sam otići bez da rečem i riječ. Uhvatio me je za vrat i okrenuo prema sebi i rekao – sorry što moraš ići, ali fakat ovo ne mogu izbjeći malena. I ... bila si dobra.... I što da mu odgovorim na to. Rekla sam samo bok – i čujemo se. I otišla na tramvaj. Do momenta do kud me mogao gledati. A onda sam sjela na prvi zidić. I čekala da mi se noge prestanu tresti. Ipak sam visila sat ipol u zraku. I osjećala se savršeno i glupo. I mrzila ga i zaricala se u jednom momentu kako ga više nikad neću vidjeti, a u drugom se sjećala adrenalina i ludih osjećaja i pitala se – hoćemo se vidjeti sutra. Tragove na rukam od konopa sam pokrila tako da sam spustila jaknu nisko, ali oni na nogama su se vidjeli jer sam imala ľ šos i tanke čarape. I vidila sam kako me jedan par u tramvaju gleda, i bilo mi je neugodno, ali istovremeno smiješno i ludo. I bila sam promrzla i drhtala. Došla kući i napunila kadu vrelom vodom. Ležala sam u kadi sat vremena. Sad kad razmišljam.... Uvijek nakon seansi sa tim prvim bi doma punila kadu vodom. Pokušavala izliječiti fizičke rane. Zagrijati se.
Njega ću se uvijek sjećati... prvog Doma.... ne zato što je bio poseban, već zato što je bio prvi.
Leptirica
|
