Situacija prva:
Upoznali ste se davno, jako davno. Tada još nisam bila toliko negativnog pogleda na ljude oko sebe, nisam u svima gledala zlo. Ali on mi od prvog dana nije bio drag. S vremenom mi je postajao sve manje drag jer sam primjećivala stvari koje ti tada još nisi, zaljubljenost i vjera u život te je zaslijepila. Moje komentare si negirala, braneći njega i svoj novi način života koji te (budimo realni) ograničavao i gušio sve više, dok na kraju nije nestala ona stara MB kakvu sam nekad znala i kakvu jedinu priznajem.
A zbog toga sam ga počela mrziti, nisam ga mogla smisliti…. Tada sam i ja bila još mlada i dosta naivna, pokušavala sam ti nametnuti svoje mišljenje. Nisi se dala.
Iako je sve završilo točno onako kako sam ja predvidjela da će završiti kad sam ga upoznala, nije mi žao. Čak, drago mi je da me nisi poslušala. Jer sada imamo najveće blago. Neprocjenjivo.
Situacija druga:
Otkako sam čula za njega, od prvih detalja znala sam da ne može dobro završiti. Vjerujem da si znala i sama. To je bila prva situacija koju mi nisi htjela priznati jer si znala da nije ispravna.
Nije mi ulijevao povjerenje.
I što sam mogla kada si mi napokon priznala, malo po malo, sve? Ja sam svoje mišljenje izrekla više nego jednom, kao što to uvijek napravim, ali nisi me slušala.
Rekla sam sama sebi: Dobro, ako te usrećuje, valjda znaš što radiš….
Nije dobro ispalo. Tada si prvi put zbog nekog doživjela slom.
Udarilo te u glavu svom snagom, dobro si prošla. Rekla si – nikad više.
Situacija treća:
Krenulo je polako, naivno si vjerovala kako će na tome i ostati. Jedino tvoja savjest, vrag na tvom ramenu, govorio je da si blesava i da se povučeš dok jož možeš, ipak te poznajem bolje nego ti samu sebe.
Nije mi se to sviđalo, i opet sam rekla sve što mislim, pokušavala čak i prijetnjama, argumentima.
Kao i uvijek, nisi se dala. Kao i uvijek – prihvatila sam to.
Situacija je bila presličina, okolnosti također. Al ajde, tračak nade i trunčicu mog povjerenja stekao je kad sam vidjela da će se možda nešto pomaknuti.
Na žalost, čekao je s tim predugo, a nije bio vrijedan tvoje potpore. Nije bio čovjek, nije bio muško da on sam pruži potporu kada se od njega traži. Zakazao je. Pao opako u mojim očima. Nakon toga, pao je do dna i u tvojim.
I vrtimo se u krug. Svaki put napraviš rez tek kada te udari u glavu, jer ne slušaš svoj razum. Svaki put kažemo: drugi put pametnije.
U svakom sranju ista situacija: ti oduševljena, imaš vjeru u ljude, ne vidiš očito, ja skeptična, ali pod utjecajem pozitive prihvatim to i mislim si da sam možda napokon u krivu.
Ne želim reći da sam neka Wonder Woman, da sam vidovita ili da imam neke super moći, možda se samo moje nepovjerenje prema svima pokazuje na ovakav način.
Možda stvarno treba iz korijena promijeniti sve što te okružuje, jednostavno okrenuti novi list. Jer ljudi koji te iskorištavaju, na direktan ili indirektan način, su svuda oko tebe, oko nas. Kao pijavice crpe svaku kap tvoje krvi, svaki atom energije i dobroćudnosti koju imaš u sebi. I što ti na kraju ostaje? Što zapravo ti dobivaš od njih?
I eto, zato ne volim nikoga, zbog toga svaku osobu gledam sa velikim nepovjerenjem. Radije ga negativno procijenim pa da se s vremenom uvjerim u suprotno, da se dokaže kao dobra osoba nego da me svatko od njih povrijedi.
Činjenica je da te svatko kad-tad povrijedi, samo je pitanje razloga i namjere…. Dokazi su svuda oko nas.
Ali, znam, najlakše je drugima soliti pamet. Svi su jako mudri kad se ne radi o njihovom dupetu....
