Novi svijet

Zašto ulagati ?



Iako već većina ljudi u Hrvatskoj zna da je pored toga što na poslu zarade novac potrebno i taj novac oplemeniti nekim oblikom štednje, još je uvijek mnogo onih koji svoj novac drže po ladicama, čarapama, sefovima. Na takav način mogu samo izgubiti novac zbog inflacije koja je stalno prisutna. Mnogim ljudima na spomen inflacije dođe u sjećanje kraj 80-ih i početak 90-ih godina prošlog stoljeća, kada je vrijednost novca višestruko padala u razdoblju od samo nekoliko mjeseci te su mnogi izgubili životnu ušteđevinu. Međutim, ako danas pogledamo par godina unazad vidjet ćemo da je inflacija stalno prisutna ne samo kod nas, nego u cijelom svijetu. Efekti inflacije najbolje se vide po periodičkom poskupljenju energenata, prehrambenih proizvoda i svega ostalog. Službena inflacija u Europskoj uniji iznosi 3% na godišnjoj razini, dok je kod nas slična situacija. To znači da se vrijednost našeg novca prepolovi kroz otprilike 20-ak godina te su oni koji 'štede' spremanjem novca u ladicu na velikom gubitku. Potrebno je dakle ulagati novac tamo gdje će se taj novac kvalitetno oplemeniti i donijeti adekvatnu dobit.



Gdje, kako i kada ulagati ?



Na navedena pitanja moramo znati odgovor kako bismo kvalitetno oplemenili svoj novac. Od raznih proizvoda koji se nude na tržištu potrebno je ulagati u one u koji mogu donijeti najveću dobit uz razumnu mjeru sigurnosti ili nam pomoći da ostvarimo određeni cilj (kupnja automobila, stana i sl.). Govorim o razumnoj mjeri sigurnosti, jer ulaganje sa 100-postotnom sigurnošću ne postoji. U pravilu proizvodi koji mogu donijeti veću dobit manje su sigurni, no veličina tržišta igra također značajnu ulogu, o čemu će još biti riječi kasnije. Cilj ulaganja također je vrlo bitan, jer određuje i vrijeme ulaganja i količinu novca koju želimo uštediti. Primjerice ukoliko štedimo za automobil ili stan, period štednje će zacijelo biti kraći nego ako štedimo za mirovinu. Stoga na tržištu postoje razni proizvodi koji su stvoreni da ljudima olakšaju dolazak do tog cilja.

Kod ulaganja treba paziti i da se ne naruši kvaliteta života. Drugim riječima, nećemo ulagati ona sredstva koja su nam potrebna npr. za prehranu i plaćanje režija, nego samo ono što preostaje, a da ne remeti našu svakodnevnicu. Često se nađe upit da tko još danas uopće ima viškova i može štediti, no kada pogledamo svu silu shoping-centara, kafića, kladionica, draguljarni i sličnih radnji, možemo zaključiti kako novca ima, samo ga treba pravilno rasporediti kako unutar države, tako i unutar osobnog proračuna pojedinca. Predlažem dakle ovakav način raspodjele novca kojeg želimo štediti:

Malu količinu novca (do nekoliko tisuća kuna) staviti na neko mjesto sa kojega se može brzo doći do novca ako hitno zatreba ili ako smo zacrtali da nam trebaju za neki kratkoročni cilj (za nekoliko mjeseci dodvije-tri godine). Takva mjesta su tekući i žiro račun, novčarski fondovi te oročena štednja. Ukoliko se radi o danima ili tjednima do kada će nam novac zatrebati, ostavit ćemo ih na tekućem ili žiro računu, a postoji i opcija da ih uložimo u neki od novčarskih fondova prisutnih na domaćem tržištu da nam čak i za to kratko vrijeme donese nekakvu (iako vrlo sitnu) dobit. Novčarski fondovi daju najmanje prinose od svih fondova, međutim su i najsigurniji; njihova vrijednost gotovo uvijek raste, tako da mogu biti dobro rješenje za kratkoročna ulaganja, a prednost im je i da je trgovanje njima uglavnom fleksibilno i može se obavljati online na dnevnoj bazi. Ukoliko želimo štedjeti na period od 3 mjeseca (ili 6 mjeseci, ovisno o minimalnom trajanju oročenja koje nudi određena banka) pa do 2-3 godine, tada je novac najbolje oročiti. Navedeni tipovi štednje ne donose veliku dobit, a osim toga ukoliko dulje držimo novac na oročenoj štednji, glavnica cijelo vrijeme ostaje u istom iznosu te stoga polagano gubi vrijednost zbog inflacije. Prinosi novčarskih fondova su pak jedva dovoljni da pokriju inflaciju, ako su uopće dovoljni. Zato glavni dio novca koji mislite štedjeti na dulji rok treba staviti u fondove koji nose kumulativne prinose. Naravno, ukoliko imate određeni cilj – primjerice kupnju stana u roku kraćem nego što biste sami za njega mogli uštediti, uložit ćete u stambenu štednju da biste dobili povoljani kredit, ako ga se već ne može izbjeći. Također onima koji su umogućnosti ulagati veće količine novca preporučam ulaganje u više raznih opcija kako bi se povećala sigurnost i likvidnost.

Pametnim ulaganjem dakle povećavate svoju financijsku moć i osiguravate se da ne dođete u situaciju da jednom morate dizati nenamjenski kredit, koji je vrlo nezahvalan i može vam samo pojesti i vremena i novaca i živaca te da ne morate strepiti hoćete li moći uživati u adekvatnoj mirovini kada za to dođe vrijeme.

Ne preporučam štednju kroz životno osiguranje, kao što mnogi ljudi u Hrvatskoj danas rade, jer postoje proizvodi koji donose mnogo veću dobit uz fleksibilnije uplate! Životno osiguranje preporučam samo onima koji ga žele iskoristiti za ono što sam naziv proizvoda kaže - da se osiguraju. Primjerice ako je netko vatrogasac, mornar i sl. može se osigurati da u slučaju da nastrada, obitelj dobije punu ugovorenu svotu (ili on/ona ukoliko je preživio/la i ostao/la invalid).

Kada ulagati? Preporučam tzv. špar-plan odnosno kontinuirano ulaganje u mjesečnim obrocima. To ću još pojasniti nakon što razjasnim pojam investicijskog fonda.



Što je to investicijski fond?



Najjednostavnije rečeno investicijski fond je fond koji ulaže financijska sredstva u gospodarstvo. Drugim riječima ulagači (privatne i pravne osobe) svoj novac putem fonda ulažu u gospodarstvo i zarađuju prinos. Fondovi ulažu u dionice,obveznice i druge gospodarstvene elemente te se prema sektoru ulaganja, kao iprema nekim drugim odrednicama dijele u više tipova. Otvoreni investicijski fondovi su najbrojniji i oni su zapravo glavni predmet daljnjeg razmatranja. Pored njih postoje i posebni fondovi kao što su zatvoreni (ograničeni na određenu grupu ulagača kao što su npr. zaposlenici određene firme i sl.), posebni namjenski kao što su mirovinski fondovi i dr. Otvoreni investicijski fondovi tako se zovu jer su dostupni svima, a dijele se prema sektoru ulaganja na 4 osnovna tipa. To su novčarski (cash), zatim obveznički (bond), mješoviti (ballanced) – uglavnom obvezničko-dionički te na kraju dionički (stock) fondovi. Prema prinosima nabrojeni su odozdo prema gore, dakle novčarski daju najmanje, a dionički najveće prinose. Sigurnost se kreće u obrnutom pravcu, no kada gledamo u svjetskim razmjerima najveći dionički fondovi su dovoljno sigurni da se u njih može bez brige ulagati. Takav je i fond Franklin Templeton.

Dionički fondovi dakle sabiru novac ulagača i plasiraju ga u dionice poduzeća te se vrijednost udjela u fondu povećava srazmjerno profitu i povećanju vrijednosti udjela tih poduzeća. Kod ulaganja u investicijske fondove treba imati na umu da je to dugoročno ulaganje, jer je na dulji rok prinos uvijek pozitivan (ukoliko se radi o kvalitetnom fondu tj. kvalitetnom managementu fonda).

Ljudi mogu i sami ulagati u dionice određenih poduzeća te ostvarivati dobit, no da bi to mogli moraju biti financijski stručnjaci koji mogu predvidjeti kretanja na tržištu, a čak i najveći stručnjaci mogu pogriješiti te izgubiti ukoliko su ulagali npr. samo u dionice jednog poduzeća. Uvijek se može dogoditi da poduzeće iz određenih razloga propadne te u tom slučaju osoba koja je uložila novac u tu firmu gubi u potpunosti taj novac. Stoga se uvijek preporuča uložiti novac u fond koji ulaže u mnogo poduzeća i koji vode stručni manageri.



Investicijski fond Franklin Templeton




Mogućnost ulaganja u Franklin Templeton u Hrvatskoj postoji od 2009. godine. Ranije nije postojala mogućnost ulaganja niti u jedan strani fond.

Franklin Templeton je, kao što sam već spomenuo, otvoreni dionički fond u koji ulažu ulagači iz čitavog svijeta i koji ulaže praktički u čitav svijet. Franklin investments osnovao je 1947. Rupert Johnson sr. u New Yorku i nazvao ga u čast Benjamina Franklina. 1973. sjedište se prenosi u okrug San Mateo u Kaliforniji.1992. Franklin investment kupuje Templeton Galbraith & Hansberger Ltd. za 913 milijuna dolara što vodi do zajedničkog imena Franklin Templeton koje se otada koristi. Franklin Templeton danas upravlja imovinom od preko 500 milijardi dolara što je mnogostruko više od svih fondova u Republici Hrvatskoj (računajući i mirovinske). Ove brojke su značajne jer garantiraju mnogo veću sigurnost ulaganja od domaćih fondova koji ulažu uglavnom u poduzeća iz Hrvatske i bliže okolice. Velika recesija 2008/09 dovela je do drastičnog pada udjela u svim svjetskim fondovima, no od ožujka 2009., kada su vrijednosti udjela bile na najnižim razinama, Templeton se već dosta oporavio, unatoč nekoliko mini-recesija nakon toga, dok domaći hrvatski fondovi i dalje grcaju u debelom 'minusu' i nisu se mnogo pomakli. Razlog tome je korupcija i loše poslovanje domaćih poduzeća, što domaću gospodarsku situaciju čini vrlo lošom, a time i ulaganje u domaće fondove mnogo nesigurnijim. Stoga svakako svim ulagačima preporučam ulaganje u investicijski fond Franklin Templeton.

Sada mi jepreostalo još spomenuti nešto o vremenu i načinu ulaganja u fond. Nakonrecesije 2001/02 uzrokovane najviše događajima vezanim za teroristički napad na WTC u New Yorku, fondovi su 5 godina (2003. – 2008.) bilježili stalni rast. Uto vrijeme došlo je i do poplave novih fondova u RH te su neki od njih radili ipreko 80% godišnjeg prinosa. Stoga je najviše tokom 2007. godine došlo do pomame za fondovima u Hrvatskoj, jer su se mnogi htjeli uključiti u tu mašineriju koja tako dobro zarađuje te su bez mnogo razmišljanja ulagali velike iznose u domaće fondove. Međutim nakon tako velikog rasta uvijek slijedi i nekakav pad te je 2007. godina zapravo bila vrlo loša za ulaganje! 2008. je uslijedila recesija i veliki pad na burzi. Početkom recesije kada su vrijednosti fondova počele naglo padati mnogi u ljudi panično povlačili svoje uloge u strahu od gubitka sredstava. Oni koji su još čekali pa na kraju izgubili strpljenje te su prodali udjele u trenutku kad su otprilike bili na najnižim vrijednostima, najviše su izgubili. Kada su udjeli na niskim razinama, vrijeme je za njihovu kupnju, a ne prodaju, jer zdrav razum nalaže da se stvari kupuju kad su jeftine, a prodaju kad su skupe da bi se na njima zaradilo! Ljudima koji su ulagali u Templeton (što se kod nas legalno nije niti moglo) i nisu tokom recesije prodavali svoje udjele, danas su udjeli već na istoj razini kao 2007. godine, dakle strpljivost im se isplatila! Međutim da su ti ljudi do danas kontinuirano ulagali u mjesečnim iznosima, danas bi bili već i u debelom 'plusu'. Zašto?

Takva bi se situacija dogodila zbog nečeg što obično nazivamo 'Cost-average Effect' odnosno efekt prosječne cijene. Oni ljudi koji su naime ulagali u kontinuiranim mjesečnim obrocima, ulagali su i u doba najveće recesije, odnosno kada su vrijednosti udjela u fondu bile na najnižim razinama. Upravo udjeli kupljeni u doba najveće recesije donijeli su im najveću dobit, su tada za istu vrijednost novca mogli kupiti mnogo više udjela, nego primjerice 2007. godine kada je vrijednost udjela bila na visokim razinama. Dakle ako kupujemo bez da se zamaramo je li u toku recesija ili 'plodno razdoblje', tada kupujemo i kad je skupo i jeftino i dolazimo do nekog prosjeka. Kupujući po prosječnim cijenama da bismo prodavali kada je vrijednost visoka mi zarađujemo. Uvijek možemo prodati kada vidimo da je vrijednost udjela visoka. Bolja varijanta od ove koju sam spomenuo je jedino da čuvamo veću količinu novca negdje u pripravi i da uskočimo kupujući baš kad je vrijednost udjela na najnižoj razini. No možemo li to? Kada vrijednost padne za 20%, je li to taj trenutak? Hoće li nakon toga vrijednost rasti ili će pasti još za 30%? Čak niti najveći gospodarski i financijski stručnjaci nisu mogli predvidjeti razmjere krize 2008. godine i kada će ona dotaknuti dno, a kada će se gospodarstvo počinjati oporavljati. Preporučam Vam stoga da ne razbijate glavu računajući i iščekujući najbolji trenutak za ulaganje, nego da si otvorite špar-plan, jer ćete tako biti sigurni da ćete dugoročno biti u plusu.

U prijašnjim verzijama ovog teksta koje sam objavljivao na svom blogu i drugdje, nisam spominjao nešto što mislim da bih sada ipak trebao spomenuti. Točnije rečeno nekoga. Riječ je o čovjeku koji je uz pokojnog sir Johna Templetona, osnivača fonda Templeton, pionir i trenutno najvjerovatnije najveći stručnjak na polju ulaganja u tržišta u razvoju (emerging markets). To je dr. Mark Mobius, generalni manager društva Franklin Templeton i nekoliko godina zaredom proglašen je najboljim svjetskim investicijskim managerom. Dr. Mark Mobius ne upravlja fondom sjedeći cijelu godinu za svojim računalom i praterći grafove i gospodarske vijesti, nego barem 250 dana u godini, dakle većinu vremena provodi na terenu. Iako dobrano zašao u sedamdesete i dalje neumorno posjećuje poduzeća i pogone diljem svijeta. Ode u tvornicu papira u Indiji, u rudnik u Kazahstanu, plantažu kave u Brazilu, rafineriju u Kini... Na taj način, kao što sam kaže, može ocijeniti gospodarsko stanje neke zemlje već prema usluzi koja ga dočeka u zračnoj luci, taksi službama, hotelima i restoranima. To je svakako čovjek u čiju se stručnost možete pouzdati, a stavljam ovdje i link na njegov blog na kojem redovito izvještava o svojim putovanjima, procjenama i razmišljanjima pa ukoliko se želite dublje posvetiti ovoj tematici, možete ga pratiti.



Smatram još nešto potrebnim spomenuti! Možda među građanima Republike Hrvatske ima i potencijalnih ulagača koji bi iz patriotskih razloga radije ulagali u hrvatsko gospodarstvo. Ja im poručujem da se ovdje radi o njihovom vlastitom novcu te da prvo gledaju gdje će njima biti bolje. Uostalom, Hrvatsku čine njeni građani te ako je njima bolje i Hrvatskoj je bolje. Ako sada ulažemo u domaće fondove prepuštamo svoj novac lošoj politici i lošem managementu, a koliko god novca bilo uloženo u nešto, ako se time loše upravlja ne može izići na dobro. Da se ne bi neki uvrijedili, nije baš sve na našem tržištu crno. Ima poduzeća koja imaju dobro vodstvo i dobro posluju. Međutim, generalna slika hrvatskog gospodarstva nije baš blistava. Zato preporučam da uložite svoj novac u Franklin Templeton i prepustite ga na upravljanje najboljim svjetskim managerima, koji će ga znatioploditi za Vas! Oni znaju prepoznati dobro poduzeće i ukoliko se neko od hrvatskih poduzeća pokaže dovoljno dobrim za sigurno ulaganje, Templeton će, a time i Vi preko tog fonda, u njega ulagati svoja sredstva. Trenutno Templeton ne ulaže niti u jedno hrvatsko poduzeće.



Dakle kao zaključak – ulažite sigurno, ciljano i pratite stanje vašeg novca na tržištu. Oročujte manje iznose, koristite stambenu štednju ako Vam je potrebno, ali svakako neka Vaš najveći ulog bude investicijski fond Franklin Templeton!

U godpodarskom svijetu ugrubo postoje tri kategorije zemalja: razvijene zemlje, nerazvijene zemlje i one između – zemlje u razvoju. Upravo te zemlje u razvoju pd posebnog su interesa u poslovnom svijetu! Razlog tome je što su one trenutno pokretačka sila svjetskog gospodarstva i najatraktivnije za ulagače. Zemlje u razvoju čine danas velik dio ukupnog svijeta. U te zemlje spadaju i površinom najveća država – Rusija te najmnogoljudnija Kina. Upravo se Kina posljednjih nekoliko godina razvija fascinantnom brzinom. Osim Rusije tu je i cijeli istočni blok članica bivšeg SSSR-a i satelitskih zemalja, zatim velik dio Latinske Amerike, Indija, dio jugoistočne Azije i Južnoafrička Republika. Veličina i važnost tih tržišta očituje se i iz kovanice BRIC (Brasil, Russia, India, China) koja se upotrebljava u poslovnom svijetu ne samo kao tržišni marker, nego i kao realni cilj ulaganja te tako više svjetskih investicijskih fondova ima BRIC podfondove koji raspoređuju svoja sredstva po tim zemljama pa čak i neki naši fondovi koji ih nastoje slijediti. Ovi naši prostori Ex-Yu zemalja isto u globalnim okvirima spadaju pod zemlje u razvoju, no činjenica da iz posljednje recesije izlazimo sporije od većeg dijela svijeta govori nam da se moramo više potruditi!

Većina danas postojećih zemalja u razvoju još će godinama po karakteristikama imati ekspanzivni rast i kao takve garantirati veliku dobit ulagačima, no ono na čemu možemo dodatno temeljiti investicijski optimizam jesu upravo nerazvijene zemlje, kojima tek slijedi ekspanzivni rast kroz manje ili više godina. To suneke zemlje srednje Amerike, zatim zemlje na sjeveru Južne Amerike, u prvomredu Kolumbija i Venezuela, neke Ex-SSSR države u srednjoj Aziji, nekoliko zemalja u Jugoistočnoj Aziji, Sjeverna Koreja, zatim zemlje srednjeg istoka u kojima vladaju (ili su donedavno vladali) radikalni vjerski režimi i naravno gotovo cijeli jedan veliki kontinent – Afrika. Ove zemlje, kada prije ili kasnije budu svrstane među zemlje u razvoju to jest kada se stvori infrastruktura povoljna za ulaganja bit će plodno tlo za ulagače iz čitavog svijeta i nosit će rast svjetskog gospodarstva kao što to danas čine one koje trenutno spadaju među zemlje u razvoju. Vrlo sam optimističan glede tog cjelokupnog tržišta i smatram da će i djeca koja se danas još školuju moći oslanjajući se na to tržište doći jednoga dana do pristojne mirovine; drugim riječima to će tržište još barem nekoliko desetljeća garantirati dobre prinose.

No da bismo profitirali od tih brzorastućih tržišta moramo naravno u njih ulagati. Svijest o potrebi ulaganja na Ex-Yu prostoru je još uvijek u povojima. Većina ljudi danas još uvijek štedi na tradicionalan način – držeći svoj novac u bankama ili osiguravajućim kućama koje taj novac dalje ulažu, ostvaruju dobre prinose, sebi zadržavaju veći dio kolača, a štediši daju mrvice u obliku neke sitne kamate. Mnogi koji su i krenuli ulagati putem fondova su se opekli zbog nedovoljne informiranosti kako, kada i gdje ulagati pa sad pušu i na hladno (vidi članak o Templetonu). Zato smatram da je informiranost ključ prosperiteta; već sam o tome pisao, ali nije zgorega ponoviti, možda ću i još koji puta! Želim Vam puno uspjeha!

{Članak je namjenjen prvenstveno građanima Republike Hrvatske, no zanimljiv je i za ostale jer problematika o kojoj pišem pogađa čitav svijet}



Ovom prilikom odlučio sam napisati nešto konkretno o problematici koja se tiče svih zemalja i svih ljudi na svijetu, no mnogi je ljudi ne shvaćaju u dovoljnoj mjeri da bi znali kako se prema problemu osobno postaviti.


Svi ljudi koji danas rade očekuju da će jednoga dana otići u mirovinu. Nekad je sustav bio vrlo jednostavan. Za vrijeme SFRJ ljudi su radili i nakon što bi napunili određenu životnu dob i skupili dovoljno godina radnog staža odlazili su u zasluženu mirovinu. No taj sustav je sve manje održiv! Danas vidimo da mnogi umirovljenici teško žive, mirovine su male te mnogi moraju pribjegavati dodatnim izvorima prihoda. Umirovljenici koji raskapaju po kontejnerima za otpad u potrazi za bocama danas su redovit prizor. Sretni su oni koji su još donekle zdravi pa mogu nešto raditi! Ljudi za loše stanje u mirovinskom sustavu krive vlast, banke i tko zna još koga; mnogo je gunđanja, nezadovoljstva, no neshvaćaju uzroke toj situaciji i što je još bitnije ne znaju kako da si pomognu. Barem oni koji još uvijek rade mogu si pomoći, za mlađe ljude pred kojima je još dugi radni vijek nema bojazni ukoliko riješe svoju financijsku situaciju napravi način.


Zašto je dakle stari mirovinski sustav neodrživ? Iz jednostavnog razloga što se životni vijek čovjeka produljuje i omjer zaposlenih i umirovljenika je sve negativniji. Kada se tome pridoda brojka radno sposobnog nezaposlenog stanovništva, jasno je da mirovine koje bismo primali od države ne bi bile adekvatne. Prema stručnim analizama da bi bio održiv mirovinski sustav kakav je prije postojao, idealan bi omjer bio 4:1, dakle četiri zaposlena na jednog umirovljenika. Danas je omjer mnogo negativniji, otprilike 1.2:1, a analitičari procjenjuju da će se tokom 20-ih godina ovog stoljeća broj zaposlenih i umirovljenika izjednačiti. Zaposlenima se dakle ne može odbiti od bruto plaće dovoljno novca da se namire umirovljenici, jer bi tada njima premalo ostalo. Stoga je prvo 2000. godine napravljena mala mirovinska reforma kojoj je glavno obilježje bilo podizanje dobnog praga za ulazak u mirovinu, a od. 1. 1. 2002. stupila je na snagu druga mirovinska reforma koja je do danas konačna uz neke sitne izmjene.


Tom reformom se željelo postići da ljudi sami sebi uplaćuju 'zalog za budućnost' tj. sredstva umirovinske fondove koja će im kasnije biti isplaćena u obliku mirovine. Međutim postoji jedan problem koji se ne može tek tako riješiti, a to su već postojeći umirovljenici. Oni nisu sebi uplaćivali sredstva u fondove za budućnost, a mora im odnekud biti isplaćena mirovina. Stoga je napravljen 1. mirovinski stup. U taj prvi stup odvaja se 15% novca od svake bruto plaće svakog (legalno) zaposlenog građanina Republike Hrvatske. Taj prvi stup i nije fond nego se naziva tzv. vanproračunska sredstva Republike Hrvatske iz kojih se isplaćuju mirovine, dakle možemo ga smatrati ostatkom starog sustava. Taj je prvi mirovinski stup obavezan isto kao i drugi stup. U 2. mirovinski stup odvaja se 5% novca od svake bruto plaće u jedan od 4 licencirana mirovinska fonda na poseban račun koji glasi na tu osobu kojoj se novac odvaja. Taj novac osobi će se isplaćivati u obliku mirovine kada za to stekne uvjete. Ta osoba jedino može birati u koji će joj se od ta 4 fonda odvajati tih 5%. To su: Erste Plavi OMF (obvezni mirovinski fond), Raiffeisen OMF, A-Z OMF (Allianz-Zagrebačka banka) i PBZ-Croatia osiguranje OMF. Svaki građanin može besplatno svake tri godine prebacivati sredstva iz jednog fonda u drugi, ukoliko je period od predhodnog prebacivanja manji od tri godine, plaća se određena naknada. {NAPOMENA: ukoliko niste sami odabrali svoj OMF u zakonskom roku od tri mjeseca od vašeg prvog zapošljavanja odabrao Vam ga je ili Vaš poslodavac ili središnji registar osiguranika – RegOs; ukoliko ga želite promijeniti ili želite dobivati izvješća o stanju na Vašem računu obavite to na šalteru RegOs-a koji se nalazi u svakoj poslovnici FINA-e. Mnogi ljudi niti dan danas uopće ne znaju u kojem su mirovinskom fondu.} Također je napravljen i treći mirovinski stup kao slobodan izbor svakog građanina. Taj mirovinski stup također nudi četitri licencirana fonda banaka i osiguravajućih kuća koje su gore navedene. Treći je mirovinski stup dobrovoljan, građanin može sam birati hoće li, kada će i koliko novca uložiti.


To je dakle mirovinski sustav koji je trenutno na snazi u Republici Hrvatskoj. Međutim tu su još veliki problemi. Kao prvo sredstva iz prvog stupa nisu dovoljna da se isplate mirovine današnjim umirovljenicima tako da se dodaju sredstva iz državnog proračuna, a taj proračun naravno punimo mi porezni obveznici uglavnom od poreza i prireza. Svi odbici od bruto plaće zato prosječno danas iznose gotovo polovinu njena iznosa, a mogu čak premašiti i 51%, ukoliko radite na ugovor o djelu i plaćeni ste od provizije. Taj problem umirovljenika iz starog sustava nažalost može riješiti samo vrijeme. Što se tiče trećeg stupa on je naizgled dobar proizvod, međutim ono što ga možda najviše degradira jest sama situacija u našem gospodarstvu. Treći je stup investicijski fond koji ulaže uplaćena sredstva i oplođuje ih. Zakonski je raspored ulaganja takav da bi se očuvala sigurnost uloga time što je ulaganje u dionice raznih poduzeća jako ograničeno, a većina sredstava se ulaže u državne obveznice i komercijalne zapise. Dionički fondovi nose u pravilu najviše prinose, ali su i najrizičnijii i najskloniji promjenama. Takav 'siguran' fond tada nosi i manje prinose, no jeli on zaista siguran? U našoj državi je situacija takva da je MMF jednom prilikom zaprijetio da će državne obveznice proglasiti bukvalno 'smećem' ukoliko država ne popravi gospodarsku politiku, a to se uglavnom tiče državnog duga prema pravnim osobama. Jasno je dakle da se u ovakvoj situaciji nije dobilo mnogo na sigurnosti, a prinosi su mali; također naš (pre)spori oporavak od recesije ih dodatno umanjuje. Nadalje, državni poticaj na štednju u 3. stupu smanjen je 2010. sa 25% na 15% (maksimalno 750 kuna godišnjeg poticaja umjesto dosadašnjih 1250). Postoji još jedna 'caka' koju Vam savjetnik koji Vam želi prodati 3. stup vjerovatno neće reći (a postoji velika vjerovatnost da niti sam ne zna u što sam se imao prilike uvjeriti), a to je izlazna naknada. Ulazna naknada je fiksna i po zakonu iznosi 900 kuna, međutim izlazna je puno veća. Mirovinska fonda koji imaju licencu 3. stupa su 4 kao što sam spomenuo, ali mirovinsko društvo koje isplaćuje mirovinu je samo jedno – Raiffeisen mirovinsko društvo. Kada se korisnik 3. stupa odluči pokrenuti isplatu mirovine, on sredstva prebacuje na RMD, koje sebi uzima 10% njegovog ukupnog novca na računu ako se odluči na varijantu isplate na 5, 10 ili 15 godina, a čak 15% ako se odluči na doživotnu varijantu! Ako netko redovito štedi npr. 30 godina to može biti znatan novac! Razlog što to banke vlasnici fondova prešućuju klijentima (pa čak i svojim savjetnicima na obuci!) jest taj što smatraju da nisu dužni dati tu informaciju klijentima pošto isplata mirovine nije do njih, nego do RMD-a. Sva sreća da u Republici Hrvatskoj još ne postoji i porez na kapitalnu dobit, kao što postojiu zemljama EU, iako bi vjerovatno mirovinski stupovi bili izuzeti iz tog poreza! (Sada kako se približavamo EU, to stanje neće dugo potrajati i možemo uskoro očekivati uvođenje poreza na kapitalnu dobit). To saznanje (o odbicima10% odnosno 15% prilikom isplate), kao i činjenica da to nisam prije znao a trebao sam kao savjetnik biti obavješten bila je kap koja je prelila čašu u mom osobnom slučaju te sam 3. mirovinski stup, koji sam nekad smatrao najboljim programom na hrvatskom tržištu prestao nuditi klijentima i u potpunosti se, barem što se financijskog investiranja tiče, posvetio radu sa velikim svjetskim fondom, čiji je management među najboljima na svijetu, te imam potpuno povjerenje da je i moj novac tamo u sigurnim rukama i da će biti dobro oplođen (vidi članak 'Investicijski fond FRANKLIN TEMPLETON')!


Što se tiče drugog obveznog mirovinskog stupa priča je jednostavna – svima se odbija 5% od bruto plaće u jedan od 4 licencirana fonda i to se isplaćuje kada osoba stekne uvjete za mirovinu. Meni se cijela stvar ne sviđa. Kao prvo – uz ovakvu ulagačku politiku i stanje u gospodarstvu tih 5% sredstava neće akumulirati dovoljno novca za pristojnu mirovinu prosječnog građanina! Kao drugo – ja iz principa ne bih želio ulagati u taj 2. stup. Što se prvog stupa tiče stvar je u redu, moramo biti solidarni sa današnjim umirovljenicima, jer su i oni uplaćivali dok su radili za tadašnje umirovljenike. No ako su sredstva iz drugog stupa moja vlastita, zašto bi netko meni određivao kamo ću ja ta sredstva ulagati i kada ću ih moći podizati? Smatram da sam znam mnogo bolje upravljati svojim novcem i mnogo ga bolje uložiti te bi bilo mnogo bolje da mi tih 5% pripoje neto plaći da sam onda odlučim hoću li ih i gdje uložiti, međutim nažalost po zakonu nemam izbora! Svatko bi sam trebao biti svjestan da mora ulagati za mirovinu i ako netko to zanemari pa zbog vlastitog propusta ostane bez mirovine, sam si je kriv! Tako je uostalom i najpoštenije! Povremeno se čak čuje i poneki glas o povećanju doprinosa za drugi stup, što se nadam se neće dogoditi, a ako bi se stvarno krenulo u provođenje toga, iskreno se nadam da će narod dići glas, jer ionako previše šutimo i gutamo ružne stvari da ne kažem ružnu riječ!


Za kraj ponavljam kao papiga, ali smatram da je stvarno potrebno – gledajte, slušajte, informirajte se! To je osnovni preduvjet za donošenje pametne životne odluke!