{Članak je namjenjen prvenstveno građanima Republike Hrvatske, no zanimljiv je i za ostale jer problematika o kojoj pišem pogađa čitav svijet}
Ovom prilikom odlučio sam napisati nešto konkretno o problematici koja se tiče svih zemalja i svih ljudi na svijetu, no mnogi je ljudi ne shvaćaju u dovoljnoj mjeri da bi znali kako se prema problemu osobno postaviti.
Svi ljudi koji danas rade očekuju da će jednoga dana otići u mirovinu. Nekad je sustav bio vrlo jednostavan. Za vrijeme SFRJ ljudi su radili i nakon što bi napunili određenu životnu dob i skupili dovoljno godina radnog staža odlazili su u zasluženu mirovinu. No taj sustav je sve manje održiv! Danas vidimo da mnogi umirovljenici teško žive, mirovine su male te mnogi moraju pribjegavati dodatnim izvorima prihoda. Umirovljenici koji raskapaju po kontejnerima za otpad u potrazi za bocama danas su redovit prizor. Sretni su oni koji su još donekle zdravi pa mogu nešto raditi! Ljudi za loše stanje u mirovinskom sustavu krive vlast, banke i tko zna još koga; mnogo je gunđanja, nezadovoljstva, no neshvaćaju uzroke toj situaciji i što je još bitnije ne znaju kako da si pomognu. Barem oni koji još uvijek rade mogu si pomoći, za mlađe ljude pred kojima je još dugi radni vijek nema bojazni ukoliko riješe svoju financijsku situaciju napravi način.
Zašto je dakle stari mirovinski sustav neodrživ? Iz jednostavnog razloga što se životni vijek čovjeka produljuje i omjer zaposlenih i umirovljenika je sve negativniji. Kada se tome pridoda brojka radno sposobnog nezaposlenog stanovništva, jasno je da mirovine koje bismo primali od države ne bi bile adekvatne. Prema stručnim analizama da bi bio održiv mirovinski sustav kakav je prije postojao, idealan bi omjer bio 4:1, dakle četiri zaposlena na jednog umirovljenika. Danas je omjer mnogo negativniji, otprilike 1.2:1, a analitičari procjenjuju da će se tokom 20-ih godina ovog stoljeća broj zaposlenih i umirovljenika izjednačiti. Zaposlenima se dakle ne može odbiti od bruto plaće dovoljno novca da se namire umirovljenici, jer bi tada njima premalo ostalo. Stoga je prvo 2000. godine napravljena mala mirovinska reforma kojoj je glavno obilježje bilo podizanje dobnog praga za ulazak u mirovinu, a od. 1. 1. 2002. stupila je na snagu druga mirovinska reforma koja je do danas konačna uz neke sitne izmjene.
Tom reformom se željelo postići da ljudi sami sebi uplaćuju 'zalog za budućnost' tj. sredstva umirovinske fondove koja će im kasnije biti isplaćena u obliku mirovine. Međutim postoji jedan problem koji se ne može tek tako riješiti, a to su već postojeći umirovljenici. Oni nisu sebi uplaćivali sredstva u fondove za budućnost, a mora im odnekud biti isplaćena mirovina. Stoga je napravljen 1. mirovinski stup. U taj prvi stup odvaja se 15% novca od svake bruto plaće svakog (legalno) zaposlenog građanina Republike Hrvatske. Taj prvi stup i nije fond nego se naziva tzv. vanproračunska sredstva Republike Hrvatske iz kojih se isplaćuju mirovine, dakle možemo ga smatrati ostatkom starog sustava. Taj je prvi mirovinski stup obavezan isto kao i drugi stup. U 2. mirovinski stup odvaja se 5% novca od svake bruto plaće u jedan od 4 licencirana mirovinska fonda na poseban račun koji glasi na tu osobu kojoj se novac odvaja. Taj novac osobi će se isplaćivati u obliku mirovine kada za to stekne uvjete. Ta osoba jedino može birati u koji će joj se od ta 4 fonda odvajati tih 5%. To su: Erste Plavi OMF (obvezni mirovinski fond), Raiffeisen OMF, A-Z OMF (Allianz-Zagrebačka banka) i PBZ-Croatia osiguranje OMF. Svaki građanin može besplatno svake tri godine prebacivati sredstva iz jednog fonda u drugi, ukoliko je period od predhodnog prebacivanja manji od tri godine, plaća se određena naknada. {NAPOMENA: ukoliko niste sami odabrali svoj OMF u zakonskom roku od tri mjeseca od vašeg prvog zapošljavanja odabrao Vam ga je ili Vaš poslodavac ili središnji registar osiguranika – RegOs; ukoliko ga želite promijeniti ili želite dobivati izvješća o stanju na Vašem računu obavite to na šalteru RegOs-a koji se nalazi u svakoj poslovnici FINA-e. Mnogi ljudi niti dan danas uopće ne znaju u kojem su mirovinskom fondu.} Također je napravljen i treći mirovinski stup kao slobodan izbor svakog građanina. Taj mirovinski stup također nudi četitri licencirana fonda banaka i osiguravajućih kuća koje su gore navedene. Treći je mirovinski stup dobrovoljan, građanin može sam birati hoće li, kada će i koliko novca uložiti.
To je dakle mirovinski sustav koji je trenutno na snazi u Republici Hrvatskoj. Međutim tu su još veliki problemi. Kao prvo sredstva iz prvog stupa nisu dovoljna da se isplate mirovine današnjim umirovljenicima tako da se dodaju sredstva iz državnog proračuna, a taj proračun naravno punimo mi porezni obveznici uglavnom od poreza i prireza. Svi odbici od bruto plaće zato prosječno danas iznose gotovo polovinu njena iznosa, a mogu čak premašiti i 51%, ukoliko radite na ugovor o djelu i plaćeni ste od provizije. Taj problem umirovljenika iz starog sustava nažalost može riješiti samo vrijeme. Što se tiče trećeg stupa on je naizgled dobar proizvod, međutim ono što ga možda najviše degradira jest sama situacija u našem gospodarstvu. Treći je stup investicijski fond koji ulaže uplaćena sredstva i oplođuje ih. Zakonski je raspored ulaganja takav da bi se očuvala sigurnost uloga time što je ulaganje u dionice raznih poduzeća jako ograničeno, a većina sredstava se ulaže u državne obveznice i komercijalne zapise. Dionički fondovi nose u pravilu najviše prinose, ali su i najrizičnijii i najskloniji promjenama. Takav 'siguran' fond tada nosi i manje prinose, no jeli on zaista siguran? U našoj državi je situacija takva da je MMF jednom prilikom zaprijetio da će državne obveznice proglasiti bukvalno 'smećem' ukoliko država ne popravi gospodarsku politiku, a to se uglavnom tiče državnog duga prema pravnim osobama. Jasno je dakle da se u ovakvoj situaciji nije dobilo mnogo na sigurnosti, a prinosi su mali; također naš (pre)spori oporavak od recesije ih dodatno umanjuje. Nadalje, državni poticaj na štednju u 3. stupu smanjen je 2010. sa 25% na 15% (maksimalno 750 kuna godišnjeg poticaja umjesto dosadašnjih 1250). Postoji još jedna 'caka' koju Vam savjetnik koji Vam želi prodati 3. stup vjerovatno neće reći (a postoji velika vjerovatnost da niti sam ne zna u što sam se imao prilike uvjeriti), a to je izlazna naknada. Ulazna naknada je fiksna i po zakonu iznosi 900 kuna, međutim izlazna je puno veća. Mirovinska fonda koji imaju licencu 3. stupa su 4 kao što sam spomenuo, ali mirovinsko društvo koje isplaćuje mirovinu je samo jedno – Raiffeisen mirovinsko društvo. Kada se korisnik 3. stupa odluči pokrenuti isplatu mirovine, on sredstva prebacuje na RMD, koje sebi uzima 10% njegovog ukupnog novca na računu ako se odluči na varijantu isplate na 5, 10 ili 15 godina, a čak 15% ako se odluči na doživotnu varijantu! Ako netko redovito štedi npr. 30 godina to može biti znatan novac! Razlog što to banke vlasnici fondova prešućuju klijentima (pa čak i svojim savjetnicima na obuci!) jest taj što smatraju da nisu dužni dati tu informaciju klijentima pošto isplata mirovine nije do njih, nego do RMD-a. Sva sreća da u Republici Hrvatskoj još ne postoji i porez na kapitalnu dobit, kao što postojiu zemljama EU, iako bi vjerovatno mirovinski stupovi bili izuzeti iz tog poreza! (Sada kako se približavamo EU, to stanje neće dugo potrajati i možemo uskoro očekivati uvođenje poreza na kapitalnu dobit). To saznanje (o odbicima10% odnosno 15% prilikom isplate), kao i činjenica da to nisam prije znao a trebao sam kao savjetnik biti obavješten bila je kap koja je prelila čašu u mom osobnom slučaju te sam 3. mirovinski stup, koji sam nekad smatrao najboljim programom na hrvatskom tržištu prestao nuditi klijentima i u potpunosti se, barem što se financijskog investiranja tiče, posvetio radu sa velikim svjetskim fondom, čiji je management među najboljima na svijetu, te imam potpuno povjerenje da je i moj novac tamo u sigurnim rukama i da će biti dobro oplođen (vidi članak 'Investicijski fond FRANKLIN TEMPLETON')!
Što se tiče drugog obveznog mirovinskog stupa priča je jednostavna – svima se odbija 5% od bruto plaće u jedan od 4 licencirana fonda i to se isplaćuje kada osoba stekne uvjete za mirovinu. Meni se cijela stvar ne sviđa. Kao prvo – uz ovakvu ulagačku politiku i stanje u gospodarstvu tih 5% sredstava neće akumulirati dovoljno novca za pristojnu mirovinu prosječnog građanina! Kao drugo – ja iz principa ne bih želio ulagati u taj 2. stup. Što se prvog stupa tiče stvar je u redu, moramo biti solidarni sa današnjim umirovljenicima, jer su i oni uplaćivali dok su radili za tadašnje umirovljenike. No ako su sredstva iz drugog stupa moja vlastita, zašto bi netko meni određivao kamo ću ja ta sredstva ulagati i kada ću ih moći podizati? Smatram da sam znam mnogo bolje upravljati svojim novcem i mnogo ga bolje uložiti te bi bilo mnogo bolje da mi tih 5% pripoje neto plaći da sam onda odlučim hoću li ih i gdje uložiti, međutim nažalost po zakonu nemam izbora! Svatko bi sam trebao biti svjestan da mora ulagati za mirovinu i ako netko to zanemari pa zbog vlastitog propusta ostane bez mirovine, sam si je kriv! Tako je uostalom i najpoštenije! Povremeno se čak čuje i poneki glas o povećanju doprinosa za drugi stup, što se nadam se neće dogoditi, a ako bi se stvarno krenulo u provođenje toga, iskreno se nadam da će narod dići glas, jer ionako previše šutimo i gutamo ružne stvari da ne kažem ružnu riječ!
Za kraj ponavljam kao papiga, ali smatram da je stvarno potrebno – gledajte, slušajte, informirajte se! To je osnovni preduvjet za donošenje pametne životne odluke!
Post je objavljen 11.02.2011. u 23:15 sati.