-Gospođice Riddle, Harrison vjerujem da su vaši razgovori veoma bitni, no zar ne mislite da ne bi bilo loše da malo PAZITE NA SATU?-dreknuo je Proux. Bilo je jutro, dan poslije onog događaja u skrivenom hodniku. Imali smo sat Stvaranja rima i čarolija, a ja sam morala pod hitno razgovarati s Maggie. Morala sam joj reći što se dogodilo, bila mi je potrebna njezina pomoć. -Da, profesore.-rekla sam i zašutjela. Na kraju sata, Maggie me odvukla u spavonicu. -Ispričaj mi još jednom što se dogodilo.-reče ona. Duboko sam uzdahnula, sjela na krevet i ponovila priču. Ona me gledala bezizražajnim izrazom lica. -Imala si pravo, Maggie. Oh, imala si pravo. Što ću sad, Maggie? Što da učinim? -Kloni ga se! Makni se od njega, Amanda. Molim te, kloni ga se! -Ne mogu. Kako da se maknem od njega? Ja... ja njega volim, Maggie. Maggie me tužno pogledala. -Ja znam što je to ljubav, Amanda. To nema nikakve veze s ljubavlju. Smrt i ljubav su dva odvojena pojma. -Ne možeš očekivati od mene da se klonim nekoga s kim hodam. -Onda prekini s njim. -Ne mogu to napraviti. -Želiš li umrijeti? -Možda on... Možda on nije govorio o meni. Možda mora ubiti nekog drugog. -Jako pametno, Amanda. Dopustit ćeš da netko strada? -Razgovarat ću s njim, u redu? -I time misliš riješiti stvari? -Pa ne znam baš mogu li riješiti, no razgovor još nikada nikoga nije ubio. -Za sve postoji prvi put.-slegne Maggie ramenima i iziđe iz spavonice. -Daniel, Daniel, pričekaj malo, molim te!-viknula sam. Trčala sam hodnikom, baš mi je bio završio zadnji sat, imali smo Preobrazbu. Daniel i Danny su se okrenuli. -Oh, gle, gle... Harrisonica! Baš mi je drago vidjeti te.-reče Danny s odvratnim cerekom na licu. - Da, tvoja ružna faca je i meni popravila dan, Pattersonu.-odbrusila sam mu. -Hoćete li već jednom prestati?-reče Daniel pogledavši nas oboje.- Trebala si me, Am? -Da, moram razgovarati s tobom. Nasamo! -A što ako se ja ne želim skloniti?-reče Danny. -Onda...-počela sam. -Prošetat ćemo.-reče Daniel i uhvati me za podlakticu. Odveo me je do parka, gdje je sjeo na klupu, ja sam ostala stajati. U sebi sam kiptjela od bijesa. -Zašto uvijek staješ na njegovu stranu?-vrisnula sam na njega. -Amanda, znaš da nije tako. On mi je prijatelj, a ti si mi... djevojka. Ne želim da se svađate. Zašto ne možete biti prijatelji? -Kako da budem prijatelj s takvim... takvim kretenom? -Amanda, molim te. Za mene. -Za tebe, je li? Za tebe? A što si ti učinio za mene? Pozvao me na Božićni bal? Branio me kad me tvoj prijatelj nazvao Boliverskom nakazom? Dogovorio se sa Salazarom da nekoga ubiješ? Za mene?! Je li to bilo za mene? -Amanda, ja ne razumijm o čemu ti govoriš. -Nemoj se praviti blesav. Nešto se čudno događa s tom zmijom, a ti se često družiš s njom. Misliš da nisam primjetila kako je nešto neobično u vezi nje? I čula sam vas... Čula sam vas, Daniel, sinoć. Moram razgovarati s tobom. Daniele, koga moraš ubiti? On me gledao razrogačenih očiju. -Oh, ne, ti si krivo shvatila. Sve je to veliki nesporazum. -Zbilja? Onda očekujem objašnjenje. -Naravno. To ti i dugujem. Ja... Vidiš, kad sam tek došao ovamo, nisam imao baš mnogo prijatelja, a i nisu me baš voljeli u Andori zbog... Pa zbog toga što nisam baš materijal za Andoru, ako me razumiješ. I tako sam često znao odlaziti u Tamnu šumu. Šetao bih, razgovarao s drvećem i slično. I tamo sam upoznao jednu... jednu jednorožicu. Bila je prekrasna, i uskoro smo postali dobri prijatelji. Zapravo, najbolji prijatelji. Uvijek je bila uz mene, tješila me i bila moj jedini pravi prijatelj. Bolji no što će Danny ikada biti. -U to ne sumnjam.-rekla sam. -Da,-nastavi on.-No vidiš, ta jednorožica se sada razboljela, i mislim... Mislim da će umrijeti. Salazarina krv ju održava na životu, no ne zadugo... Volio bih joj pomoći, no ne znam kako. Ne znam što da učinim. Salazara mi je rekla da nema više snage da ju održava na životu i da će jednorožica umrijeti... Rekla mi je da bi bilo najbolje da ju... Da ju ubijem. Tako bih joj, znaš, olakšao muke. To se sinoć dogodilo, i to si sinoć vidjela. No ja ju ne bih mogao ubiti, ne mogu tako nešto učiniti. Žao mi je samo ako si nešto krivo shvatila. Stojao je i gledao u mene. U meni se sve slamalo. Izgledao je kao dijete koje gubi majku. Nisam ga mogla gledati pa sam spustila pogled na otapalo lišće. Nisam znala trebam li mu vjerovati, laže li, no izgledao je tako... tako slomljeno, kao da mu je potrebna čak i moja zaštita. -Želim ju vidjeti.-rekla sam naposljetku. -Molim? -Želim vidjeti tu jednorožicu. -Oh, Amanda, ali to je užasan prizor. Jednorog na samrti... Nisam siguran da ti to želiš vidjeti. -Učini mi to, u redu? On me gledao. I ja sam gledala u njega. -U redu.- rekao je.-Čekaj me ovdje u 22 sata, navečer. Tek tada možemo otići u Tamnu šumu. U redu? -Da, dobro. Bit ću ovdje.-rekla sam, poljubila ga u obraz te otišla. -Oh, k vragu, Daniele, gdje si?-prošaptala sam pogledavajući na sat. 22 sata su već bila prošla, i to za pet minuta. Možda me prevario? Možda je sve ovo samo trik? Kako mogu sumnjati toliko u njega kad ga tako volim?! Osvrnula sam se. Ne, još nije tu. -Ah, napokon.-uzdahnula sam kad sam ga vidjela.-Gdje si dosad? -Imao sam problema s gospodinom Hubertom. Tumarao je po hodnicima govoreći o nekakvoj mišlovci. Tiho sam se nasmijala u sebi prisjećajući se Maggiene „Mišolovke gospodina Huberta“. On me uhvatio za ruku i poveo prema Tamnoj šumi. Tiho smo hodali kroz granje i raslinje probijajući se nekim Danielovim putem kojeg ja nigdje i nikako nisam mogla vidjeti. -Lumos-tiho sam prošaptala jer je tama oko nas bila nepodnošljiva. Daniel je učinio isto. -Kako se zove?-upitala sam. -Tko?-reče Daniel. -Pa jednorožica. -Ah, da. Htio sam joj dati ime Mliječna staza, ali mi se učinilo previše smiješnim, pa sam joj dao ime Zvijezda Padalica. -Lijepo je. -Da, jest. I opet je zavladala tišina. Držala sam štapić ispred sebe, skrivajući pod pelerinom ono što sam htjela dati Danielu i njegovoj prijateljici. Nakon još nekoliko minuta hoda, ugledala sam pred sobom veliki hrast, a u njegovoj sjeni ležalo je nešto sjajno, prekrasno, što je sjalo na mjesečini. -Zvijezdo Padalice-prošaptao je Daniel.-Zvijezdo Padalice. Jednorog je podigao glavu i pogledao ga, tiho je zahrzao i legao natrag na mahovinu. Daniel joj je prišao i pomilovao ju po glavi. Ja sam sjela na drugoj strani i pogledala ju. Jednorožica je tiho zahrzala, kao da me s boji, kao da me se želi riješiti. -U redu je.-rekao je Daniel.-Ona je moja prijateljica. Sve je u redu. Ne boj se, Zvijezdo. Pogledao me. -Boji te se.-rekao je. Uzeo je njezinu glavu i stavio je u svoje krilo. Gledala sam ga kako ju miluje, kako se brine za nju kao majka za dijete. Nešto u meni se slomilo... Sva moja sumnja je nestala. -Ne mogu vjerovati da će tako brzo otići.-rekao je tad pogledavši me. -I neće.-rekla sam.-Daniele, u jednoj knjizi iz knjižnice sam pronašla da salamanderova krv... -Znam, Amanda, misliš da to nisam i sam već vidio? Tražio sam bilo što što joj može pomoći. Ali nema šanse da uspijemo napraviti taj napitak, preteško je. A uostalom nekih sastojaka nema tu kod nas, u Rosewhiteu. Taj napitak je jednostavno nemoguće nabaviti. -Ne, nije.-rekla sam nasmiješivši se.-Ako ga ukradeš iz Malbersova kabineta. Izvukla sam ispod pelerine malenu bočicu punu crvene tekućine. Daniel me gledao. -Hvala ti.-prošaptao je. Ustao se i uzeo me za ruku te odveo na jedan proplanak gdje je mjesečina obasjavala cijelu šumu. Gore visoko, zvijezde su se smiješile. On me gledao u oči. Zagrlio me i tiho prošaptao „hvala“. Poljubio me i pomilovao moju kosu. -Hvala ti za svemu što činiš za mene. Prekrasna si. Želim samo da znaš, nikad ne bih mogao nekoga ubiti. Nikada -Bojala sam se da bih ja mogla biti ta koju ćeš ubiti.-priznala sam mu. -Molim?-uzviknuo je on iznenađeno.-Ti nisi normalna! Nikad to ne bih učinio. -Sad to znam. Gledao me i nježno se osmjehnuo. Njegove plave oči sjajile su se ljepše od mjesečine. Prošao je svojim usnama preko mog čela, nosa, obraza i lagano ih približio mojim usnama. Nježno, tiho, tako da smo ga mogli čuti samo vjetar i ja prošaptao je na moje usne: -Volim te p.s. Oprostite što me nije bilo ovako dugo i što je post ovako dugačak, ali bila sam inspirirana. Nadam se da vam se post sviđa jer ovo je jedan od najromantičnijih koje sam napisala. Da ne zaboravim: ovaj post posvećen je svima onima koji nikada nisu osjetili ljubav, koji nikada nisu nikoga pravo voljeli; za sve one koji se nikada nisu budili i nikada nisu lijegali sa samo jednom osobom u njihovim mislima, za one koji nikada nisu nekoga pravo istinski voljeli; za sve one koji su baš poput mene... |
Mjere zaštite u dvorcu su se povećale. Svi su samo govorili o Simone Goldberg. Odmah sljedećeg dana Melissa je dobila pismo od svoje majke u kojem ju je obavjštavala da se čuva i da se pazi. U pismu se najmanje 50 puta spominjala rečenica: ubojica je na slobodi. -Ma da, baš!-rekla je Mel s posprdom u glasu i zgužvala pismo. -Nemojte to baš tako olako shvaćati, gospođice Webbery.-reče neki glas iza nas. Instiktivno sam se okrenula. Tamo je stajala profesorica Doyle. Melissa je zakolutala očima.-Majka vas s razlogom upozorava. I tad se udaljila od stola uz zvuk šuštanja njezine srebrne pelerine. -Ja zbilja ne razumijem, Melissa, zašto ti imaš nešto protiv nje.-rekla sam. -Znaš, Mel, i ja se pitam isto što i Am.-reče Maggie.-Profačica uopće nije loša. Uostalom, majstor je svog zanata. Zbilja odlično predaje Obranu, Fishburneica joj nije ni do nožnog prsta. -Ma samo...Vi ne razumijete...-počne Melissa i zagleda se nekud u daljinu, pratila sam njezin pogled i vidjela da motri Michaela i Annie, svog brata i sestru.-Stvar je u tome da... Ona... Vi to ne biste shvatili...Ma reći ću vam poslije! Tad se ustala i otrčala iz Blagovaonice. -Ja zbilja ne znam što je s njom u posljednje vrijeme.-reče Maggie i neodobravajuće zanjiše glavom. Ja sam nastavila grickati svoj prepečenac duboko zamišljena. Nešto je čudno u vezi s tom novom profeosricom i Melissom, ali što?! Zašto ju mrzi? -Napokon sam te našao. Falila si mi.-prišapne mi nečiji tihi glas baš na uho. Bio je to Daniel. Obujmio me oko struka i nježno poljubio iza uha. Sjedila sam u parku na klupi, bilo je prohladno pa sam se zaogrnula pelerinom. Čitala sam neku dosadnu knjigu koju sam morala pročitati za Napitke. -Daniel!-rekla sam bolno, a on se smjestio pokraj mene na klupu.-Imam još 153 stranice za pročitat. I to za sutra! Ako ne pročitam tu knjigu, gotov sam! Malbers će me pretvoriti u žabu, a dam se kladit da ću prije morat sama napravit napitak za to. -Čak i da te pretvori u žabu, bit ćeš najljepša žaba koju sam ja ikada vidio. -Daniel! -Ma ok, reći ću ja sutra Malbersu da si bila ometena. -Eh, pa to sigurno jesam. On se nasmiješio i poljubio me. Zaklopila sam knjigu. -Ma k vragu i Malbers i knjiga i žaba... K'o šljivi učenje...-pomislila sam. Daniel i ja smo se ljubili jedno sat vremena, dok se nije smračilo. Tad je već postalo opako hladno, pa sam predložila da odemo do dvorca. Uhvatio me za ruku, bile su ledeno hladne. Očekivala sam da će me sad pozvati na Božićni bal. Ali on je samo šutio i gledao preda se. Nisam razumjela što mu se vrti u glavi. I zašto me ne pozove na taj ples?! Mislim, nema teorije da je ono što je rekao Dannyju točno. On će me pozvati na ples! Daniel me mora pozvati na ples! Pa nemam namjeru cijelu tu noć, dok se ostali zabavljaju, provesti u spavonici. On me mora pozvati! Pogledala sam ga, u iščekivanju. Ali on je i dalje šutio... kao da ne razumije. Oh, bože, zašto su muška bića tako komplicirana? -Maggie, jesi li ti odlučila s kim ćeš ići na bal?-upitala sam ju sljedeći dan, nakon nastave. -Amanda, zar ne vidiš da imam posla?-reče ona otpuhujući crveni pramen kose što joj je pao na čelo. Upravo je dovršavala neku klopku, koju je nazvala „Mišolovka gospodina Huberta“. Iskreno rečeno, nisam imala pojma o čemu se radi, no bila sam sasvim sigurna da bi se gospodin Hubert trebao čuvati ovih dana. -Ma daj, Maggie, dovršit ćeš to neki drugi put! Ovo je ozbiljno! Ona me samo pogledala preko ramena. -Ti želiš razgovarati sa mnom o nečem ozbiljnom? Promislila sam si malo: to i nije baš tako dobra ideja! Maggie i „ozbiljno“ su dva nespojiva pojma. -Imam prijedlog za tebe, Am: otrkni u kuhinju i donesi mi koji kolač, ovo je zbilja naporno. Poslije ćemo o tim tvojim ozbiljnim stvarima. Na svu sreću, tad je u spavaonicu ušla Melissa koja me spasila potrage za kolačom. -Am, dobila si pismo. -Što sam dobila?-upitala sam okrećući se prema njoj. -Pismo. Astor ga je donio maloprije. Ona mi pruži omotnicu. Bila je strainska, a na njoj je poznatim rukopisom pisalo: Za gospođicu Amandu Harrison Boliverska spavonica Rosewhite Otvorila sam pismo i odahnula. -Matt mi piše.-rekla sam. -Što kaže?-uita Melissa. -Ma ništa, sve po starom.-odgovorila sam joj i spremila pismo natrag u kovertu te ga bacila na krevet, baš pokraj onog mog lančića kojeg sam dobila za rođendan. -Znaš, Amanda, uopće ne razumijem zašto ne nosiš ovaj lančić. Prekrasan je.-reče Melissa. -Uh, pa nisam ga se ni sjetila.-odgovorila sam joj. Bila je to istina.-Nosi ga ti ako ti se sviđa. -Da znaš da i hoću.-reče ona i stavi lančić oko vrata. -Anith, s kim ćeš ti na bal?-upitala sam ju za večerom. -S Tomom. Pozvao me dva dana nakon što je profesor Strallman objavio da će se uopće održati taj bal. A ti? S Danielom? -Uopće me nije još pozvao.-rekla sam tužno pogledavši na stol Andore. -Ma ne brini, sigurna sam da će te pozvati. -Nisam baš sigurna. Čini mi se da ni on a ni onaj njegov kreten od prijatelja... -Govoriš o Dannyju, je li? -Ma da. -I mislila sam si. Uopće ne vidim što neke djevojke vide u njemu. Diže nos do neba. Misli da je najbolji na svijetu. Toliko je uobražen i napuhan da se čudim što ne eksplodira. Nasmiješila sam se. Napokon da se netko i sa mnom slaže, kad sam Maggie spomenula Dannyja ona je rekla: „To je onaj slatki koji se druži s Danielom, je li?“. -Slažem se.-rekla sam.- A čini se da ni on a ni Daniel nemaju baš u planu ići na Božićni bal. -Eh, pa onda moraš uredovati. Reci Danielu da želiš ići na bal i pitaj ga ima li on išta slično u planu. Barem ćeš vidjeti na čemu si. -Da znaš da ću to i napraviti. -Tako treba! Bravo, Am!-nasmiješi se ona i namigne mi otpijajući gutljaj soka od bundeve. Nakon večere sam odlučila slijediti Daniela i kad ne bude bilo nikoga, upitati ga sve u vezi tog bala. U početku je išao s Dannyjem prema Andorskom društvenom domu, ali onda mu se ispričao da mora nešto obaviti i nestao u nekom od tajnih hodnika. Slijedila sam ga, a tad sam vidjela da je tamo i Salazara. Popela mu se na ruku i usmjerila svoju glavu prema njemu. Palucala je jezikom i izvijala se kao da mu nešto govori. Daniel je tad počeo ispuštati neke čudne zvukove i govoriti joj nešto. Još su tako razgovarali na parselskom, a da ja nisam razumijela ni riječi. Kad bih barem mogla znati o čemu govore... Stojala sam sakrivena iza neke statute tako da me nisu mogli vidjeti, ali činilo se kao da taj njihov razgovor dugo traje. Predugo... Kao da se svađaju ili nešto slično... Zašto i ja ne mogu govoriti taj parselski? Odjednom, Salazara je sišla s Danielove ruke i nestala u nekoj od pukotina u zidu. Daniel je pokrio lice rukama, pao na pod i nešto prošaptao. -Ne mogu je ubiti...-govorio je tiho, dok su mu se suze kotrljale niz obraze.-Ne mogu je ubiti, Salazara... Ne mogu je ubiti! Kako da ju ubijem?! Ne mogu je ubiti, Salazara.... Tresao se dok su mu suze klizile niz obraze, držao je ruke na glavi, plakao i šaptao: -Ne mogu ju ubiti... Ne smijem ju ubiti... Ne mogu ju ubiti, Salazara... Gledala sam još jedan tren u njega, a zatim otrčala. Trčala sam ne stajući sve dok nisam došla do Boliverskog društvenog doma. Nisam primjetila da se suze kotrljaju i niz moje obraze. Od straha?! Ili zbunjenosti... Ili zašto?! Nisam mogla izbaciti ono Danielovo lice iz glave. On mora nekog ubiti... On mora nekog ubiti. Ali čija je to naredba? Tko mu je to naredio? I tko je ta osoba koju mora ubiti? I što... Oh, Bože... Što ako sam to ja? |
< | kolovoz, 2007 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv